Ove godine po šesti put udruga PartWish organizirala je Međunarodni dan jazza u Osijeku i to na staroj dobroj lokaciji u Tvrđi, na livadi ispred prostorija Udruge Slama. Što da vam kažem osim da se pošteno slomismo – šest bendova, pun kurac jazza po glavi stanovnika i šteta je što se MDJ ne slavi češće, barem jednom mjesečno…
Nastavi čitati
Prije desetak dana na cugi s frendom sam komentirao kako će ovogodišnja dodjela Porina nalikovati na Romerov čuveni film „Noć živih mrtvaca“ – među nominiranima su bila dva svježe opandrknuta glazbenika, Aki i Gnjavassimo, i bilo je za očekivati kako će oni svoje nominacije i realizirati. Smrt je uvijek dobra za biznis, što se potvrdilo i ovaj put…
Nastavi čitati
Ekipa iz Kulturnog centra dočula je da sam se vratio s robije željan kulturnih događaja pa su meni u čast u tjednu od 24. do 29. travnja organizirali nove izvedbe tri kazališne predstave nastale u produkciji Kulturnog centra koje su izvedene u vrijeme dok sam ja bio u snijegom zametenim austrijskim brdima. Baš lijepo od njih!
Nastavi čitati
„Ja sam knjigu pročitao i meni tu ništa nije smiješno“, rekao je novinar Dario Topić na predstavljanju knjige Drage Hedla „77 tužnih humoreski za ugodno poslijepodne“ u osječkoj knjižari Nova i pogodio je u sridu: Hedlove humoreske, tužne ili ne, previše dobro seciraju stvarnost u kojoj živimo da bi nam to bilo smiješno. Prije bi nam mogla zapeti knedla u grlu.
Nastavi čitati
„Zvuk u sredini dvorane je bolji, ali koncert nažalost nije bolji“, rekao sam mrzovoljno drugarici V. u jednom trenutku za vrijeme „narodnjačkog bloka“ Leta 3. Fakat, riječke pičke i dalje imaju toplo-hladne nastupe: red žestokih rokerica za starije fanove gdje deru kožu tek rođenoj bebi pa red pseudo-narodnjaka za seljake koji su ih upoznali tek s „Bombardiranjem Srbije i Čačka“. Sve već viđeno? Uglavnom, ali isplatilo se ostati do samog kraja…
Nastavi čitati
Tko čeka taj i dočeka, ali se bogami i načeka. Gotovo devet godina nakon gostovanja Predraga Lucića i Borisa Dežulovića u slavonskoj džamahiriji, evo nam i Viktora Ivančića, trećeg osnivača legendarnog Studija Viva LuDež, odnosno Feral Tribunea. „Ugodno se osjećam na marginama novinarstva“ rekao je jedan od lučonoša slobode govora 90-ih, a bogami tako se i ja osjećam: na marginama blogerstva, ali i zdravog razuma…
Nastavi čitati
Vou vou vou, Advent nam se vratio, mogli bi mi sad pjevati s Animatorima, premda bi možda bolja glazbena podloga bila „Šta je meni ovo trebalo“ Željka Bebeka. Ne, stvarno, najbolja stvar u vezi ovogodišnjeg Adventa u Osijeku je to što ionako odlazim kroz nekoliko dana pa neću morati trpjeti ta sranja…
Advent se nakon četiri godine progonstva i izbjegličarenja ove zime vratio u staru gradsku jezgru, Tvrđu. Razlog zašto su ga maknuli bila je kompletna obnova Tvrđe koja je potrajala k’o meksička sapunica, pa se tako Advent selio iz centra grada u Park kulture, no njegova prava i najbolja lokacija bila je i ostala Tvrđa.
E sad, ne sviđa mi se to što su na samom trgu, pored ulaza u Rektorat, nakalemili onaj ogromni panoramski kotač koji je prošle godine imao svoju premijeru u Osijeku u mnogo boljem prostoru, kod Školjke. On svojom visinom i glomaznošću odvlači pozornost sa svih drugih sadržaja a, osim toga, ne znam kojem je lumenu palo na pamet na svježe obnovljene kamene ploče na trgu postaviti ovakvog dinosaura. Automobilima nije dopušten ulazak u Tvrđu, što apsolutno pozdravljam, ali ovoj gromadi od nekoliko tona jest?
Kućica je ovoga puta nešto manje nego prethodnih godina, no onaj tko hoće nešto izisti, popiti ili kupiti kakav suvenir ima izbora. Koncertna pozornica je postavljena na staro mjesto, pored birtija na trgu, koje ujedno služe i izvođačima kao, hm, logistička baza. Vrijeme je bilo lijepo, temperature ugodne, dakle teren idealan za igru što bi rekli sportski komentatori.
Ono što sam prvo ošacovao kada je objavljen program Adventa bio je njegov glazbeni dio i bio je to popriličan šok – glazbeni program je najvećim dijelom grozan. Ono, za svakog ponešto, pa su tako tu uglavili i tamburaše i klape i olinjale ljigave pop izvođače poput Igora Delača, hrpu bezvrijednih koveraša i tezgaroša, a kao sol na ranu tu je koncert Crvene jabuke za novu godinu. Zemljo otvori se i progutaj me zajedno sa svima njima!
Zašto je program ovako loš, mogu samo nagađati. Onako iz prve bih rekao da je to stoga što je HDZ preuzeo vlast u gradu i počeo provoditi svoju (ne)kulturnu politiku. Znajući koliko je njima novac važan, odlučili su se mahom za domaće i jeftinije izvođače, od kojih će većinu platiti hladnom capricciosom i toplim pivom, a višak love izdvojen za program kapilarno će podijeliti rodijacima, netjacima i sličnima. Zvuči poput teorije zavjere? Može biti, ali alternativa je još gora, a to je da su veleumovi iz gradske uprave, Turističke zajednice i KC-a sjeli u jednu prostoriju pa minglali, mitingirali i breinstormirali i najbolje s čime su na kraju izašli je ovakav program? Mogli su jednako tako ukebati četiri pijanca nakon zatvaranja birtije „Zrinjevac“ i dati njima da osmišljavaju program, rezultat ne bi bio mnogo gori…
Ipak, kako u svakom kukolju ima i ponešto žita, uspio sam pronaći nešto za sebe i to na sam dan otvorenja Adventa, koji je ujedno i Dan grada (2. 12.). Ako pratite ove moje blogovske gluparije, možda se sjećate izvještaja o prvom nastupu osječkog Big benda u KC-u u prosincu prošle godine. Nisam ih nakon toga gledao, nisam ni mogao jer me nije bilo tute, no momci i cure dobili su priliku da otvore Advent pa sam ih odlučio ovjeriti i nisam požalio.
Ekipa od preko nekoliko članova (preko 20, točnije) izvela je repertoar sličan onom prošlogodišnjem, dakle malo jazza, popa, rocka, soula i funka sve u bigbendovskim aranžmanima, uglavnom instrumentali uz povremena vokalna gostovanja (Queen, Stevie Wonder…) te nekoliko neizostavnih božićnih pizdarija (uključujući i djedmrazovske kape na glavi članova benda). Drago mi je što i Osijek ima svoj Big bend jer je i to dio kulturnog identiteta grada kao grada, a ne palanke koju danas nažalost nastanjuju čobani, seljoberi i primitivci pridošli iz pasivnih krajeva ili hercegovačkog kamenjara. Uživao sam u nastupu bigbendovaca otprilike sat vremena, sve dok na binu nisu pozvali neku curu da otpjeva „All I want for Christmas is you“ Mariah Carey i tu mi je pao mrak na oči. Neki Rubikoni ne smiju se prelaziti, pa sam uvrijeđeno digao nos i otišao s mjesta zločina do svoje omiljene birtije-baze gdje sam utjehu pronašao u Coli i toploj čokoladi. Kako sam nakon takvog „betona“ došao kući ne pitajte me, sva sreća pa je kuća udaljena svega 200 metara…
U Tvrđi sam se ukazao i sljedeće večeri, u subotu, kada su nastupali dugovječni zagrebački zabavljači Soulfingers (http://www.soulfingers.net/index1.html; https://www.facebook.com/profile.php?id=100063628063836&locale=hr_HR). Iako je riječ o koverašima o kojima obično ne pišem na svom blogu, odlučio sam ih ipak spomenuti jer ovo je već drugi put da ih gledam ove godine. Prvi put je to bilo u kolovozu u Vrsaru na Ribarskoj fešti gdje su nastupali pred brojnim Austrijancima, Nijemcima i domaćim izdajnicima, i evo sad drugi put u Osijeku i oba puta su napravili sjajan show.
Soulfingersa se sjećam još od prije 20 i kusur godina kada su redovno nastupali po zagrebačkim klubovima. Nisu mi nikad bili nešto napeti u smislu obrada koje izvode, ali svaki njihov koncert bio je nabijen energijom i sjajnim scenskim nastupom. Nisam ih gledao sto godina, a onda eto dva puta u nekoliko mjeseci i moram priznati da su me jako ugodno iznenadili. I u Vrsaru i u Osijeku su bili odlični, priredivši fakat urnebesan šou program. Ima ih desetero na bini, uključujući dvije zgodne plesačice/back vokalistice, no u centru pažnje su braća Denis i Haris Ahmetašević koji su u tih nešto manje od dva sata pretrčali pravi maraton na bini. Odakle im toliko energije stvarno ne znam, intenzitet nastupa nisu spustili ni za jotu u ovih 20-ak godina, ja sam se umorio samo gledajući njih kako đipaju na bini. Ne samo da nisu za staro gvožđe ili za starački dom, već su luđi nego ikada.
Repertoar im je malo preljigav za moj ukus, no da su me zabavili jesu. I ne samo to, treba im priznati da imaju muda velika kao lubenice. Znate li još ikoga tko bi u svoju set listu stavio onu odvratnu disko ljigu Righ Said Freda „I’m too sexy“, umiksao ju u medley s „My Girl“ The Temptationsa i preživio da priča o tome? U njihovoj izvedbi ovo je postala gotovo pa slušljiva pjesma…
I tako sam se neočekivano dobro proveo na nastupu Soulfingersa iako nisu promijenili moje loše mišljenje o koverašima kao dnu dna glazbene scene. Ali ova ekipa se bar dobro zajebava i zabavlja na bini, pa kad uspiju dio tog entuzijazma prenijeti na matorog Grinča poput mene, mission je dobrim dijelom accomplished.
I to je to što se izvještavanja s ovogodišnjeg Adventa tiče. Za par dana idem opet robijati pa ću propustiti ostatak ove žalostinje od programa, no i da sam tu eventualno bih otišao pogledati Nenu Belana, Osječki puhački orkestar (koji inače čine puhači iz Big benda) ili Panonsku filharmoniju iz Pečuha. Ostalo je za sjesti i plakati od muke…
Hadžo Žalosna sova
Dobri su ovi fuzioničari što klasičnim instrumentima izvode tango i srodne žanrove – da nisu na kraju zasrali s božićnim pjesmičuljcima u opernoj verziji bio bi ovo nastup za prste polizati!
Nastavi čitati
Sve nas rođene sedamdeset i neke oblikovali su u ove devijantne pojave kakve smo postali 80-e godine: Novi val, stripovi o Alanu Fordu, filmovi Slobodana Šijana ali i danas dobrim dijelom zaboravljeni omladinski tisak. Sinoćnjim okruglim stolom na temu osječkog omladinskog lista Ten održanom u MLU malo smo otrgnuli taj veo zaborava i još jednom se širokim putem od žutih cigala vratili 40-ak godina unazad…
Nastavi čitati
Zoran Majstorović je majstor! I ne mislim tu samo na sviranje egzotičnih žičanih instrumenata gdje mu nema puno ravnih na ovim prostorima, već i na činjenicu što posljednjih godina robijam po kojekuda i najmanje vremena provodim u Osijeku, ali sam čovjeka upravo gledao po četvrti put u posljednjih pet godina, svaki put s drugim glazbenicima, drugačijim repertoarom i svaki put je bio odličan.
Nastavi čitati
zlihadzoponovojase 