Pravu glazbenu poslasticu na ovogodišnjem OLJK-u (Osječkom ljetu kulture) pružio nam je u subotu uvečer Big Band Osijek odličnom svirkom, evocirajući neko davno vrijeme kada su big bendovi bili popularni svuda u svijetu, pa tako i ovdje.
Eh da, bez obzira što se zla vještica s Markova trga ubi od busanja u vlastita prsa (eh, da su bar neka prsa…) što smo, eto, kao, pred ulaskom u Europu, u mnogim segmentima mi smo odavno bili Europa. Na primjer, malo ljudi zna da je 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su zvuci big bendova vladali plesnjacima, i grad Osijek imao svoj big bend. Nažalost, nije se održao i jedna lijepa tradicija je pala u zaborav…Ili se bar tako činilo.
No, prije dvije godine institucija big benda ponovno je pokrenuta pod vodstvom Zlatka Barača, tenor saksofonista svjetskog glasa, koji je odlučio obnoviti big bend u sklopu udruge Art Klub Osijek. I tako već dvije godine imamo big bend kojeg čini 20-ak glazbenika, što starih džombi što mladih junoša (profesori na Glazbenoj školi Franje Kuhača, članovi orkestra osječkog HNK, studenti…) koji se kroz big bend usavršavaju u orkestralnom muziciranju. Udruga svake subote organizira jazz seminare namijenjene mladim glazbenicima kao jedan oblik edukacije, a povremeno (mada nedovoljno često za moj ukus) „usude se“ pojaviti u javnosti. Gledao sam ih u par navrata, a nastup na ovogodišnjem OLJK-u poslužio mi je kao dobar izgovor da konačno nešto i našvrljam o njima i tako ih predstavim vascelom pučanstvu.
Nastup Big Benda Osijek održao se u subotu navečer pod vedrim nebom, u prekrasnom prostoru dvorišta Rektorata u staroj jezgri Osijeka – Tvrđi. Prostor nije velik, kompaktan je i da se dobro ozvučiti, što je bitno za bend ovakvog kalibra. Nije bio dupkom pun kao koncert opernih pjevača osječkog HNK-a ispred katedrale kojim je službeno otvoren ovogodišnji OLJK nekoliko dana ranije (pokazao sam visoku razinu milosti prema svojim čitateljima kada sam odlučio ne pisati ništa o tom spektaklu), ali skupilo se par stotina ljubitelja dobre muzike. Kao što se i očekivalo, koncert je počeo točno – ne u minutu nego u sekundu: zvona obližnje crkve tek su stala otkucavati devet sati, a bend je već bio na bini spreman da počne.
Monsieur Barač je na početku predstavio inozemno pojačanje koje se pridružilo Big bandu – njemačku pijanisticu Brigitte Fliegner kao special guest star, a nekoliko „dopisnih članova“ big benda iz Pečuha uskočilo je umjesto opravdano odsutnih osječkih kolega. Sve skupa na bini je bilo 15 glazbenika: gitara, bas, bubnjevi i synth te 11 puhača. Bogami impozantno. Sva sreća da nas je vrijeme poslužilo jer je, u slučaju kiše, bilo zamišljeno da se koncert održi u obližnjem atriju Arheološkog muzeja koji je toliko malen da bi big bend možda i stao unutra, ali sumnjam za publiku…
Nastup je otvoren jednim klasikom jazza – pjesmom „On the sunny Side of the sSreet“ Jimmyja McHugha, a onda je krenulo u revijalnom tonu s popularnim pjesmama za široke mase prerađene u big bend varijanti – „Hernando’s Cha Cha Cha“, prerada poznatog standarda „Hernando’s Hideaway“ s izraženim plesnim latino ritmom pokazao je sposobnost big benda da bez „jebemti“ skače iz žanra u žanr a da pritom to sve zvuči skladno, smisleno i, najvažnije, izuzetno dobro odsvirano. Stevie Wonderova „My Cherie Amour“ i u ovom je izdanju zvučala funky za prste polizati, a highlight tog prvog dijela bio je soul klasik Booker T. & The MG’s – „Green Onions“, s decentnom jazzy gitarom starog mačka Damira Mihića i nabrijanom puhačkom sekcijom koja je punim plućima svirala poznatu melodiju kao da sutra neće svanuti (pjesmu ste inače mogli čuti nedavno na teveu u milijunti put repriziranom filmu „Američki grafiti“, inače mom omiljenom filmu svih vremena)“. Zlatko Barač imao je solo točku u klasičnoj pop baladi „Blue Moon“, a saksofonist Goran Šmit zablistao je sax solom u vrckavoj bossa novi „The Girl from Ipanema“ Antonia Carlosa Jobima. Negdje u tom prvom dijelu koncerta Brigitte je mjesto za synthom ustupila Slavenu Batoreku, mom starom pajdašu još iz zagrebačkih dana ponosa i slave, koji je do kraja vozio slalom po crno-bijelim tipkama. Još da je imao nekog pravog Steinwaya pri ruci, gdje bi mu bio kraj…
Tih prvih 40-ak minuta bilo je sjajno. Onda je došao središnji dio koncerta u kojem je bend odlučio zasvirati „za svoju dušu“, pa smo tako dobili jedan polusatni set jazz standarda u big bend izvedbi. I dogodilo se ono što se često događa u takvim situacijama – ljudi su počeli u velikom broju napuštati dvorište Rektorata. Oko mene u stražnjim redovima gledalište se doslovno ispraznilo – isprva sam mislio da ja možda smrdim (što nije daleko od istine), ali onda sam skužio da je to ipak zbog repertoara. Da se razumijemo, sve su to bile poznate stvari, jazz klasici poput „Candy“ Mack Davida, „The Queen Bee“ Count Basie Orchestra, „Just in Time“ Julea Stynea ili „Little Brown Jug“ Glenna Millera, ali su se pokazale pretvrdim orahom za jedan dio gledateljstva koji očito nisu ljubitelji jazza i Broadwaya. I ja mislim da je taj blok mogao biti desetak minuta kraći jer sam stekao utisak da se pjesme prelijevaju jedna u drugu bez ičega što bi ih razlikovalo jednu od druge, i možda je trebalo više voditi računa o tome da je OLJK manifestacija za široke narodne mase, ali to je sitna zamjerka inače odlično posloženom programu.
A za kraj se opet krenulo s popularnijim komadima poput „Patricie“, velikog hita za Pereza Prada i njegov orkestar, teme iz filma „New York, New York“ Johna Kandera (da, ONA stvar od Franka Sinatre koja nije „My Way“), bio je tu i klasik jazza 70-ih „Birdland“ Joe Zawinula te još jedna posveta Stevie Wonderu u prelijepoj „Isn’t She Lovely“, da bi potom nastup zatvorili u velikom stilu produljenom verzijom Tito Puenteove „Oye como va“. Sve skupa gotovo sat i 50 minuta izvrsne svirke u ugodnom prostoru Rektorata u Tvrđi i svakako mogu preporučiti svima koji vole jazz i big band standarde da ovjere osječki Big Bend ako već nisu jer je lijepo što održavaju jednu staru tradiciju na životu, a odaziv publike u subotu pokazao je da ovakva vrsta glazbe još uvijek ima svoju publiku.
Možda da sljedeći put malo osvježite repertoar kroz suradnju s vokalnim solistima? Radili ste to već…
Hadžo, zadnja truba u big bendu
zlihadzoponovojase 