Svake godine Atheisti slave svoj rođendan u svibnju, točnije 22. 5. i tom prilikom upriliče i slavljenički koncert. 22. 5. 1989. datum je prvog koncerta benda u karijeri što je nekako i logično. Mislim, hrpa bendova pumpaju godine postojanja računajući svirke po podrumima, garažama ili klinačkim sobama, ali prvi koncert i prvo predstavljanje javnosti – e, to je po meni pravi početak. Obzirom da je 22. ove godine padao u srijedu, koncert je pomaknut za petak koji je bolji dan za rock svirke, a i preko tjedna prostor je zauzet djelovanjem kud-ova.
Iako je cijeli dan vrijeme bilo sjajno, čim se četveročlana ekipa okupila da krene na put počeo nas je pratiti oblak. I nije prestajao do Novog Sada, pa i dalje. Metereolozi su najavili mjestimične padavine. Izraz mjestimične u mom slučaju znači da će padati na onom mjestu na kome se u tom trenutku nalazim. Jebiga, što je tu je, po prelasku granice i obavljanju šopinga posljednji put sam ponudio četvercu bez kormilara opciju povratka u Osijek ili nastavka za Novi Sad, i oni su se odlučili za ovo drugo.
E, ali peripetije su tek počinjale. Ja sam dobio informaciju da se koncert održava u klubu „Sonja“. I nađem ja adresu tog kluba, Fruškogorska nešto, pa odemo mi da ovjerimo to mjesto. Dođemo do Štranda – kamo sad? Upute nas do obližnjeg nogometnog igrališta FK Kabel. Jeste li znali da postoji nogometni klub s takvim imenom? Ja sam milijun puta prolazio tuda i pojma nisam imao da se pored štranda nalazi neki nogometni stadion. A u sklopu njega – klub „Sonja“. A u „Sonji“ par penzionera igra šah, narodnjak trešti iz zvučnika, za šankom nekoliko kronera koji su toliko duboko zavirili u čašicu da više ne mogu pronaći put van – nije baš neki prostor za rock koncert. I kaže nam lik koji radi tamo da mi tražimo KUD Sonju u sklopu studentskog campusa, a ne klub. A, tako!
I onda kreće potraga za KUD-om Sonja. Ima drug M. Garmin na mobitelu ali jadničak se totalno zablesirao. Naime, znam gdje je studentski campus; više puta sam bio u njemu u vrijeme kada sam još imao nekog uspjeha među novosadskim studenticama, ali ta su vremena davno prošla. No, u Sonji nikad nisam bio, a do tamo nije lako doći autom ako ne znaš put, pa nas je Garmin počeo vozati tamo amo. Na kraju smo se vratili staroj, provjerenoj metodi, „Prati znake pitaj seljake“. Klasične seljake u narodnim nošnjama s vilama u rukama nismo našli, ali smo našli neku polupijanu ekipu koja nas je uputila do Sonje.
Kako smo imali vremena do početka svirke, odvezli smo se do centra i započeli večer u kultnom „Ribaru“. Ideja je bila da tamo popijemo jednu cugu i onda nastavimo dalje, no kiša koja je pojačala tempo prisilila nas je da ostanemo tamo i dosađujemo se. Razlog zašto ne volim kišu u Novom Sadu u biti je isti kao i razlog zašto ne volim bilo koji drugi dan po kiši – ulice su prazne, ništa s ene događa, svi su se zavukli u kuće i totalno je bezveze. Jedna cuga tako je odvela do druge, druga do treće a treća do „Bubi grila“ i obaveznog obžderavanja. Nakon toga ekipa se razišla – drug M. i ja smo krenuli na koncert a drug Š. i drug I. u daljnje lutanje gradom. Kiša se naravno smirila, ali tek nakon što smo došli do Sonje, kad nam to više nije ni igralo neku ulogu.
U klub smo ušli točno u 23 10 uz zvuke namještanja benda na bini. Na ulazu stari prijatelj, menadžer benda Zlatko, ovjekovječen za sva vremena u pjesmi „Zapadna Evropa“. Par pozdravnih riječi, sve u redu, na spisku smo, i ulazimo u klub. Prostor solidne veličine, prima oko 400-500 ljudi otprilike (sinoć ih je bilo ipak manje, negdje oko 200, možda malo više). Nema biste s likom druga Tita i zastave s grbom bivše države, ali inače klasična kud-ovska prostorija sa šankom u stražnjem dijelu. Kako gužva nije bila velika, moglo se relativno lako ići po cugu i natrag, a publiku su velikim dijelom činili matorci poput mene koji vjerojatno više ni ne prate bend aktivno, ali se odazovu ovakvim svetkovinama. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidio ovoliko poznatih lica na jednom mjestu – izgleda da je točno ono što kaže drug Š., ako hoćeš da vidiš poznate face moraš voziti stotinjak kilometara do Novog Sada.
Doktor Pop me pozdravio prije početka svirke i zamjerio mi s bine što me opet vidi u društvu s coca colom ali jebiga, šta da radim; prva ljubav zaborava nema ali ipak sam colu smanjio na minimum. Najvažnija vijest kod benda je to da ih je napustio gitarist Dulles i to navodno iz nekog bezveznog razloga, kako to obično i biva. Što se zvuka tiče, on je u Sonji bio solidan obzirom da ovo nije prostor za ovakav tip koncerta; Popov vokal (i Raduletov kada pjeva lead) su mi previše probijali bubne opne, ali to je bilo dok sam stajao napred. Iza, kod šanka, zvuk je bio bolji i bolje posložen. Eto zašto novinari preferiraju šankove, ne samo zbog blizine tekućih užitaka. Ali najbolje mjesto za slušati zvuk je bio iza šanka, u mračnom hodniku koji vodi prema wc-u. Tamo je sve zvučalo gotovo perfektno, ali dulje stajanje na tom mjestu moglo bi pobuditi sumnju u moje prave razloge stajanja tamo. Jebiga…
Dullesovo odsustvo donekle je pojednostavilo zvuk benda i svelo ga na klasičnu gitara-bas-bubanj postavu. OK, druga gitara daje dodatnu aromu zvuku ali što jest jest – njezino odsustvo nije nikakav hendikep, pogotovo u klasičnom troakordnom punku kakav Atheisti uglavnom upražnjavaju. Lekijev bas iskočio je u prvi plan u pjesmama gdje je naglašena plesna vibra benda, kao u novoj pšjesmi benda, obradi Brkova „Oženjen usamljen“ (nema veze s originalom, vjerujte mi na riječ, i mnogo je bolja) gdje su on i bubnjar Atzke odlično rekreirali ritam i feeling 70-ih, uključujući i refren „Moj život je kung fu fighting“ preuzet iz starog disco hita Carla Douglasa iz daleke 1974.
Pop je bio vidno raspoložen i spreman za zajebanciju pa je tako već na početku izjavio kako je bend za ovu priliku spremio specijalnu set listu kakvu su imali na koncertima u Aleksincu i Leskovcu. Iskreno, nije baš bilo mnogo specijaliteta sinoć: dva sata i 15 minuta klasičnog greatest hits repertoara prošaranog s par obrada (osim Brkova bila je tu i „Minijatura“ KUD Idijota kao hommage preminulom Tusti i zanimljiva prerada pjesme „Na putu ka tebi“ slovenskog benda Centar za dehumanizacijo. To su stvari koje nećete često čuti u repertoaru benda kad sviraju redovne koncerte od po dva sata ili manje, ali obzirom da je ovo rođendanski nastup, onda sve ide. Zlatko me upozorio da bend zna takve svirke razvući na dva sata i 45 (kao prošle godine) ili na preko tri sata kao na jednom prijašnjem rođendanskom koncertu, ali ovaj put nisu pretjerivali.
Dakle, klasična set lista, ispremiješana doduše, pa su ju tako otvorili „Felicitom“, „Tetoviranjem“ i „Štrikanjem“ da bi potom šarali po svim albumima i periodima svoje karijere. Jedina baš nova stvar je „Mene za budžu“ koju su snimili uoči prošlogodišnjih izbora u Srbiji i meni je to jedna od njihovih slabijih stvari ali uživo je ispunila svoju funkciju. „Grill 13“ su odsvirali također negdje na početku, uključujući onaj furiozni drugi dio kada iz reggae ritmike pjesma krene u totalni raspašoj i to je pjesma kojom su obično zatvarali koncerte jer atmosferu dovede do vrhunca. Ovako je potrošiti već na početku, šteta pjesme. Možda se ljubitelji lika i djela benda neće složiti, ali to je vrhunac većine njihovih nastupa a jebeno je kad ti vrhunac dođe već nakon 20 minuta svirke… No, publici to nije smetalo pa je iz početne suzdržanosti atmosfera brzo prerasla u tipično narodno veselje s rukama u zraku, zbornim pjevanjem i pokojim pokušajem poganja ispred bine.
Iako sam počeo zapisivati pjesme za set listu, ubrzo sam prekinuo s tom praksom. Hrpa poznanika s kojima sam pričao odvraćala mi je pažnju od svirke, a i zrak u sali ubrzo se napunio dimom pa sam se prenacio na rezervni položaj, pored glavnog ulaza, gdje su mi društvo pravili Zlatko i Ilija iz Mitesersa, pijan k’o guzica (ili i pijan i napušen, nisam ga dugo vidio pa ne znam na čemu je čovjek sada ali uopće nije izgledao dobro). Negdje nakon sat i 50 minuta bend se povukao iza bine, a prije početka bisa salom se prošetala i slavljenička torta. Za sam kraj bend je odsvirao „Sloteru Niče“ kojem Srbija kliče, jelte i nakon toga jednu rusku pjesmicu koju sam već čuo par puta u njihovoj izvedbi, ali niti znam o čemu je riječ niti me je bilo briga.
Naime, bilo je pola dva i krajnje vrijeme za krenuti na put kući. Otišao sam do backstagea pozdraviti se s ekipom, tamo sam vidio i slavljeničku tortu, ali nisam mogao ostati dulje. Dva sata vožnje po muljavoj i mokroj cesti nije baš užitak ali što da se radi. Dakle, koncert je bio standardno dobar, zabavan i zajebantski u pravom atheistovskom stilu, samo je ostatak provoda podbacio zbog kiše, gubljenja vremena na traženje Sonje te konstantnog gunđanja druga I koji je bio toliko naporan, pogotovo na putu natrag, da je dobio ne ukor pred isključenje nego isključenje sa svih budućih putovanja za Novi Sad. Trpjeti četiri sata nečije zvocanje doista je posljednja stvar koja mi treba u životu i po sto puta sam se na povratku zapitao zašto Japanci, koji stavljaju cutting-edge tehnologiju u svoja vozila, ne ugrade i dugme za katapultiranje dosadnih putnika. To bi nama vozačima jako olakšalo život…
https://www.facebook.com/pages/Atheist-Rap-official/184703218252111
zlihadzoponovojase 