Dupla doza jazza ovog vikenda nastavila se u petak koncertom u osječkom klubu Oxygene gdje su uz domaćine, Zlatka Barača i njegovu ekipu, kao posebni gosti nastupili Bruno Mičetić i Ratko Divjak, koji su se iz Novog Sada spustili do Osijeka da s našim sugrađanima podijele malo svoje glazbene magije.
Oxygene je u petak bio pun kao malo koji put do sad kad su na programu jazz večeri Barača, Mihića i njihove družbe. Razlog nije bilo teško pogoditi: dolazak Ratka Divjaka, legendarnog osječkog glazbenika što nije daleko od istine ili „najvećeg osječkog glazbenika svih vremena“ kako ga je egzaltirano i u nekakvom gotovo vjerskom zanosu nazvao meštar ceremonije Zlatko Barač, o čemu se može raspravljati. Populaciju u klubu činio je neobično velik broj fosila i to ne novih, likova koji su prestali izlaziti otprilike u vrijeme kada su Dinamiti prestali s radom i sad su poput živih mrtvaca ispuzali iz svojih grobova da se poklone starom majstoru. I reklama je išla u tom pravcu da naglasi činjenicu da večeras nastupa Ratko; to što je on dio Mičetićevog projekta manje je bitno jer Mičetić nije ime koje će privući ljude. I upali foluška, što bi reklo Pušenje – Oxygen je bio pun k’o šipak već nešto iza 21 h kad je počela svirka. Zato je dobro doći desetak minuta ranije i zauzeti dobar stol u sredini sale, naručiti prvu od nekoliko rundi cuge i čekati početak svirke.
Već po redu i običaju nastup su otvorili domaćini, Barač-Mihić Group. Pored Barača za kljovama i na saksofonu i Mihića na gitari, postavu su ovaj put činili Sorin Kristea na basu (čovjek inače svira violinu u HNK a ovaj je put uskočio umjesto opravdano odsutnog basista Darija Hleba), Milan za bubnjevima i Žuti na udaraljkama. Ova fora s udaraljkašem je baš dobra jer fino obogati ritmiku svirke grupe čiji se 45-minutni repertoar sastojao od uglavnom već poznatih i od ovog benda prosviranih standarda poput uvodne autorske „Oxygen Blues“, preko prekrasne balade „Moonlight in Vermont“ Karla Suessdorfa pa do rasplesane i žovijalne bossa nove „Blue Bossa“ Kennyja Dorhama. Sve su to lijepe stvari, dobro prearanžirane, uvjerljivo odsvirane i tu nema zamjerki, jedino što imam utisak da slušam jednu te istu set listu svaki put kad dođem na Barača i jatake u Oxygen. Zato ni ne pišem više o njima – premalo je tu novog i bio bi red da malo „protresu“ set listu.
Uslijedila je 15-minutna pauza a onda su se na binu popele zvijezde večeri, Bruno Mičetić na gitari i Ratko Divjak za bubnjevima, dok su im se ispred domaćina pridružili Barač i Kristea. Šteta što Leibowitz nije mogao doći zbog drugih obaveza jer Barač je Barač ali ipak nije Leibowitz, no „sreća u nesreći“ je što je i repertoar bio drugačiji od onog noć ranije u Novom Sadu. Mislim da su bile samo dvije stvari s albuma „Phantom’s Whisper“, dok su ostatak činili standardi koje nije bilo teško pripremiti.
Mičetić se još jednom potvrdio kao sjajan gitarist koji senzibilitetom savršeno leži našem Mihiću, a očito i vole sličnu glazbu jer kad zatvorite oči lako možete zamisliti jednog na mjestu drugog, što je posebno došlo do izražaja u plesnoj „Cantaloupe Island“ Pata Metheneya koji je očito obojici uzor. Barač je swingirao na crno bijelim tipkama, Sorin je bio povučen, u pozadini ali pouzdan, dok je u centru pažnje bio Ratko. Ohrabrivan povicima odobravanja iz publike još jednom je potvrdio da je vrhunski bubnjar. I nijedan solo nije mu isti kao prethodni, svaki je priča za sebe a i svaki se uklopi u stvar koju izvode. Istina, bubnjarske solo dionice u svakoj pjesmi, pa i par njih u jednoj pjesmi, meni brzo dosade, ali čovjeku treba skinuti kapu do poda i zbog godina i zbog kondicije i zbog svega što je pregurao…
Sat vremena nas je zabavljala ova četvorka, a onda je, nakon još jedne kraće pauze, došao red na mnogima najzanimljiviji dio Baračevih seansi – jam session dio. Akteri su ostali isti, samo su imali pojačanje u mladim osječkim lavovima Benjaminu Samsi i Goranu Schmidtu na saksofonima (treći mladi lav Tin nije bio te večeri s nama). Uslijedilo je još 45 minuta uživancije uz prekrasne skladbe poput Cole Porterove „Night and Day“ ili Johnny Greenove „Body and Soul“ gdje su se saksofonosti izmjenjivali, a sve uz mnogo improvizacije i zezancije, da bi vrhunac večeri bila stvar „St. Thomas“ Sonnyja Rollinsa, jedan od najpoznatijih jazz instrumentala ikada napisanih za saks, kada se dvojici mladih lavova pridružio patrijarh Barač pa su kao tri saksa odrapili ovu dionicu da se sve prašilo. I ostatak programa bio je ugodan, ali ovakvi jamovi pred sam kraj programa ono su zbog čega treba dolaziti četvrtkom u Oxygene, a pogotovo kad imaš i ovako dobre goste. Ako ste ljubitelj jazza a niste bili u petak u Oxygenu, propustili ste dosta toga.
A mene ćete tu i tamo imati priliku vidjeti u Oxygenu četvrtkom, ne nužno s notesom i olovkom u ruci, već kako guštam uz dobru glazbu u ugodnom društvu. Volio bih reći ženskom, ali kako me ide u zadnje vrijeme, veća je vjerojatnost da ću biti u društvu dvojice robijaša koji me koriste kao svoju bitch…
Hadžo bez kisika
A prije njegovog nastupa u osječkom klubu Oxygen, ulovio sam Brunu i odvukao ga na osamu kako bih ga malo „izrešetao“. Momak se jako dobro držao, to mu se mora priznati, i baš je bio ugodan razgovor…
Hadžo: Evo, za početak, je li ti ovo prvi nastup u Osijeku?
Bruno: Nije. U Osijeku sam već svirao u Old Bridge Pubu u kvartetu Denisa Razumovića na Spring Jazz festivalu. To je bio Denisov projekt i svirali smo njegove stvari s njegovog albuma. S nama je svirao Dušan Kranjc bubanj i Nenad Mir kontrabac. Dušan danas svira s 2Cellos…
H: Znači čovjek je uspio u životu… (smijeh) U Osijek si došao u sklopu turneje. Jučer ste nastupili u Novom Sadu gdje si promovirao album „Phantom’s Whisper“. Reci nešto o tome kako je nastao taj album i o suradnji s našim Osječaninom Ratkom Divjakom.
B: To je jako zanimljiva priča pa ću ti je ispričati. Ja sam inače učenik Primoža Grašića, on je moj mentor…
H: Po zvuku se to čuje.
B: Jel’ da? (smijeh) Apsolutno. Gledaj, meni je Primož vrlo drag čovjek i baš smo si postali dobri prijatelji tijekom svih ovih godina. Ja još uvijek idem kod njega na sate, da to bude odmah jasno, jer čovjek uči dok je živ. Ja sam znao tko je Ratko i gledao sam ga tisuću puta. Primož je imao neke svirke s Raletom i tako sam se ja upoznao s njim. I onda sam pitao Primoža: „Čuj, što misliš da li bi Ratko došao do Rijeke da odradi par svirki sa mnom“? I kaže on: „Pa pitaj ga“. A malo mi je bila frka, znaš…
H: Kako pristupiti legendi? (smijeh)
B. Ma da. Upravo to, kako pristupiti legendi. Ja imam rispekt prema tim ljudima, možda mlađe generacije nemaju, ali ja imam. I onda je Ratko odmah pristao i bio je jako pozitivan i onda sam shvatio da je Rale čovjek koji stvarno voli svirat’, voli muzicirat’. Onda je došao Joe Kapowitz u Rijeku, američki pijanist, čovjek s kojim Rale jako voli svirati i voli se družiti s njim. On nam daje taj dašak Amerike dok sviramo. Imali smo nekoliko svirki koje su jako dobro prošle i onda sam ja rekao: „E, ajmo sada to snimiti“. I nekako se potrefilo da sam ja tada završio fakultet u Klagenfurtu pa smo otišli u studio Radio Pule jer tamo se može snimati in live jer ovaj cijeli album je sniman in live što je jako bitno za jazz. Odlučili smo se baš za te standarde jer sam rekao: „Svirajmo standarde, ne treba bježati od toga, to je naš izričaj“. To je ono što najbolje radimo, a poslije ćemo lako autorske stvari jednog dana. Standardi su ipak kultura koja se treba njegovati.
H: Dobro, jazz ti omogućava reinterpretacije standarda koje smo čuli milijun puta dok kod rock glazbe, mislim, „Highway to Hell“ možeš svirati samo na jedan način…
B: Upravo tako. I tako je došlo do suradnje s Ratkom i moram ti reći da sam jako sretan jer imam priliku svirati s legendom, čovjekom koji je nedavno nagrađen Porinom za životno djelo. O njemu mogu stvarno sve najbolje reći. I kad se vozimo u autu on mi stalno daje savjete, znaš, uvijek je to pozitivna kritika. Kad ti kaže: „Danas nisi ovo dobro“ ili „Ovo bi trebalo ovako“, to je super škola koju ti ne može nijedan fakultet dati.
H: Reci, osim jazzera ti si i rocker, hard rocker, sviraš u bendu Keops. Što je došlo prije?
B: Pa rock’n’roll, to je moja prva ljubav i ja ne bježim od toga. Evo i Ratko ima istu povijest. Ja ti predajem gitaru, imam 20 i nešto učenika, i još mi nijedan mladi gitarist nije došao s 13 godina da bi svirao jazz (smijeh). Uvijek svi počinjemo od rocka. Gitara je prije svega rock instrument pa onda sve ostalo. E sad, kako sam došao do jazza, to je također zanimljiva priča. Ja sam bio klinac, to je negdje ’93., ’94. godina, išao sam na sate kod Henryja Radanovića. I kaže mi Henry jedan dan: „Ajd dođi večeras, sviram u nekom klubu“. I dođem ja tamo a ono svira Elvis Stanić. I ono – koja je ovo muzika, šta je ovo? (smijeh) Mislim, nikad to prije nisam čuo. I tako me je već u ranim danima jazz počeo privlačiti. I onda kad sam savladao rockerske tehnike opet sam došao na svirku kod Elvisa i rekao sam sebi: „Pa mene ovo zanima, ja to hoću“. I tako je sve krenulo.
H: Elvis Stanić je guru cijele riječke jazz scene…
B: Je. Elvis je jedan od prvih koji je doveo jazz na viši nivo u Primorju. Tada, početkom 90-ih, otići u Berkeley, nije bilo lako. Nije ni danas ali tada je to pogotovo bilo teško.
H: Evo za sam kraj, reci mi misliš li da se položaj jazz glazbe promijenio dolaskom novih jazz festivala kao što su riječki Liburnia Jazz festival ili Valamar Jazz festival koji radi Tamara Obrovac u Poreču, pa Jazz time u Rijeci, Vip Jazz festival u Zagrebu…?
B: Je, promijenilo se. Promjena je najvidljivija kod mladih kod kojih se dogodio veliki jaz. Među mladima danas imamo one koji slušaju stvarno primitivnu glazbu i one koji slušaju neku intelektualnu glazbu. I to su te dvije krajnosti. U tu intelektualnu glazbu spada jazz što je jako dobro i mislim da sve više mladih sluša jazz što je super. Budućnost jazza je baš u tim organiziranim festivalima, a nažalost ne u klubovima. Zašto? Jer, prvo, klub nema novaca za platiti dobre muzičare, to se vrlo rijetko radi, a svaki muzičar koji dođe na neki nivo više ne ide na jam sessione. A i takvih klubova je jako malo. Dakle, nema ni klubova a nema ni novaca. Takva je bila sudbina Jazz Tunela u Rijeci koji više ne egzistira a super je radio dvije godine. Tako da mislim da su ti festivali budućnost jazz glazbe, a dobro je i to što je Hrvatska turistička zemlja pa preko ljeta ima tih festivala, i malih i velikih.
H: Super. Hvala ti i vidimo se dolje u klubu.
B: Hvala i tebi.
zlihadzoponovojase 