Bajaga i njegov bend i dalje balansiraju između dva ekstrema: odličnog, energičnog rock benda i vašarskih zabavljača na skupoj opremi i sa svemirskom produkcijom. Dakle, na istoku ništa novo, ali ajd’, barem su pjesme malo promiješali…
Prošlo je dosta vremena od mog posljednjeg dolaska u Novi Sad, a tek koliko je vremena prošlo otkako sam posljednji put gledao Bajagu i instruktore uživo… Provjerio sam svoje tekstove i, otkako vodim ovaj blog (a to je nešto više od dvije godine), gledao sam ga samo jednom i to na ovogodišnjem Arsenal Festu u kraćoj, festivalskoj verziji. Jest, odradili smo mi i intervju prije nekoliko mjeseci, bio sam na promociji njegove knjige pjesama na prošlogodišnjem Arsenalu, recenzirao sam njegov posljednji album „Daljina dim i prašina“, box set „Antologija“ kao i nekoliko singlova s njega tako da nije da ga kod mene nije bilo, ali kad sam posljednji put gledao Bajagu i ekipu na nekom solo koncetu? Morao sam pročešljati tekstove s mog bivšeg sajta Mikrofonije – bilo je to 7. 3. 2010., dakle prije skoro četiri godine u dvorani Gradski vrt u Osijeku. Tada je izvještaj pisala drugarica D. a ja sam bio samo zadužen za fotkanje. A kad sam posljednji put ja izvještavao s nekog solo koncerta Bajage i Instruktora? Morao sam checkirati arhivu svog ranijeg sajta, groupie.hr. Znate kada je to bilo? 22. 10. 2006. kada su nastupali u osječkom Zrinjevcu. Sedam godina, vjerovali ili ne. Zato bi bio red da ovo bude pošten i opširan report…
I ovoga puta ekspediciju na relaciji Osijek- Novi Sad predvodili smo drugarica D. i ja, a drug Š. je tu bio kao moralna potpora i moralna vertikala. Prva destinacija: Mercator i obavezni shopping. Predblagdanske gužve, košare pune gluposti potrebnih i nepotrebnih, a imali su čak i Djed Mraza koji se slikao s klincima i tu ste fotku odmah mogli dobiti. Drug Š. je prišao jednom momku koji je radio tamo i pitao ga možemo li se nas dvojica slikati s Djed Mrazom, pri čemu bi ga on gušio s obje ruke a ja bih ga štipao za pimpek. Lik je umro od smijeha i rekao da može, nije bed ako platimo, ali sam ja stavio veto na tu ideju: zašto bih ja bio taj koji Djed Mraza štipa za kitu? Nakon što se nismo složili oko zaduženja, odustali smo od ideje ali smo zato otišli do obližnje Idee gdje je drugarica D. kupila novi album Van Gogha po akcijskoj cijeni od 300 dindži, a otkrili smo i veliku novost kod legendarnog Bubi grilla: otvorili su grijanu zimsku terasu gdje možeš u miru sjesti i ubiti se k’o životinja od klope. Eto, nema me dva mjeseca u Novom Sadu i odmah sto čuda oko mene…
Došli smo do Spensa oko devetke. Iznad glavnog ulaza oči nam je ubo ogroman jumbo plakat s najavom koncerta Doris Dragović za 8. mart. Oklen ste nju iskopali, jebo vas ja? Ovako ogromne jumbo plakate ni Stonesi ili U2 ne prave. A preko puta nje mnogo manji plakat za koncert kralja meraka, Harisa Džinovića, koji se održao nedavno u Spensu. Nije vrag da je zaboravljena kraljica Torcide tamo toliko popularna? I nije vrag da ću sljedeća tri mjeseca, svaki put kad budem prolazio pored Spensa, morati gledati u to predimenzionirano retuširano lice veliko poput Godzile?
Došli smo na službeni ulaz, pokupili karte i ušli u veliku dvoranu Spensa koja se još punila jer su na bini bili Bestbeat, tribute bend, pogodili ste, Beatlesa. Bezvrijedan bend, kao i svi tribute bendovi, unatoč tome što su se potrudili da skinu bube do posljednjeg detalja, uključujući instrumente, pojačala, frizure, pa čak i obraćanje publici na engleskom s jakim britanskim naglaskom što osobno smatram najvećim preseravanjem koje neki bend može izvesti kada se obraća publici u svojoj zemlji. No, ono što me mnogo više zanima je: zašto je neki lijevi tribute bend nastupio kao predgrupa na velikom Bajaginom koncertu kad u Novom Sadu i Srbiji ima toliko mladih autorskih bendova koji bi dali jedan bubreg samo da im se ukaže ovakva prilika? Pa i sam Long Play, Bajagina menadžerska kuća, ima roster izvođača koji stilski nisu daleko i ovo bi im bila dobra prigoda za predstaviti svoja recentna izdanja (Ex-Revolveri, Eldorado…)? Bestbeat su bili potpuni promašaj i jedva sam čekao da odjebu u troskoku s bine s nadom da ih više nikada u životu neću gledati. Kao ni bilo koji drugi Beatles tribute bend, uostalom…
Drugarica D. i ja smo se smjestili na tribine odakle smo imali dobar pogled na binu ali i mnoštvo u publici koje se sve više povećavalo. Organizator je rekao kako je na koncertu bilo nešto preko 3.000 ljudi, s kupljenim kartama i mi s popisa. Nama se činilo da je to malo pretjerana brojka, ali OK, to je službena informacija. Tijekom cijelog koncerta oko nas su defilirali prodavači piva s nekim skafanderima na leđima poput boca s kisikom iz kojih su vam točili dragocjenu tekućinu po previsokih 180 dindži za pola litre. Ničeg drugog nije bilo ali imao si šankove iza u holu gdje su se i nepivopije mogle osvježiti.
Oko 21 45 svjetla na pozornici su se upalila i pred nama su bili Momčilo Bajagić i njegovi Instruktori: basist Miroslav Cvetković-Cvele, prateći glas i gitara Žika Milenković, klavijature Saša Lokner, bubnjevi Čeda Macura i gitara Marko Nježić-Kića. Na početku koncerta zatekli smo ih u pomalo neobičnoj varijanti kako sjede na stolicama dok izvode bluesericu sa svog posljednjeg albuma, „Stari put za Novi Sad“ (po kojoj je novosadski koncert dobio ime), prikladan način da se započne nastup pred Lolama. Bajaga je u nekoliko navrata ponovio kako je prošlo mnogo godina otkako su u NS-u imali samostalan nastup, pa je ovo bio lijep način da zatvore poglavlje koncertne promocije novog albuma.
Zvuk je bio odličan, što ne treba čuditi kad znamo da je Bajagin tonac Nikola Vranjković, donedavno član beogradskog Block Outa poznat kao teška picajzla kod namještanja zvuka. Malo mi je zasmetalo što je bubanj u nekim pjesmama bio prenaglašen pa je otimao prostor ostalim instrumentima, ali inače nemam većih zamjerki. Kao i kod svih betonskih gromada ovog tipa, u Spensu je postići savršenstvo zvuka mission impossible, ali Bajaga je stvarno zvučao jako dobro. Tu je i odlično osvjetljenje, video ekran iza benda za nas koji smo malo udaljeni a ćoravi smo k’o Ray Charles, dakle skupa produkcija za veliki spektakl.
Što se spektakla tiče, moram reći da Bajaga i jataci nisu razočarali. Prekaljeni profesionalci kojima je ovo već x-ti veliki koncert samo na ovoj turneji zvuče bolje nego ikada, a dodatak najnovijeg člana benda, Kiće, pokazao se punim pogotkom jer je donio u bend mladenačku energiju i želju da malo „zaoštri“ zvuk gitare. I to odlično zvuči, posebice u nabrijanim rokericama poput „Red i mir“, „220 u voltima“ ili „Ti se ljubiš na tako dobar način“ kada su Instruktori zvučali poput pravog rock benda. Oni sebe, naime, smatraju rock bendom pa je to u uvodu „Reda i mira“ poručio Žika, koji se već etablirao kao MC na koncertima, rekavši, citiram, „Mi smo rock’n’roll bend i sad ćemo odsvirati jedan rock’n’roll za vas“.
No, Bajagin repertoar ima i drugu stranu medalje, a to je da je ovo ipak prije svega mainstream pop/rock bend koji voli šarati po žanrovima i to ponekad zvuči jako dobro, a ponekad bezveze. Žikine „Život je nekad siv, nekad žut“ i „Vesela pesma“ su šund, gdje bend zvuči poput seoskog vašarskog orkestra i jedina korisna stvar koju sam mogao napraviti tijekom njihove izvedbe je otići baciti piš, dok su „A ti se nećeš vratiti“ (iz serije „Vratiće se rode“) i nova stvar „Mladost“ (iz predstave „Ženidba i udadba“), premijerno izvedena u Novom Sadu na početku prvog bisa, aranžmanski upropaštene u pokušaju da se prenesu u rock kontekst. To su stvari koje bi bolje funkcionirale bez bubnjeva i s tamburicama umjesto gitara, pa iako nemam ništa protiv da Bajaga radi kao primjenjeni umjetnik za film, TV i kazalište, te pjesme ipak strše od onoga što inače izvodi s bendom.
O hororu zvanom „Plavi safir“ da i ne pričam – definitivno jedna od najgorih Bajaginih pjesama ikada s k’o fol istočnjačkim melosom nije ništa drugo nego prikriveni narodnjak za ljude koji inače slušaju muziku tipa „Čaše lomim, ruke mi krvave“, u što se uklapaju i „Moji drugovi“, s tom razlikom što je ovo čisti, iskreni polunarodnjak koji mi je čak i simpatičan. To su dakle dva ekstrema kojima Bajaga manje više uspješno brodi posljednjih 25 godina, još od objavljivanja svog najpopularnijeg, ali po meni slabog albuma „Prodavnica tajni“ (koji je, kako je sam Momčilo rekao publici negdje pred kraj svirke, snimljen baš ovdje u Novom Sadu, u legendarnom Studiju M).
Ali, ono čime se bend definitivno iskupio u mojim očima je veći naglasak na stari materijal s prva dva albuma. Koliko je to bila želja samog benda da malo provjetri set listu, a koliko posljedica internet kampanje kojom su fanovi sami predlagali pjesme koje bi voljeli čuti na novosadskom koncertu ne znam, ali znam da sam pjevao i đipao kao malo dijete kada sam čuo „Marlenu“, „Vidi šta sam ti uradio od pesme mama“ s posebnim gostom Dejanom Cukićem, ex-Instruktorom, ili „220 u voltima“, stvari koje sam volio kao klinac i još ih dan danas volim a neke od njih poput „Mame“ u repertoaru nije imao već stoljećima. Pa, od prošlog stoljeća sigurno… A tek kako me razvalio sa „Strah od vozova“, ljudi, to je jedna od onih pjesama koje nisu na prvu loptu, prošla je neprimjećeno na albumu „Jahači magle“, ali to je velika pjesma. Neki izvođači nikada ne naprave veliku pjesmu, neki možda naprave jednu ili dvije, a Bajaga ih ima preko nekoliko, a ovaj sporogorući blues jedna je od njih. Da se usereš kako je to moćno zvučalo!
Bilo je tu i zabavnih trenutaka poput ubacivanja u set listu starog hita Baba „Ko me tero“ (koja je ipak zvučala bolje u verziji samih Baba na ovogodišnjem Arsenal Festu) ili ulaska Cukića na finale „Marlene“ kada se nonšalantno dogegao na binu pjevajući back vokale i odjednom su sve oči bile uprte u njega. Mislim, ne volim ga kao umjetnika, nikada nisam, ali čovjek ima glas i zna kako zagospodariti binom. Treba pohvaliti i Loknera koji je s nekoliko bravura na kljovama potvrdio da je jedan od vodećih klavijaturista u Srbiji, bez obzira da li pjesmu „Suza“ obojio Motownovskim soul pasažima ili „Safira“ bliskostočnom ornamentikom. Ne moraš biti fan tih pjesama, ali s tehničke strane izvedba je bila besprijekorna.
Bila je tu i rođendanska čestitka nekoj Mini, kao i dva bisa s manje više očekivanim izborom pjesama. Koncert je nakon 2 sata i 20 minuta zaključen starim hitom „Samo nam je ljubav potrebna“ kada se Bajagi i njegovim drugovima na bini pridružio bend Bestbeat na finalnom dijelu, preradi klasika Beatlesa „All You Need is Love“.
Što reći na kraju? Bajaga je poput niza drugih veterana iz naše bolje prošlosti izvođač koji vas nikada neće razočarati, ali vas neće ni oboriti s nogu. Teško je očekivati da će te oduševiti netko koga pratiš već 30-ak godina, ali čak i vječno zakeralo i dežurno prdekalo poput mene mora priznati da je ovo bio pošten, „muški“ koncert. Set lista je takva kakva jest, za široke narodne mase ali s dovoljno meni dragih stvari koje opravdavaju dolazak na Bajagin koncert. Pa, barem jednom u par godina…
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li sljedeće godine Bajaga doista krenuti na turneju povodom 30. godišnjice svog prvog albuma i hoće li i set listu modificirati u tom pravcu kao što je dao naslutiti u Novom Sadu.
A vjerujem i da neće opet proći skoro četiri godine do našeg novog susreta, ili sedam godina do mog sljedećeg izvještaja s njegovog koncerta…
Hadžo, čovjek na pogrešnom putu
https://hr-hr.facebook.com/bajaga.official.fan.page
Set lista:
- Stari put za Novi Sad
- Od bižuterije do ćilibara
- Red i mir
- Godine prolaze
- Ako misliš da je kraj
- Verujem, ne verujem
- Gore dole
- Lepa Janja, ribareva kći
- Suza
- Iza nas
- Marlena
- Vidi šta sam ti uradio od pesme mama
- Poljubi me
- Ko me tero (Babe cover)
- Život je nekad siv, nekad žut
- Vesela pesma
- Muzika na struju
- Strah od vozova
- Još jednom
- A ti se nećeš vratiti
- 220 u voltima
- Plavi safir
- Ti se ljubiš na tako dobar način
Bis 1:
- Mladost
- Tišina
- Tamara
- Moji drugovi
Bis 2:
- Zažmuri
- Samo nam je ljubav potrebna
zlihadzoponovojase 