I dok se većina osječkih kafića utrkivala tko će jače prigrliti konzumeristički i pomodarski praznik – Valentinovo, Zeleni zub je krenuo u totalno suprotnom pravcu priredivši performans pod nazivom „J*bem ti Valentinovo party“ uz nastup vasionski poznatog osječkog pjesnika Damira Mihaličke Mihe.
Ne, stvarno ljudi, Valentinovo je samo još jedan od nepotrebnih, sa zapada uvezenih kvazi-praznika koje organski ne podnosim. Ne zato što sam sam i nikom potreban, čak naprotiv – tu činjenicu smatram jednom od rijetkih pozitivnih stvari koju mogu reći o sebi – već zato što je cijeli taj dan lažan k’o kurvin „Volim te“ šapat. Još jedan maminovac ili što bi TBF-ovci rekli „Papilova“ namijenjen da vas natjera da posegnete duboko u svoje prazne džepove i novčanike ili izvadite već toliko prepeglane kartice i tobože provedete fantastičnu noć uz voljenu osobu. Moš’ mislit’! Kupi joj ružu ili neku bombonjeru, izvedi ju na večeru, potom odite u neki fensi šmensi klub i popijte par pića po njujorškim cijenama i voila – možda ćeš i dobiti pičke tu večer, ali ćeš zato do sljedeće plaće žicati novac od staraca i prijatelja. Osim toga, ljudi koji se vole vole se 365 dana u godini i postoji bar milijun načina na koji oni tu ljubav iskazuju i kada ju iskazuju i to ne ovisi o nametnutom prazniku zamišljenom da trgovci malo prodišu nakon tradicionalno slabe kupovine u siječnju. Moja poruka svima koji se povode za tim kvazipraznikom: hebite se i vi i vaše Valentinovo!
A to je otprilike bila i poruka Mrakovog birca Zeleni zub koji je krenuo u totalno suprotnom pravcu priredivši performans pod nazivom „J*bem ti Valentinovo party“ uz nastup vasionski poznatog osječkog pjesnika Damira Mihaličke Mihe (navodno je njegova glazba vrlo popularna na Klingonu gdje su oduvijek znali cijeniti kvalitetne popevke). Naravno, nije Mrak lud, on zna da postoji velik broj onih koji razmišljaju na isti način kao i ja i računao je da će takvi doći i svojim dolaskom podržati anti-Valentinovo (i blagajnu kafića, naravno), što se i dogodilo. Zeleni zub je bio jako dobro popunjen.
Mihi je ovo već treći nastup u posljednjih mjesec dana: nastupao je na istom ovom mjestu uz Brmbu na večeri iščašene poezije, a potom je nastupio i kao special guest star na unplugged koncertu Gužve u Barceloni. Jebote, čovjek je postao koncertno aktivan k’o Jelena Rozga, uz razliku što je manje jebozovan ali mnogo zabavniji…
Ono po čemu se sinoćnji nastup razlikovao od ostalih Mihinih nastupa i što opreavdava ovaj tekst bio je odabir pjesama. Umjesto već izvikanih hitova koje znaju pjevati čak i „bube u bureku“, ovdje smo dobili, prikladno za ovu prigodu, izbor ljubavnih pjesama iz bogatog kataloga Anti-Music Banda, od kojih su neke izvedene po prvi put pred publikom. Iako su Miha i Jurman još davne 1985. u legendarnoj „Dalmi“ donijeli dekret po kome su sve njihove pjesme hitovi i neka se jebu oni misle drugačije, neke pjesme su se ipak pokazale kao veći hitovi, dočim su druge pale u drugi ili treći plan. Zato je ovo bila idealna prilika da ih čujemo po prvi put, čak i mi koji smo pratili AMB još od vremena njihovih legendarnih nastupa u STUC-u i na OLJM-ovima u drugoj polovici 80-ih.
Glazbenu pratnju ovoga puta umjesto Brmbe pružio je izvjesni Milan na thereminu, rijetkom i egzotičnom instrumentu, jedinom koji se ne svira izravnim fizičkim dodirom prstiju već pomicanjem ruku oko antene pri čemu se stvara nekakvo magnetno polje i dobivaju se sablasni zvukovi kao proizašli iz filmova strave i užasa. Ta je glazba bila idealan partner Mihinoj iščašenoj poeziji i čudim se da se tog trika nije dosjetio i ranije. U pauzi između pjesama Miha mi je rekao da su ovaj instrument KGB-ovci koristili za mučenje zatvorenika što je također vrlo prikladno i ne čudim se – svaka čast Milanovom umijeću sviranja na njemu, ali da mene stave da pola sata slušam te zvukove bez prestanka vjerojatno bih poludio i sve bih priznao – i gdje je partizanska bolnica, i gdje je Titov štab i gdje je Tuđman sakrio maznutu lovu od iseljenika i kad sam posljednji put nešto karao (ovo potonje bi mi doduše bilo jako teško obzirom da se toga ni Broj Jedan vjerojatno više ne sjeća…).
Da bi se izbjegao taj „KGB efekt“ Miha i Milan odlučili su program podijeliti u četiri bloka od po četiri pjesme između kojih je išla glazba s laptopa po Mrakovom izboru, ovoga puta donekle prilagođena Valentinovu. Mislim, stvarno, kad ste zadnji put čuli Ivu Robića u nekom kafiću, ako ikada? Na svoje sam oči vidio da je Mrak čak namjeravao pustiti i nešto od Kiće Slabinca, ali su ga prisutni uspjeli odgovoriti od tog nauma. Ali, nešto sam i naučio: po prvi put u životu čuo sam nešto od banjalučke grupe Dinar koji su 1985. objavili svoj prvi i jedini album i potom prdnuli u čabar. Pjesma „Volim te bato“ je opičena do jaja, a navodno cijeli album ima za preslušati na YouTubeu pa sam si rekao da ću baciti uho. Totalno opskuran bend čim ja nikad nisam čuo za njega, ali takvih je u bivšoj državi bilo na stotine…
O samom nastupu dakle nema se mnogo toga za reći – ako ste bili ikad na Mihinoj večeri poezija znate što vas očekuje – zabavni, duhoviti i samokritički tekstovi u kojima se Miha iznad svega bavi pljuvanjem po samom sebi, ali progovara i o društvu oko nas. Njegov antifeministički tekst o ženama koje se prodaju na pijaci napisan je davno prije pojave sponzoruša ali princip je isti: onaj tko ima love može da bira (gotovo) koju god hoće. S tom razlikom što se na piji možeš cjenkati, ovdje dođe ćelavac u bembari i gaćice same autorefleksno padaju s nogu… „Prva trećina“ je refleksija na prolaznost godina, napisana kad mu je bilo 22 kada je mislio da je to prva trećina njegovog života koju je manje-više proćerdao, dok je „Ružno pače“ potvrda teze koju i ja često ponavljam – ružno pače lakše pada od bijelog labuda. Bolje vrabac u ruci…znate već, ili po narodski „Tko bira, onanira“.
Izbor pjesama je bio koncipiran tako da je išla jedna „normalnija“ ljubavna (ako se kod Mihe uopće može govoriti o normalnim tekstovima) pa jedna perverznija, uz Mihino stalno zanovijetanje prema Milanu da pojača zvuk kod ovih drugih, kao da je riječ o potenciometru koji se može samo tako odvrnuti do ibera. Moram priznati kako su jedine dvije pjesme koje sam znao od ranije bile „Ona, cvrčak, mrav, ja i hrčak“ i „Hrđavi čavao“, ostale su mi bile nepoznate i to je bio razlog dobrog provoda. To i činjenica da smo otišli prije kraja kako bismo ošacovali bendove u Planu B…
Sve u svemu, Miha je sinoć potvrdio da je on idealan izbor za izvođača na Anti-Valentinovo partyju. Svi koji su bili u Zubu dobro su se proveli i još se jednom pokazalo da se Valentinovo može slaviti i na drugačiji, otkačeniji i mnogo zabavniji način. No ipak, i previše dobre stvari je previše, pa ću malo stati na loptu s praćenjem njegovih performansa, ili barem pisanjem o njima. Treba otvoriti prostor i za druge (ne)talentirane i anti music bendove u Osijeku i šire, a bogami ima ih…
Sv. Hadžo Valentin
zlihadzoponovojase 