Dokumentarni film o Borivoju Dovnikoviću Bordi redatelja Bernardina Modrića i scenarista Veljka Krulčića u produkciji zagrebačkog Vedisa imao je svoju osječku premijeru na Osječkom ljetu kulture. Dobar povod da Bordo ponovo dođe u svoj rodni grad…
Petak je bio dan primjereniji jeseni nego ljetu. Dosadna kiša koja je padala cijeli dan pošteno je isprala grad, a stala je kao po komandi tek negdje oko 21 h za kada je bila zakazana projekcija filma o Bordi. Ali, nije moglo bez sranja, ipak je ovo Osijek. Drugarica T. mi je javila da će se projekcija filma umjesto na otvorenom održati u galeriji Waldinger preko puta Kazamata, no kad sam došao tamo nešto malo prije 21 h zatekao sam šačicu unezvjerenih ljudi koji očito nisu znali što se događa, sve je djelovalo neorganizirano i nekoordinirano.
Prvotna je ideja bila da se, u slučaju lošeg vremena, programi iz dvorišta Kazamata presele unutra, no Kazamat je bio zatvoren pa se u zadnji tren išlo s rješenjem galerije Waldinger. Mislim, kvragu, pa postoje planovi za ovakve slučajeve, rezervne lokacije, no ljudski faktor je po običaju zaribao. Nisam siguran tko je kriv za ovo, je li to grad ili tvrtka koju su uzeli da im organizira OLJK…Ma zapravo, krivac je udruga StripOS, oni su uvijek krivi kad je riječ o nečemu što ima veze sa stripom, čak ni kad nisu ni luk jeli ni luk mirisali…
Uglavnom, sve je to rezultiralo polusatnim kašnjenjem koje smo proveli u obližnjem pubu u društvu Borde a potom smo se preselili u galeriju gdje su nam se s par uvodnih riječi obratili Krulčić i sam Bordo. Ovo je inače bila osječka premijera filma koji se već prikazivao ranije, dakle nismo bili prvi ali važno je sudjelovati… Inače, ovo je treći put da na svom blogu pišem o Bordi – prije godinu i pol dana dobio je nagradu za životno djelo na Salonu stripa u Vinkovcima, a nedugo potom imao je i izložbu u osječkoj gradskoj knjižnici i po tome je jedan od najčešće spominjanih strip autora na blogu. Dok smo malo ćakulali požalio se da nema vremena ni volje čitati blogove i web stranice, dovoljna mu je tlaka što mora koristiti e-mail za potrebe moderne komunikacije. Jebiga, stara škola, prastara čak…
Prema riječima Krulčića, najveći problem autora filma bio je kako 20-ak sati snimljenog materijala sublimirati u film čije trajanje nije smjelo prelaziti sat vremena. Na kraju su uspjeli sve to ugurati u 55 minuta ali je to rezultiralo time da je film na kraju ispao poput ekspres vlaka koji je bez zaustavljanja projurio kroz brojne usputne stanice.
A takvih je usputnih stanica u Bordinom životu bilo mnogo. Film počinje s nekoliko scena snimljenih u Osijeku gdje Bordo šetajući gradom priča o odrastanju u Osijeku i počecima bavljenja stripom. Odmah po završetku rata, s nepunih petnaest godina, počeo je crtati stripove za Glas Slavonije, a jedan od njegovih ranih radova („Udarnik Ratko“) bit će žestoko iskritiziran od strane Komunističke partije koja će krajem 1945. strip proglasiti američkim kapitalističkim smećem koje podriva bratstvo und jedinstvo. Stoga je strip nekoliko godina bio zabranjen u bivšoj SFRJ dok nisu počeli puhati neki drugačiji vjetrovi.
Film se potom prebacuje u Zagreb gdje kronološki prati Bordin stripovski rad kroz sjećanja samog umjetnika ali i drugih ljudi koji su s njim surađivali (Krešimir Zimonić, Rudi Aljinović itd.) pa tako saznajemo dosta o Bordinom radu u tada jakim strip časopisima poput „Kerempuha“„Horizontovog zabavnika“, „Miki stripa“, „Plavog vjesnika“… Spomenuti su svi važniji stripovi na kojima je Bordo radio, od „Izgubljenog svijeta“, „Susreta treće vrste“, „Škole hodanja“ pa do njegovog najpoznatijeg stripa „Mende Mendovića“ napravljenog prema tada vrlo popularnoj dječjoj tv seriji.
Zanimljiv je dio filma u kojem Bordo opisuje 1991. godinu i njegov odlazak u Austriju gdje je zarađivao za život crtajući stripove za tamošnje dnevne i tjedne listove za mizernu lovu. Na kraju se ipak vratio u Hrvatsku. Film također ima i nekoliko zabavnih i duhovitih scena, poput one o tome kako je Bordo dobio nadimak (morao je smisliti nešto kraće zbog dužine potpisa jer bi njegovo puno ime i prezime oduzelo pola prostora slici). Bordo je šarmantan i duhovit, kakav je i u stvarnom životu, a ne zaboravimo, čovjek ima 83 godine a stripom se bavi gotovo 70 i mnogi ga smatraju najstarijim aktivnim crtačem stripa na svijetu. Pa, ako baš i nije najstariji, konkurencija mu je sigurno malena…
Ono što se meni posebno dopalo je način na koji su autori filma povezali dva različita medija, strip i film. Kad god se predstavljaju likovi koji govore o Bordi, to se čini u formi oblačića, a simpatično je i povremeno ubacivanje strip kadriranja. Na samom kraju filma pojavljuje se natpis „nastavit će se“ što je zgodna dosjetka preuzeta iz stripova ali ne isključuje se ni mogućnost da ovaj film doista dobijeu nastavak. Potrebno je samo da Bordo poživi još 80-ak godina, što uzevši u obzir da djeluje mnogo mlađe i svježije nego ja koji sam duplo mlađi, nije za isključiti…
A sad nešto i o manama filma, ne zaboravite da sam ja ipak zli Hadžo. Dakle, ono što sam rekao na početku, da film djeluje zbrzano, to stoji, i mnogo je važnih i bitnih tema samo dotaknuto ili okrznuto a same zaslužuju poseban film. Pored nedovoljno dobro obrađenog društvenog i povijesnog konteksta u kome je Bordo djelovao (i još djeluje), ono što upada u oči je izostanak Bordine važnosti za razvoj animiranog filma u Hrvatskoj, odnosno SFRJ, jer upravo je taj aspekt njegovog rada u zagrebačkoj školi animiranog filma Bordu učinio svjetski poznatim, možda čak i više nego stripovi. No, naglasak je očito bio na Bordinom stripovskom radu, a ono „nastavit će se“ možda naznačuje da ćemo jednog dana dobiti i film o Bordi kao animatoru.
Među nedostatke filma mogu ubrojiti i jednoličnost i statičnost filma koja se očituje u nizanju sugovornika kao na tekućoj vrpci što već nakon 20-ak minuta stvara deja vu efekt, ali u globalu ovo je vrlo dobar film koji s popriličnim zakašnjenjem, ali bolje ikad nego nikad, odaje počast velikom majstoru stripa i animiranog filma rođenom u Osijeku.
Po završetku projekcije Bordo se još malo zadržao u razgovoru ugodnom s posjetiteljima odgovarajući na njihova pitanja, a ja sam se pokupio i krenuo kući. Live streaming EXIT-a bio je spreman, pa kad već nisam išao tamo (a kako vidim i bolje da nisam jer je kiša tamo padala cijelu noć) bar da vidim što stara dama Gloria Gaynor ima za reći. I bogami objasnila je, ali o tome možda u nekom zasebnom izvještaju.
Možda da otvorim novu rubriku, umjesto „Gdje sam bio“ nešto tipa „Koncerti koje sam gledao iz naslonjača“?
Vječno stari Hadžo
zlihadzoponovojase 