„Te jedno te isto“ pjevao je svojevremeno Rambo, a te se riječi mogu savršeno opisati na koncerte „riječkih pičaka“ iz Leta 3. Već viđene i prežvakane fore učinile su nastup letača užasno dosadnim i stvarno ne znam koji će me vrag natjerati da u neko dogledno vrijeme odem ponovo pogledati ovaj nekoć moćan, a danas kurton od benda…
Evo me ponovo na Arli. Bio sam i prošle godine i to je bilo užasno iskustvo slušati kako tonac masakrira osječki In Ruff a potom novosadski Piknik koji su zvučali poput kirvajskog a ne hc benda. Sticajem okolnosti taj izvještaj nikad ga nisam dovršio tako da su organizatori dobili poštedu od mog poganog jezika. Ali, uvijek ima prilike za popravak, he he he…
Elem, za one koji ne znaju, ARLA je festival mladih kojeg petu godinu za redom organizira Udruga za mlade Đakovo u sklopu programa Đakovačkog ljeta. Cilj festivala je okupiti mlade, poticati njihovu interakciju s vršnjacima, uvažavati različitosti i tolerancije prema drugima, poticati kreativnost itd, a sve to kroz niz radionica, izložbi, književnih večeri i drugih aktivnosti za mlade.
E sad, tu postoji i glazbeni dio programa koji se održava u Strossmayerovom parku u centru grada, odmah pored katedrale. To je bio glavni i osnovni razlog što se tročlana delegacija u sastavu drug M., drug F. (prvi put u mojim izvještajima, čestitam, čestitam) zaputila za Đakovo. U Osijeku se ionako ništa nije događalo, pa zašto sjediti kod kuće i gledati turske sapunice ili se mrcvariti u nekoj od lokalnih birtija? U Đakovo smo stigli oko cenera, taman kad je završio prvi bend, lokalci Komodo Saki. Imate njihovih stvari na jubitou i zvuče vrlo zanimljivo, ali jebiga – eto što se događa kad čovjek navikne da koncerti počinju kasno u noć. S druge strane, nama je izgovor to što smo ipak potegli iz Osijeka, koji je izgovor Đakovčanima kojih nije bilo više od 50-ak kada smo se mi ukazali?
Sam koncert održava se u starom amfiteatru koji je ograđen jer se naplaćivao upad, ali vidio sam velik broj ljudi koji su chillali izvan ograde, sjedili na travi ili obližnjim klupama i cugali. Možda nisu mogli mnogo toga vidjeti, ali mogli su čuti sve i to jako dobro. A i uštedjeli su 40 kunića… Dok smo čekali da se namjesti sljedeći bend malo smo ošacovali prostor – osim što je velik, čak prevelik za ovoliko posjetitelja, jedan šank, jedan štand s langošicama i to je to od gastro ponude. Dobro, ima Jamnice od pola litre, po ovako vrućim ljetnim večerima ništa bolje ne gasi žeđ od stare dobre mineralne…
Negdje oko 22 15 na binu se penje zagrebačka četvorka Muscle Tribe of Danger and Excellence (http://muscletribe.bandcamp.com/, https://www.facebook.com/muscletribeofdangerandexcellence) koju sam gledao prije nekoliko mjeseci u Našicama i bilo je to rokanje do yaya. Domagoj vokal, Andrija gitara, Luka bas i Andro za bubnjevima, inače članovi različitih bendova poput Mašinka, She Loves Pablo, Deafness By Noise, Gardens Of Hiroshima itd. potvrdio je ovim nastupom da su odličan live bend premda, da budem iskren, klubovi su ipak njihovo prirodno stanište. Kad usporedim atmosferu podivljale publike u malom, skučenom našičkom Bricks pubu gdje su ljudi doslovno pogali na bini i gdje se znoj cijedio u potocima i velike otvorene bine u Đakovu gdje je bend deset metara udaljen od publike – to je nebo i zemlja. Plus, nešto od energije benda se jednostavno izgubilo, rasplinulo: to je tako sa svirkama na velikim binama. Ali, dobili smo 50-ak minuta glasnog i bučnog grunge/stoner rocka s dosta metal ukrasa i snažnim Domagojevim vokalom (vrlo razumljiv iako su tekstovi na engleskom) koji su uspjeli natjerati jedan manji dio okupljenih na šutku. Od početka s „Old School Blood Trial“ pa do završnog „The Manifesta“ bend je protutnjao Strossmayerovim parkom isporučivši dovoljno snažnih riffova za dva života, ali publika nije bila zadovoljna regularnim dijelom već je tražila bis. Da se mene pita moglo je i bez toga, ovakvi bendovi u 45 minuta kažu više nego neki u kompletnim sabranim djelima i mislim da je tu trebalo stati. Iskreno, bis sam iskoristio da još malo prošetam okolo, bilo mi je dovoljno buke…
U međuvremenu se prostor ispred bine polako počeo puniti i do izlaska headlinera večeri, „riječkih pički“ iz sastava Let 3 okupilo se nekoliko stotina posjetitelja. Nekoć jedan od mojih omiljenih hrvatskih bendova totalno je otišao u kurac svojim bombardiranjem Srbije, Čačka i mojih ušiju groznim narodnjačkim pjesmama, a to je bilo još pradavne 2005. godine, vjerovali ili ne. Puno je vode od tada prošlo, Let 3 sam gledao češće nego što sam htio ili trebao, i to više definitivno nije bio onaj snažan, moćan bend iz 90-ih već putujući cirkus Kolorado s previše loših pjesama i isforsiranih fora. Isto to nažalost mogu reći i za ovaj nastup u Đakovu.
Prlja, Mrle i jataci pozdravili su okupljenu publiku pozdravom „Đakovo, u usta ti ga spakovo“ što je valjda moglo biti smiješno nekom osnovnoškolcu, e da bi potom Prlja udavio predugom uvodnom besjedom o nekoj svirci u Đakovu krajem prošlog tisućljeća. Već tu sam vidio da ovo neće poći na dobro, no svirački su krenuli jako dobro, drito u glavu pjesmom „Punjeta“, naslovnom pjesmom njihovog posljednjeg albuma koji je zapravo album starih pjesama Leta 2, benda iz kojeg je kasnije nastao Let 3. Odlična stvar i na trenutak sam se ponadao da će ovo ipak biti drugačiji nastup od ostalih, ali vraga…
Uslijedio je klasičan Let 3 miks hitova iz rane faze benda poput „Kontinentio“, „Vjeran pas“ ili „Izgubljeni“ te „cajkaroški“ blok pjesama („Mamne baneta“, „Mala soba“, „Tazi tazi“ za sam kraj…). Đakovčane je (očekivano) najviše razveselio upravo taj cajkaroški blok, no to nije ništa neobično: u svakom gradu gdje sam ih gledao to je uvijek tako. Jednostavno, promijenile su se generacije: ljudi koji su slušali Let 3 prije 10, 15 ili više godina više ne idu na njihove koncerte, a nove generacije možeš privući samo ako im serviraš ono što najviše vole – folk melos. Budimo realni, da Let 3 odluče vratiti se korijenima i pržiti samo pjesme koje su ih i dovele tu gdje jesu, koliko bi ljudi dolazilo na njihove svirke? Stotinjak možda, ako i toliko?
Da Let 3 znaju zapržiti čorbu pokazali su na bisu kada smo dobili sada već tradicionalan medley njihovih starih hitova „El Desperado / Ne trebam te jer imam sve / Fuck Famiglia“ i to je bio jedan od vrhunaca cijelog nastupa, a publika je naravno zijevala jer im te pjesme ništa ne znače. A po meni bi te pjesme trebale činiti kičmu repertoara, izvedene u cjelini i cijelosti, ne ovako okljaštrene. Osim uvjetno rečeno „Punjete“ i „Omađijaj me“ ništa novoga nismo čuli, čak ni njihov posljednji singl „Divljakuša“. Ej ljudi, bend svira dva sata, dva jebena sata i ne sjeti se dati ljudima do znanja da imaju nešto novo, to rade samo bendovi čije je vrijeme prošlo i koji žive na staroj slavi.
Ali zato iz njihovog show programa nisu bile izostavljene već toliko puta viđene i izlizane cirkuske točke poput solo točke basista Mrleta i njegove mace, kuce, srnčice i ostalog životinjskog carstva koje gledam već jedno 15 godina ako ne i više i pitam se dokle, a ako ste mislili da će koncert Leta 3 proći bez posipanja publike perjem i dizanja kartona s brojevima od 1 do 4 tijekom „Izgubljenih“, prevarili ste se. Sve je to tu i nikako da ode. Čak ni u modnom aspektu bend nije ponudio ništa novo osim već poznatih šljokica, korzeta i stila muških kurvi s londonskih ulica – ranije, kad nisu mogli zaintrigirati ili sablazniti glazbom, Let 3 su to radili modnim detaljima, sada više nemaju volje ni za to.
Da cijeli događaj ne bude dosadan za popizdit’ pomogli su vrlo dobro ozvučenje i rasvjeta, što je u odnosu na onaj audio zločin od prošle godine bio ogroman pomak naprijed, bila je tu i simpatična i vješta Firefly – cura žonglerka s vatrom, no hit večeri nisu bili sami Letovci i njihov dosadan i potrošen nastup već bolesne video projekcije koje su se vrtjele na video zidu pored bine i koje su me mnogo više zabavile. Bilo je tu bizarnog humora na tragu Monty Pythona, crnog humora, kojekakvih perverzija, a video zidom su defilirala i trash glumačka imena poput Van Dammea, Schwarzeneggera te, za one dosta starije, kultnog Buda Spencera. Samo zbog toga se isplatilo doći na Arlu. A na samom kraju dvosatnog koncerta tijekom izvedbe „Tazi tazi“ na video zidu su se pojavili isječci iz starih kultnih filmova o Tarzanu s legendarnim Johnnyjem Weissmilerom. Prejebeno i svaka čast ekipi koja je to sve smiksala. Zadnjih pola sata nisam niti gledao bend, projekcije su mi bile mnogo zanimljivije.
Nekoć sam volio Let 3, bez daljnjega, ali danas, što je nastup u Đakovu i potvrdio, to je uigrana mašina koja od svojih nastupa zna napraviti performans, uspiju rasplesati i zabaviti sve prisutne (ovoliko stage divinga nisam već dugo vidio na nekom mainstream rock koncertu), ali netko tko ih je poput mene gledao toliko puta ne može se oteti dojmu da sam identičnu set listu i scenske kerefeke vidio previše puta tijekom posljednjih desetak godina.
Za one koji nisu bili zadovoljni svirkom u parku, uslijedio je after u klubu Storm, no nas trojica smo odmah po završetku koncerta pobjegli što dalje odatle. Mišljenja o koncertu među nama trojicom bila su podijeljena, no kako drug M. i drug F. ne uređuju ovaj blog, njihova mišljenja su ovdje nebitna. A moja je presuda: Let 3 treba preskočiti sve dok, jednog dana, ne snime nešto novo i dobro prozrače set listu i svoj scenski nastup. Ovo je toliko ustajalo, toliko se usaftalo i usmrdilo da stvarno ne znam koji će me vrag natjerati da u neko dogledno vrijeme odem ponovo pogledati ovaj bend…
Hadžo u vremenu
- S. Drug M. je lucidno primjetio da je Đakovo prikladan grad za pjevati stihove “Svršit ću s vrha katedrale” iz pjesme “666”, a ja bih dodao da je u Đakovu prikladno slušati i stihove “Droga me je vzela” obzirom da je Đakovo još od vremena bivše države poznato kao grad u samom vrhu po broju drogeraša u odnosu na broj stanovnika, pri čemu su posebno popularni “travari”…
zlihadzoponovojase 