U sklopu svog boravka u Osijeku ususret velikom predstojećem koncertu u Tvrđi, novosadski kantautor Đorđe Balašević, nakon glazbene press konferencije u bivšem Arheološkom muzeju, održao je predavanje u studentskom kampusu. Bilo je manje upečatljivo nego dan ranije zbog toga što ne možeš Balaševića ugurati u akademskih 45 minuta. Greota je…
Balaševića ovih dana k’o u priči u svim medijima pa i na ovom smiješnom blogu (jer i ja sam medij, vjerovali ili ne). Prvo glazbena pressica u bivšem Arheološkom muzeju, potom predavanje u velikoj dvorani Poljoprivrednog fakulteta, a sve to kao uvod u njegov koncert 13. rujna u Tvrđi. Ali dobro, čovjek se jako rijetko ukazuje na ovim prostorima, a još rjeđe imamo priliku vidjeti ga ovako up-close and personal.
Predavanje pod naslovom “Kad sam prvi put pao u školi” (po njegovoj staroj pjesmi „Uticaj rođaka na moj životni put“) održano je u dvorani Aula Magna Poljoprivrednog fakulteta, Velika dvorana bila je prepuna (gotovo 400 ljudi), a većinu publike, očekivano, činili su studenti. Predavanje je počelo s nekoliko minuta kašnjenja kada su se uz veliki aplauz pred okupljenima pojavili Đole, njegova supruga Olivera i sin Aleksa.
Panonski je mornar držao predavanje na temu važnosti obrazovanja i odmah po dolasku naglasio je kako on baš i nije dobar primjer za pričati o toj temi obzirom da je još u 3. razredu napustio srednju školu i nakon toga je srednjoškolsko obrazovanje završio polažući ispite izvanredno. Zanimljivo, školu je morao napustiti zbog prevelikog broja neopravdanih sati, a cinkao ga je ni manje ni više nego njegov rođeni otac kojega je od tada do kraja života zvao mužem svoje majke. Prošle godine dobio je titulu počasnog maturanta na novosadskom sveučilištu i dočekao je ono što je čekao cijelog života, da mu se svi profesori ustanu, a on im nakon toga uz odmah ruke kaže: „Sedite“. „Neki nažalost više nisu bili među nasma“, rekao je Đole, „a neki nažalost jesu“.
Đole je dobio akademskih 45 minuta da predstavi sebe i to je učinio kroz niz duhovitih i zabavnih zgoda koje su uključivale, osim njegovih školskih dana, i štorije o njegovoj obitelji (što je inače njegova omiljena tema). Zapravo, iako je tema predavanja bila važnost obrazovanja, najveći dio vremena govorio je upravo o svojoj obitelji, otprilike u stilu nastupa pod nazivom „Kalendar mog detinjstva“ kojim je proputovao uzduž i popreko regije, pa je tu spomenuo depresivce u njegovoj obitelji („sa mog porodičnog stabla mnogi su visili“). Bio je tu i deda vinogradar koji je gledao samo nebo i zemlju, što će pasti i što će niknuti, a za ono između nije mnogo mario, babe s obje strane obiteljskog stabla i niz drugih likova kojima se redovito vraća. Pohvalio se kako u njegovoj obitelji svi imaju fakultet jer iako ga on nikad nije završio, zato je njegova sestra završila dva, čisto zbog ravnoteže. Urnebesan je bio i njegov prikaz praznika u bivšoj državi, 1. maja i 29. novembra, koji klincima danas ne znače mnogo ali su u bivšoj državi bili obožavani („Zamislite, deset dana nerada za praznik rada, pa gde to ima?“). Hm, ima takvih spajanja i danas, samo su se praznici promijenili, ali navike su ostale iste…
Đole je upozorio mlade i da se čuvaju lažnih idola ovog vremena koji ih bombardiraju iz medija te je kritizirao današnje socijalne mreže rekavši kako su u njegovo vrijeme ljudi bacali mreže kroz neposredan kontakt te su tako „pecali“ komade i druge istomišljenike. Ponovio je i tezu od dan ranije kako estradom danas drma narodnjački šljam s čime se apsolutno slažem, ali to je poruka upućena pogrešnoj publici: možda Đole misli da njegova publika ne sluša narodnjački šljam, ali to je pogrešno. Osijek je poseljačen grad, a poseljačili su ga velikim dijelom upravo studenti i srednjoškolci koji u čoporima izlaze u narodnjačke klubove.
Dotakao se Đole i svojih kolega s estrade („Sve su se moje kolege prodale za 2-3 gajbe piva“) naglasivši kako si on nikad neće dopustiti da se njegovi cd-ovi prodaju uz deterdžent („Moje su pesme mnogo mekše, eventualno bi mogle ići uz omekšivač“).
Osječkim srednjoškolcima i studentima dao je i nekoliko savjeta iz pozicije „starog mačka“. Rekao im je da će, ukoliko ne uče, završiti kao on, da bi potom u nešto ozbiljnijem tonu svim mladima preporučio da pronađu svoj put, vjeruju u sebe, vjeruju svojim instinktima te da – kao vrlo važnu stvar u životu – pronađu svog anđela koji će im biti oslonac i potpora u životu. „Svatko ima svog anđela, samo što neki ne uspevaju da ga pronađu“, poentirao je Đole.
Predavanje je bilo duhovito i zabavno u tipično Đoletovom stilu, završilo je točno za 45 minuta i to je jedina zamjerka cijelom događaju. Đole najbolje funkcionira kada je opušten i neopterećen vremenom i rokovima, on je lala koji si uzima vremena da kaže što ima za reći (zato mu koncerti i traju od tri sata nadalje) i u tom me pogledu podsjeća na Entove iz „Gospodara prstenova“. Takav je bio dan ranije u Arheološkom muzeju, no ovdje je prečesto gledao na sat i vodio računa da ne prekorači vrijeme i imam dojam da je predavanje zbog toga bilo previše zbrzano i nekako nedorečeno. Možda je trebalo dogovoriti dvostruki školski sat da ispriča sve što je imao…
No, reakcije svih prisutnih bile su i više nego pozitivne, rijetko se događa da imaju priliku vidjeti Đoleta u ovako bliskom kontaktu. Sljedeći put kad ga budemo vidjeli (za desetak dana) opet ćemo ga gledati iz pedeset i nekog reda, odvojenog od publike željeznom ogradom i gomilom namrgođenih zaštitara…
Ponavljač Hadžo
zlihadzoponovojase 