Ovo je bila vrlo uzbudljiva večer: auto nam je riknuo na putu, srpski specijalci su nas pretresli tražeći oružje, alkohol je tekao u potocima a lijepih cura je bilo za popizdit’. A da, bila je i neka svirka… J
Prošlo je dosta vremena otkako sam zadnji put gledao Debeljake uživo. Na neki volšeban način uspio sam propustiti sve njihove konerte u Osijeku i bližoj okolici u posljednjih šest mjeseci, pa kad ih već nisam gledao tu gdje su mi pred nosom, logično je da se otisnem na dvosatno putovanje do Novog Sada. Vesela četiri mušketira u sastavu drug M., drug Š., Herr Lj. (novi nick za bivšeg druga I.) i ja sjeli smo u zelenog zmaja druga Š. i krenuli put vojvođanske prijestolnice. A belaj je odmah počeo…
Tek što smo došli na granicu upalila se lampica koja signalizira da je nešto u kurcu. Što, naravno, nitko nije znao za sigurno, no kad smo prešli granicu i došli u Odžake auto je otkazao poslušnost i jednostavno krepao na ulici. Ajd’ sreća da smo bili u selu pa su nam mještani rekli da odemo dvije ulice dalje do električara Peđe kojeg naravno nije bilo kod kuće (otišao čovjek za Novi Sad), ali je njegov buraz, električar Neša, živio u blizini. I došao čovjek, pregledao auto, ispostavilo se da je u pitanju sitnica – regler, čovjek ga je zamijenio i zeleni zmaj je bio spreman ponovno bljuvati vatru.
Prijahavši u Novi Sad odradili smo već ustaljeni program šopinga, apoteke, Bubija i onda smo krenuli prema gradu. Umjesto da odemo do naše baze u centru, „Ribara“, odlučili smo malo zasladiti gorak život nečim slatkim u slastičarni „Figaro“ između Katoličke porte i ulice Laze Telečkog. I taman mi sjeli, dobili kolače kad u slastu ulaze četvorica nindža kornjača, srpskih specijalaca u punoj ratnoj spremi i kažu nam ljubaznim ali odrješitim glasom koji ne trpi suprotstavljanje da traže oružje te da stanemo licem uza zid i raširimo noge. Scena kao u filmovima: mi stojimo tako uza zid, oni nas pretresaju a prolaznici u centru i sva ekipa iz kafića preko puta, koja je gledala utakmicu, sjatila se do prozora da vide što se to događa u komšiluku. Uzeli nam osobne i tu nastaje smijurija: vide oni da smo iz Hrvatske i sad kreće došaptavanje šta sad jer će izbiti međunarodni incident. Utom dolazi zapisničar, jedini od njih koji zna čitati i pisati očito, i kaže da su pogriješili lokal: dobili su dojavu da ima neka naoružana osoba ali paz gdje – u pivnici! I onda kreće ispričavanje, neugodno njima, neugodno nama, oniu odlaze pokunjeni a mi nastavljamo jesti kao da se ništa nije dogodilo. Stvarno, izgleda da oni vicevi o policajcima uopće nisu vicevi već priče iz života. Kad bolje razmisliš, nije da nismo imali baš nikakvo oružje: držali smo viljuške u rukama kada su upali i krvoločno smo masakrirali kolače. Ajd’ bar nitko ne može reći da makar za jedno kratko razdoblje nismo bili u centru pažnje…
I krenusmo mi tako prema Crnoj kući i opet situacije. Prvo, cijela ulica Vojvode Bojovića je raskopana i moraš se doslovno probijati stazama revolucije do ulaza u klub a tamo ispred vrata stoji 40-ak ljudi. Ne mogu ući jer je koncert rasprodan i ulaznica više nema ni za lijek. Sva sreća pa smo se mi akreditirali prije polaska jer bi najveći belaj bio da nakon svega što smo doživjeli te večeri još ne možemo ući u klub. Sreo sam i nekoliko friendova koji su me pitali da probam nešto srediti da mogu upasti, ali nije bilo šanse: kapacitet kluba je bio ispunjen do ibera, a čak je i guest lista bendova bila tanka k’o naknada za nezaposlene. Reklo bi se da nije problem ispuniti klub koji prima oko 160 ljudi plus spisak, ali to se ne događa često. Zanimljivo, i kad sam zadnji put bio u CK, proljetos na Goriboru, koncert je bio rasprodan. Koincidencija?
Lijepo vrijeme je značilo da je dvorište Crne kuće bilo ugodno popunjeno iako su unutra na bini već bili Novosađani iz benda Red Union (https://hr-hr.facebook.com/redunionHQ, http://www.redunion.info/). Daška, Nenada, Ljubu i Čatu sam gledao prije šest mjeseci na promociji trećeg izdanja knjige Novosadska punk verzija i tada su oduvali Fabriku svojim melodičnim, himničnim anti-fa punkom. Ovaj put nisu bili tako uvjerljivi: sve je bilo u redu što se tiče zvuka i energije benda, ali uz iznimku nekolicine vjernih fanova u prvim redovima publika ih je uglavnom iskulirala. Klub je bio tek dopola pun a masa ljudi je kulirala u dvorištu pa možda ovo nije bila njihova publika. No, mi koji volimo bend uživali smo u himnama poput „Party People“, „Land of the Living Dead“, „Downtown Cretins“ te, za sam kraj, meni jedna od najdražih, „Empty Pockets“ i „Constant State of War“. Jako dobar bend, ali gledao sam ih i u boljim izdanjima i s puno boljom interakcijom publike. Ovoga puta ona je, tko će ga znati zašto, izostala.
Kratku pauzu sam iskoristio da malo popričam s hrpom poznate ekipe vani u dvorištu dok se na bini namještao sljedeći bend, Lazarath (https://www.facebook.com/pages/Lazarath/615469248511291?sk=timeline&ref=page_internal, http://lazarath.bandcamp.com/). Petorka koju čine članovi nekih poznatih novosadskih punk i hard core bendova 90-ih s nekoliko mlađih prinova ime su si dali po legendarnom selu u južnoj Albaniji koje je bilo središte proizvodnje droge za ovaj dio Evrope i gdje ni vojska ni policija nisu imali pristup, a cijelo selo je dilalo bijelo, što bi rekla GTŽ. Lazarath si je stvorio jako ime na srbijanskoj punk i hc sceni posljednjih par godina pa ne čudi što je klub bio gotovo pun kada su oni počeli sa svirkom. Dobar dio ljudi je očito došao zbog njih jer je odmah krenula opasna šutka, a pjevač benda PIšta, inače pripadnik mlade garde, nekoliko stvari je otpjevao iz grotla šutke, iz publike. Lazarath njeguju brutalni agresivni hard core punk cijepljen s velikom dozom thrash metala (lead gitarist im je baš, ono, metalac do jaja) i to nije glazba koju bih ja slušao uz popodnevni čaj, ali uživo to opako zvuči. Prosvirali su cijeli svoj prošlogodišnji EP „Devil Can Have Me“ („Big City Lights“, „Don’t Belong“, „Outcast“…) da bi svoj 40-minutni nastup završili novom pjesmom s nadolazećeg prvog albuma, „Choose your Side“. Malo prebrutalno za moj ukus, ja sam ipak poznati ljubitelj lakših nota, ali da ekipa dere jarca na živo, bogami deru ga. Očekujte njihov prvi album „The Fall of Lazarath“ do kraja godine, pa ako volite metalizirane gitare, hc energiju i vokale koji zvuče poput lisice koja je upala u zamku, ovo je bend za vas. (Svaka čast Čati koji je sjajno odbubnjao bez pauze i Unione i Lazarath).
Još jedna pauza i hvatanje malo svježeg zraka u dvorištu prije nastupa headlinera večeri, osječkih veseljaka iz Debelog precjednika (https://hr-hr.facebook.com/debeliprecjednik, http://fat-prezident.com/). Da su oni bili glavni razlog dolaska potvrdila je činjenica da tijekom njihovog nastupa nije bilo žive duše u inače prenapučenom backstageu, a i vani u dvorištu je bilo svega nekoliko ljudi. Koca i ekipa su mi djelovali nekako čudno, a poslije sam shvatio da je to zato što su bili trijezni, ili barem nedovoljno pijani, a u takvom ih izdanju baš i nisam navikao gledati. Poslije su mi rekli da je to zato što su stigli u Novi Sad tek uoči svirke pa nisu imali vremena uliti u sebe sve što obično uliju, ali noć je bila duga…
Debeljaci su opravdali očekivanja i priredili pakleni 45-minutni šou gdje nije bilo mnogo priče već samo glazba. Osim već provjerenih hitova poput „Heroes of Today“, „Drowning“ ili „Guilty Conscience“, da ozbiljno računaju na nove stvari pokazali su time što su izveli sve četiri pjesme s posljednjeg EP-ja „Povijest bolesti“. Prvi dio seta bio je na engleskom jeziku, a onda je s aktualnim singlom „Niste za nas“ krenuo završni blok na hrvatskom gdje su izveli čak pet pjesama – ovu novu, sve tri s „VBK“ EP-ja i „Farmersko srce“ za sam kraj.
Bendu svaka čast, ali pobjednik večeri bila je publika. Gledao sam Debeljake u više bavarata u Novom Sadu i još nisam vidio da su imali ovakvu reakciju. Ljudi su pjevali s njima sve tekstove od prve do zadnje pjesme i imao sam dojam da sam na koncertu Miše Kovača na steroidima: bilo je dovoljno da Koca krene s uvodom u pjesmu i publika je preuzimala. Stage diving i crowd surfing su se podrazumijevali, kao i nevjerojatna šutka tijekom žešćih, zakucavačkih stvari poput „Niste…“ ili „Puška ne ubija ljude“. (Puška možda ne ubija ljude, ali stampedo da, pa sam se mudro sklonio u backstage zadnjih 15-ak minuta da sačuvam živu glavu jer ovo je bilo kao da sam u stampedu divljih konja…). Ovakvu reakciju publike možeš još vidjeti samo u Osijeku na Pannonianu i malo gdje drugdje i ovom svirkom Debeljaci su potvrdili da su postali ozbiljan bend kod naših susjeda. A i činjenica da nisu imali nikakvih tehničkih kerefeka poput pucanja žica niti se Koca ozlijedio svjedoči da su postali ozbiljniji i na bini, a o onome što se događa poslije nema potrebe govoriti – fotke njihovih pijanstvenih osramoćivanja na službenom FB profilu nakon svake svirke govore više nego dovoljno…
Trebam još napomenuti i prisustvo velikog broja lijepih cura na koncertu što baš i ne očekuješ kod punk bendova, a Herr Lj. je napravio pravi rusvaj u backstageu jer je, osim nekoliko piva, otkrio i (ne dovoljno dobro) sakrivenu bocu rakije iz koje je pošteno potegao i potom ju velikodušno nudio svakome tko je ušao u backstage. Inače, čuo sam priču da je vlasnik te rakije nju donio na svirku te potom izašao van i kasnije više nije mogao ući u klub jer nije imao kartu, pa je tako, ako je to istina, bio dvostruki pušač: ostao je i bez rakije i bez koncerta. Velika zamjerka klubu s moje strane je što više ne drže Coca colu već su prešli na Pepsi što je gore nego da ste mi opalili šamarčinu. Sad sam ostao suhog želuca (suhog kurca sam već toliko dugo da to više ni ne primjećujem) ali za sljedeći posjet CK-u morat ću se bolje pripremiti.
Bilo je nešto prije jedan kada je svirka završila i lagano smo krenuli prema autu. Meni je ovo bio najbolji Prezidentov nastup u NS-u, dok je za Herr Lj. i druga M. ovo bio najbolji njihov nastup uopće: ovom prvom zato što ga je gledao, a ovom drugom zato što ih je propustio….J Dakle, svi zadovoljni, pa nakon onakvog baksuznog početka večeri možemo reći da je put u NS ipak bio pun pogodak.
Hadžo, diler oružja
zlihadzoponovojase 