Jazz orkestar oružanih snaga RH @ Arheološki muzej, 04. 03. 2015.

U kakvom su nam stanju oružane snage, čovjek bi očekivao raspad sistema i katastrofu od koncerta no vidi vraga (a ja ga vidim svaki put kad se pogledam u ogledalo) – ovo je bio nastup za uživanje.

Dolazeći na koncert drugarica V. i ja smo se složili da ovaj put moramo pošteno oderati dlanove od glasnog pljeska. Mislim, alo, u goste nam dolazi orkestar oružanih snaga RH, nema labavo s njima, ne budu li zadovoljni pljeskom iz kombija će izvući instrumente drugih kalibara i najebati nam se bliže i daljnje rodbine J. Na svu sreću, majstori su se držali glazbenih instrumenata iako se može reći da su i iz njih pucali iz sve snage…

E, a ona opaska iz naslova o tome kakve su nam oružane snage nije bez vraga. Svako malo čitamo u medijima da se nema para, da imamo pet MIG-ova koji su na konstantnim popravcima i od kojih se ne bi mogao sklopiti jedan pošteni borbeni avion koji bi bio u stanju braniti nešto veće od seoskog kokošinjca. I ova ekipa je vrlo dobar primjer za ilustrirati situaciju. Naime, jazz orkestar OSRH-a osnovan je 1996. i od tada je dva puta prestajao s radom zbog, ne trebate biti Nostradamus da pogodite, nedostatka keša. Ovo im je treća sreća (ili nesreća), pa ćemo vidjeti hoće li ovaj put malo više durati.

Ima baksuza u vezi s ovim orkestrom koliko hoćete. Ovaj je koncert trebao biti održan tjedan dana ranije, ali je zbog bolesti odložen za sedam dana. Ovaj put su trebali krenuti u deset ujutro iz Zagreba, a krenuli su tek iza podneva jer nisu mogli dobiti autobus. Vjerojatno je i onaj koji su dobili bio od firme Krstić („Za O-sijek! Za O-sijek“!¨). I kad su konačno došli k nama, jedan član orkestra završio je na hitnoj i svirao je pod injekcijama. Kad to sve uzmete u obzir svi preduvjeti za katastrofu biblijskih razmjera bili su tu, ali vojnici su pokazali pravi borbeni duh i, u najboljoj maniri negdašnje krilatice „ništa nas ne smije iznenaditi“ (osim iznenađenja, naravno) otprašili su jako dobar koncert.

No, prije nego su se glazbenici naoružali svojim instrumentima imali smo mali igrokaz. Ispred ulaza u Arheološki muzej došao je jedan Mercedesov oldtajmer iz kojeg je izašlo par cura s Umjetničke akademije koje će kasnije nastupiti u programu. Automobil nije nikakva Grunfova školopocija već lijepo očuvan primjerak kojemu možda jest mjesto u muzeju ali vozi, što se recimo za moju Toyotu ne može reći… J

S par minuta kašnjenja vojnici su izašli na binu dvorane Arheološkog koja je bila prepuna, što je dokaz da publika u Osijeku voli jazz jer svaki od koncerata tog tipa u sklopu OMGS-a do sada bio je vrlo dobro posjećen. Program se sastojao od obrada klasičnih big band skladbi američkog jazza prve polovice prošlog stoljeća, u vrijeme kada je swing bio u điru i vladao plesnim podijima. Orkestar čine pet saksofona, četiri trombona i četiri trube uz gitaru, bas, bubnjeve i klavir te za komunikaciju vrlo raspoloženog dirigenta Davora Dropuljića. Snažna i uigrana puhačka sekcija uz česte solo izlete pojedinih glazbenika poput tenka gazi sve pred sobom, a tako i treba biti, ipak su ovo big bendovske stvari i naglasak je na riječi big. Size matters, baby.

Uvod je furiozan: „American Patrol“ F. W. Meachama u ritmu koračnice i swingeraj je počeo u velikom stilu! Onda klasik – Glenn Millerova „In the Mood“, jedna od onih skladbi koja vam nikad neće dosaditi. Momci praše sve u 16, a ja sam se prisjetio davnih 80-ih kada je skupina britanskih producenata pod imenom Jive Bunny & The Mastermixers krenula snimati medleye klasičnih jazz, pop i rock pjesama, a svjetski megahit bila je pjesma „Swing the Mood“ koja se bazira upravo na Millerovom klasiku. Zašto vam to pričam, osim da vas mučim nepotrebnim trivijalnostima? Zato što sam upravo preko takvih medleyja otkrio Millera i hrpu drugih klasika iz povijesti glazbe. Mnogi su tada te medleyje zvali herezom, ali za mene su imali važnu edukativnu ulogu. Kakvu, u konačnici, imaju i ovakvi nastupi u sklopu OMGS-a. I voila – eto poveznice moje digresije i ovog koncerta! Zar nisam sjajan? Ma da, takav sam po cijelom tijelu… J

Osim swinga i jazza, bend se pokazao uspješnim i u drugim žanrovima poput čikaškog bluesa kojega su demonstrirali izvedbom klasika Roberta Johnsona „Sweet Home Chicago“. Stvar je profitirala dodatkom puhača, uz fino ubačene solo dionice na trombonu i trubi. U drugom dijelu nastupa imali su i malu vokalnu pomoć Josipe Bilić koja me se dojmila i glasom i stasom: cura se pokazala odličnom i u laganom klasiku „Fever“ od Peggy Lee i u brzom raspašoju poput „All of me“ Seymoura Simmonsa. Cura ima lagano hrapav vokal, savršen za izvedbu pjesme koju su pjevale i Ella Fitzgerald i Billie Holiday i Sarah Vaughan i mnoge druge vedete vokalnog jazza i predviđam joj svijetlu budućnost.

Takve kolaboracije i izleti u druge žanrove dobar su otklon od prevladavajućeg swing zvuka koji je počeo lagano zamarati kako je koncert odmicao. Mislim, nije „Big Dipper“ Thada Jonesa ili „Big Swing Faces“ u aranžmanu legendarnog jazz bubnjara Buddyja Richa (idola glavnog junaka nedavnog filma „Whiplash“) ništa lošiji od Millera ili Count Basie, ali imao sam osjećaj da se bend ipak ponavlja i možda bi bilo bolje da su za sam kraj ubacili neku „diverziju“ iz drugog žanra.

Također, „New York New York“ Johna Kandera, najpoznatija po svevremenskoj izvedbi Franka Sinatre, pomalo je potrošena i izraubovana skladba koju su izvodili svi živi i neživi i već me lagano smara kad ju čujem, a nije mi jasno („Nije nam jasnooooo!“) ni koja je svrha onih triju glumačkih intermezza izvučenih iz zbirke kratkih priča poznatog glumca Sama Sheparda „Krstarenje rajem“. No opet, nije mi jasno ni kako netko danas može glasati za HDZ pa se to ipak događa. Bit će da je u pitanju ipak moj deficit inteligencije…

Unatoč tim sitnim zamjerkama, bio je ovo jako dobar nastup koji je pokazao da vojni orkestar, kad puca iz sveg oružja, proizvodi mnogo ljepše i umilnije zvukove od onih koje smo slušali početkom 90-ih. Valjda će Jazz orkestar OSRH-a ovaj put ostati na okupu i uspjeti pronaći svoje mjesto na sceni, Davor je u jednom obraćanju publici rekao da je ovo totalno drugačija vrsta glazbe od one koju orkestar inače izvodi tijekom ceremonijalnih nastupa i da jazz i swing izvode zato što to svi članovi orkestra vole i rade to za gušt. Sinoć se to vrlo dobro čulo.

Hadžo, dezerter iz JNA

  1. S. Naravno da OMGS ne bi bio potpun da nije bilo vina. Bobić i sponzori opet su se iskazali po tom pitanju, a zadovoljne reakcije ljudi tijekom konzumacije potvrđuju da je Jazz & Wine odličan koncept. Ali moja friendica iz Londona, drugarica V., imala je još bolje rješenje za osvježenje: prije koncerta je smotala džoju i onda je tijekom cijelog nastupa cvrkutala kako joj je ovo bio super trooper provod. Dakle, dobitna kombinacija: Joint & Jazz & Wine. Mali putokaz za sve vas koji se inače grozite jazza ili klasike kako da preživite tu tlaku… J
Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s