Trobecove krušne peći, Die Hausers @ EXIT, Osijek, 13. 03. 2015.

Bal vampira – tako bi se mogao nazvati koncert od petka na kome su nastupila dva povampirena benda koji ponovo nastupaju nakon sto godina pauze. Ali, za razliku od većine sličnih „balova“, ovaj je bio dobar, čak vrlo dobar. Vampiri ili ne, oba benda su pošteno grizla na svirci…

„Ah ah kakva sreća“ pjevamo Koja i ja u glas, ne zato što je disciplina sve veća već zato što sam u petak u Osijeku opet imao dupli program. Nakon što sam odradio projekciju filma o bendu Morphine, imao sam dvije opcije: otići u Cadillac na neke rokabiličare ili do Exita. Iz naslova izvještaja vidi se koju sam opciju odabrao…

Zapravo, nisam bio ni siguran hoću li uopće otići na svirku jer sam prestao pratiti koncerte po Osijeku koji počinju u 11 navečer ili kasnije. Moj je plan bio doći tamo poslije projekcije i čuti je li svirka u tijeku, pa ako jest idem unutra, ako ne, produžim kući i široko vam toplo polje glamočko! Ovaj put sam imao sreće jer taman kad sam se ukazao pred klubom na sceni su bili osječki Die Hausers. (Inače, prije nekoliko tjedana u sličnoj situaciji sam produžio kući kada su svirala tri jako dobra benda iz Zagreba, uključujući Matiju Habijaneca i njegov The Marshmallow Notebook. Svirka je počela tek oko pola 12, a tri benda su nastupala, to stvarno nije normalno!)

Exit je bio solidno popunjen, nije baš bio čovjek na čovjeku ali bila je pristojna gužva. U publici velik broj starijih faca, likova koji su ispuzali ispod kamena nakon sto godina jer se konačno pojavilo nešto iz njihove mladosti. Die Hausers su jedan od onih kultnih osječkih bendova o kojima su svi pričali, bili su idoli velikom broju madolazećih lokalnih rock grupa zbog svog energičnog i bučnog post-punk/noisea. Sjećam se njihovog prvog nastupa, kada su svirali u kutu pozornice u predstavi „Kaspar“ osječkog STUC-a zaklonjeni od pogleda nekim plahtama i zastorima (poslije smo se zajebavali da je to bilo zato što su previše ružni ili previše loši da bi se usudili nastupiti licem u lice s publikom J). No, Hausersi su se poslije rata ipak često ukazivali pred publikom, a sjećam se njihovih divljih nastupa po svim mjestima gdje se u Osijeku tijekom 90-ih moglo svirati, a to su često bile mjesne zajednice, od kojih su posebno aktivne bile one na Jugu 2 i tu kod mene na Sjenjaku. Mnogo je to bilo dobro vrijeme za underground bendove, tada se sviralo svaki vikend negdje, baš kao u 80-ima, no Hausersima se dogodilo ono što se prije ili kasnije dogodi većini bendova: život. Pos’o, kuća, birtija, žene, djeca, kućni ljubimci i „Dnevnik“ u pola osam, bend je 1998. prestao aktivno s radom i od tada su se povremeno okupljali i odradili neku svirkicu čisto rekreativno. Ovaj put dovabila ih je ekipa iz Phonograma kao sparing partnere TKP-u.

Što se samog nastupa Hausersa tiče, mogu reći da je bio dobar. OK, mi koji smo ih gledali 90-ih imamo tu mogućnost usporedbe i to naravno obično ide na štetu ovoga danas, da li je to zato što svi gledamo na prošlost kroz ružičaste očale ili smo i mi i bendovi tada bili mlađi, energičniji, zajebaniji, ne znam, ali File i ekipa pošteno su odsvirali svoj set hitova koji to nikada nisu postali. Postava je nepromijenjena kako mi se čini, to su ista ona četvorica zgubidana od prije 20 godina, samo s manje kose i više kilograma ali kao što rekoh – dogodio im se život. Zvuče jako i nabrijano, a obzirom da sam stajao pored zvučnika mogu potvrditi da su udarali točno tamo gdje treba, a pjesme poput „Normalan“, „Takav sam kakav sam“, „Ljudi“, „Crvi“ ili „To upamti“ dobro i aktualno zvuče i danas kao i onda kada su bile izravna refleksija na netom završeni rat i sva sranja koja su se događala tada ali i poslije.

Nije to bila savršena svirka, da se razumijemo, mislim da je ekipa ipak malo usporila i nema one energije kao prije, a i File se malo mučio s vokalima, no izvukli su sasvim dobar 45-minutni nastup, vrlo dobar za bend koji je posljednju svirku imao prije nekih 7-8 godina. Jedan dio matoraca koje sam spomenuo u uvodu poslije je pričao kako je to bilo bezveze i s puno falšanja, ali to govori ekipa koja je koncert provela odozada uz cugu i časkanje pa ne znam koliko im treba vjerovati na riječ. Moja najveća zamjerka odnosi se na jedinu novu stvar koju su predstavili, mislim da se zove „Vlast“, koja je jednostavno loša, s iritantnom usnom harmonikom koja zvuči više poput nekog otpadka s albuma Bluestripa nego kao autorska Hauserovska stvar. Možda ju još nisu dovoljno uvježbali ili još nema konačan oblik (nastala je tek prije dva tjedna), ali ja bih ju na vašem mjestu prearanžirao. Dakle, lijepo je vidjeti Die Hauserse ponovo u akciji, ali ima li u njima dovoljno energije i žara da nastave sa svirkama, radom na novim pjesmama i da konačno doguraju do tog nesretnog službenog prvog albuma, nisam siguran.

Onda se dogodilo nešto što ne baca baš lijepu sliku na osječku publiku: nakon nastupa Hausersa dogodila se manja seoba naroda. Izgleda da je dobar dio ljudi došao pogledati domaće snage i nakon toga su otišli, pa kada su se na scenu popele Trobecove krušne peći Exit je bio poluprazan. To baš i nije domaćinski, no dobro, ako ste dali 4 cenera za upad imate pravo biti koliko hoćete i otići kad hoćete.

TKP (imaju genijalno ime ali predugačko za kucati) su bili baš kultni bend, u usporedbi s njima čak i Die Hausers bi mogli ponijeti titulu legendarnog. Djelovali su sredinom 80-ih i bili su totalno opičena pojava na tadašnjoj YU sceni, od kriptičnih tekstova, preko ludih scenskih nastupa pa do teško prohodne eksperimentalne i avangardne post-punk glazbe, da ne spominjem da su ime dobili po najpoznatijem serijskom ubojici u bivšoj državi, Metodu Trobecu, koji je silovao i ubio barem pet žena te ih potom spalio u velikoj krušnoj peći (šteta što nije imao pizzeriju, mislim da bi njegove pizze imale jedinstven ukus J). Bend je bio preradikalan i prekontroverzan za ono vrijeme pa se 1987. tiho raspao ne doguravši ni do albuma, a dvadesetak godina kasnije ista ekipa krenula je ponovo s projektom Viva Glorio ni nisu daleko dobacili. Prije dvije godine ponovo su se okupili kao TKP, a tek od 2014. malo su se koncertno više aktivirali i evo ih i kod nas.

Petorka u sastavu Darko Begić Bega vokal, Ivica Vinski gitara, Mario Barišin bas, Gordan Dorvak bubnjevi i Damir Kafka sax predstavila se u odličnom svjetlu potvrdivši zašto su bili toliko hvaljeni od kritičara a potpuno zanemareni od strane šire publike. To je teška, na trenutke mučna glazba koja je lišena bilo kakvih žanrovskih odrednica: kada otfrlje gitare zvuče poput Sexe u najboljim danima, u sljedećoj pjesmi bučni noise zamijenit će pulsirajućim industrial ritmom, da bi već u sljedećoj izvrstan saks pjesmu odveo u vode avangardnog jazza. Ima tu i psihodelije, naravno, ali osnova TKP-a je, ako mene pitate, funk – onaj klasični, iz 70-ih, ali provučen kroz toliko filtera, izmoduliran i izmodeliran da postaje nešto sasvim deseto. Možda je najbolje glazbu TKP-a opisati kao funk za robote. Funk za 21. stoljeće. Robotizirani funk uz koji je teško plesati, kao u pjesmi simptomatičnog naziva „Disco“ gdje nam prezentiraju svoju verziju pomaknutog, iščašenog disca s porukom.

A poruku čine teški, mračni i duboko introspektivni Begini tekstovi koji su i kritika društva ali i vapaj pojedinca izgubljenog u njemu. Zanimljivo je, kao i kod Hausersa, da ti tekstovi jako dobro rezoniraju s današnjim vremenom iako su neki od njih napisani prije 30 i više godina. Sve je to odlično sažela jedina novija pjesma benda, „Moj slučaj“, produljeni jam session gdje je bend otpustio sve kočnice i odveo stvar (i prvi dio nastupa) prema kaotičnom a opet jako kontroliranom svršetku gdje naizgled svaki instrument fura neku svoju spiku ali to, za divno čudo, sjjano zvuči kao cjelina. I oni su predstavili jednu novu stvar, „Đavo je bio vruć“, no ovdje je riječ o vrlo dobroj pjesmi koja ni po čemu nije slabija od klasika poput „Sajam sisa“, „Ples“ ili „Vrištala je“.

Šteta što je velik dio publike otišao s ovog nastupa, a i oni koji su bili tamo bili su nekako drveni i ukočeni. Bego se trudio čestim silascima među gledatelje dodatno animirati ljude na nekakvu, bilo kakvu reakciju, ali uzalud vam trud svirači – osječka je publika bila statična poput muzeja voštanih figura. Naravno, ovo je hermetična i teško prohodna glazba u usporedbi s kojom su Die Hausers gotovo pa pop bend, ali mislim da je ovaj bend ipak zaslužio bolju recepciju.

Što se mene tiče, ja sam nakon nekih sat vremena otišao. Ne zato što me bend smorio, premda je priznajem bilo dijelova kada su ga malo previše „drvili“, već zato što mi je dim izjeo oči. Odslušao sam još jednu pjesmu ispred ulaza u klub da malo dođem k sebi a potom sam odšetao kući smrdeći poput dimljene šunke, ali zadovoljan što sam odgledao dobar koncert.

Bit će takvih koncerata još, ne sumnjam u to, ekipa entuzijasta iz Phonograma gotovo je preuzela klub i rade mnoge zanimljive stvari, ali kasni počeci svirki znače da ja neću biti tamo. Bez obzira koliko mi bilo žao poslije i koliko me neki ljudi kritiziraju što na ovom blogu ne mogu pronaći više reportova s koncerata, neka netko drugi (mlađi) preuzme štafetnu palicu od mene i piše o rock koncertima u ovom gradu. Dugo sam se trudio svojim tekstovima, pozitivnim ili negativnim, pomagati kod održavanja živim „svetog plamena rock’n’rolla“, no ako to znači isključivo odlaske na ponoćne matineje – što se mene tiče, taj se plamen može slobodno ugasiti, tko mu jebe mater…

Hadžo koji urla iz krušne peći

https://hr-hr.facebook.com/pages/Trobecove-kru%C5%A1ne-pe%C4%87i/186097128101161

 

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s