Bilo je ovo vrlo zanimljivo i jedinstveno iskustvo: slušaš koncert u klubu, a samo par metara preko ceste polnoćka u okviru pravoslavnog uskrsa. Naravno, ovjerili smo i jedno i drugo, kad smo već tamo…A kakve veze fotka iz naslova ima s našim provodom u Palanci saznat ćete naravno ako pročitate ostatak teksta…
Tako ti je to kad se ne pripremiš kako treba: na koncert u Bačku Palanku smo krenuli ne znajući da je drugi dan pravoslavni uskrs, a mi idemo preko na veliku subotu. To se pokazalo zajebanim zbog toga što većina prehrambenih objekata u Palanci nije radila, pa su tako propali planovi da ovjerimo Našu kuhinjicu gdje navodno dva bakutanera pripremaju odličan roštilj, pa smo utjehu pronašli u pekarnici Drlja gdje također možeš naručiti jela s roštilja ali koji nije na ćumur. Mi priznati roštiljoljupci na električni roštilj gledamo s prezirom, pa smo se odlučili na sendviče. I mogu vam reći da su sve samo ne drljavi: svježi, ukusni, a sendvič s kulenom u velikoj kifli košta samo 120 dindži (8 čuna). Uopće, cijene su barem 20% niže nego npr. u Novom Sadu.
Pravoslavni uskrs također je otežao život Miletu, vlasniku Old Cellar Puba gdje smo onomad gledali Atheist Rap, a moji drugari su prije dva mjeseca bili na Goblinima (ja nisam išao s njima, nećete vjerovati!). Naime, kad smo mi došli tamo, a bilo je nešto prije 11 h, u klubu je bilo jedva 30-ak ljudi. OK, nije se ni moglo očekivati da će Dža ili bu napuniti klub kao što su to Goblini učinili, ali jebeš mi sve ako se na svirci okupilo više od 50 duša, što je stvarno malen broj čak i za Palanku. I još subota navečer. No, to je ionako koncert koji radiš iz ljubavi a ne zbog želje za zaradom, pa kad već toneš barem toni sa stilom! Uostalom, i na Titaniku je glazba svirala do posljednjeg trenutka… 🙂
Dža ili buovce sam gledao već po treći put u posljednjih par godina: bili su predgrupa Partibrejkersima u novosadskom Spensu, prošle godine smo ih gledali na festivalu u Kruščiću, i evo sad u Palanci. Iako bend po stažu već spada u veterane jer postoje još od druge polovice 80-ih, imali su pauzu u redu početkom novog milenija i 2003. su se vratili na scenu i vrlo su koncertno aktivni.
Petorka koju čine Sabljar (vokal), Zigi i Vladan (gitare), Vuk na basu i Kid za bubnjevima započela je svirku starim hitom „Velika svetska zavera“ da bi se potom posvetili materijalu s posljednjeg albuma „Kukovo leto“. Zvuk je bio jako dobar, čak i bolje nego što smo očekivali jer kod ovakvih diy koncerata ozvučenje zna biti kilavo, no ovoga puta to nije bio slučaj. Svaki se instrument fino čuo, Sabljarov vokal bio je razumljiv i razgovijetan, a svirka je bila glasna no ne i preglasna. Zanimljivo je da nam je ekipa poslije svirke pokazala svoja pojačala koja su bila namještena na 0.5 (na skali od 1 do 8). Kako rekoše, da su samo povećali na jedinicu, vjerojatno bi sva stakla u klubu popucala… A netko kome razina decibela definitivno nije smetala bio je jedan mačak koji se udobno izvalio u stolicu u hodniku koji vodi do wc-a i nije jebao živu silu. Prespavao je cijeli koncert i mogu vam reći da je za njega Garfield pravi atletičar…
Bend je prošprinato kroz svoj katalog od šest studijskih albuma pokazujući da se podjednako dobro snalaze kada sviraju čisti punk („Fliperaški san“), gitaristički blues („Put“) ili industrial rock („Metak“). Nove stvari više naginju ka nekakvom klasičnom rocku, čak i garažnom rocku s punk energijom ali i s dosta solaža (jebiga, naučilo se svirati u međuvremenu). Najveće iznenađenje za mene bila je jedna potpuno nova stvar, „Zauvek“ koja je totalni power pop, melodična i pjevna i zvuči kao da su ju u malo drugačijem aranžmanu mogli snimiti Eva Braun. Pričao sam poslije sa Sabljarom i rekao mi je da su htjeli da stvar zvuči poput mekšeg The Clasha ali i da bude radiofonična pa da konačno ubodu hit za šire narodne mase. Jebiga, ne znam šta da ti kažem, danas široke narodne mase slušaju cajke i pop drek pa ne znam koliko možeš računati na njih, ali meni se stvar svidjela, što god to značilo…
Negdje oko ponoći izašao sam malo na svježi zrak koji se kod naših komšija zove svež vazduh i vidim jata mladih upicanjenih koka kako prolaze pored kluba i idu u crkvu preko ceste. Drug Š., Herr Lj. i ja nismo se dugo premišljali već smo krenuli za njima, jebiga, zovu mufa teško je odoljeti, čak i onda kada taj zov nije upućen tebi… 🙂 Uglavnom, pređemo mi cestu a tamo u dvorištu ispred crkve ogromna procesija: okupilo se valjda cijelo mjesto i u koloni hodaju iza svećenika dok zvona udaraju k’o nespašena. I dođu baje do ulaza u crkvu i tamo se zaustave i krene pojanje, paljenje svijeća, miris tamjana u zraku (pardon, vazduhu), znate već tu priču. Mi htjeli baciti oko i na unutrašnjost crkve kad smo već tamo, no ekipa stoji ispred tih vrata i samo pojaju i pojaju i tom pojanju nikad kraja i mi smo se počeli zajebavati da su vjerojatno izgubili ključeve od ulaza pa sad čekaju da dođe neki bravar i pusti ih unutra…
U jednom trenutku dolaze neka četiri lika odjeveni kao navijači koji idu na utakmicu Partizana i Zvezde, kratko ošišani naravno, spitka jakne, vidiš na kilometar da su navijačka govna, ali ulaze ti oni u dvorište crkve, prekrste se, valjda su došli po porciju duhovne okrepe da se osnaže da mogu raditi opet pizdarije na stadionima. I gledamo mi tako te skinjare, pa one mlade curice u štiklama do guzice i mislim si jebote, koje je ovo pomodarstvo postalo, izgleda da je vjeronauk i kod njih uzeo maha kao kod nas i to ispiranje mozgova od strane svećeničke gamadi očito rađa plodove. I eto poveznice s fotografijom s početka teksta: crkveni proljev je odnio šalu i mi smo se vratiti do kluba na rock koncert koji se pokazao djelotvornim sredstvom za uklanjanje te zatucane religijske diareje…
Bend je polako privodio kraju svoj nastup i atmosfera u klubu je malo živnula kada su krenuli stari favoriti poput „Nekih mojih drugova“ i „Večnih lovišta“, a meni je bilo bizarno slušati kako bend piči „Kraljicu pica parka“ i svoj ultimativni hit „Živeo Staljin“, kao u inat onima preko puta. Mile je prije toga bio zatvorio prozore kafića, no uzalud – sve se lijepo čulo preko. Mislim, pravoslavni svećenici svašta mogu (pogotovo kada su sami u sobi s maloljetnim dječacima J), ali ne mogu nadglasati buku gitara, basa i bubnja.
Koncert je priveden kraju uz „Večna lovišta“. Nije bilo bisa: niti ga je tko tražio, niti bi bend imao što smisleno odsvirati, sat i 45 minuta poštene svirke koja je pokazala da su Džailibuovci i dalje opasni igrači, ali nedostajala je interakcija s publikom, nije bilo one prave koncertne atmosfere jer ju nije imao tko napraviti. Ali jebiga, valjda to tako mora biti: na rock svirku ti dođe šačica ljudi a obližnja narodnjačka birtija je puna k’o brod. Dobrodošli na Balkan! Lijepo kaže Sabljar u jednoj pjesmi: „Ljudi su stoka“, ali ja si sve nešto mislim da je to uvreda za stoku. Stoka su ipak korisne životinje…
Sve u svemu, lijep provod u Palanci u nadi da će ovakvih koncerata biti još. I u nadi da nas Herr Lj. idući put neće oderati do kože – zamislite, čovjek nam je uzeo 50 kuna po glavi stanovnika za vožnju od brat-bratu 140 km. Bojim se i zamsiliti koliko bi tražio za vožnju do Novog Sada…
Hadžo, stoka od čovjeka
https://sr-rs.facebook.com/dza.ili.bu.band ; http://www.dzailibu.net/
zlihadzoponovojase 