Ova srijeda bila je posebna srijeda: osim što smo imali koncert u bivšem Arheološkom muzeju, prije toga u samo par metara udaljenom Muzeju Slavonije bilo je otvorenje izložbe “Vasarely, Mujezinović, Konjović”. Jebote, koliko kulture po kvadratnom metru, ponekad pomislim da je Osijek doista kulturan grad. No, onda vidim koliko malo ljudi dođe na takve kulturne događaje i odmah se spustim na zemlju – mi smo, brate, palanka u kojoj se kultura još jedva održava na aparatima za disanje i samo je pitanje vremena kada će liječnik zaključiti da pacijentu nema spasa i izvući kabel iz struje…
Mislim, stara priča: na otvaranju izložbe okupi se nekih 60-70 ljudi, ali zato na trgu njih stotine sjede i cugaju. Tako je otprilike bilo i na svirci kasnije u Arheološkom. I kome onda vi prodajete priču o nekakvoj evropskoj prijestolnici kulture, možda prijestolnici seljakluka i čobanluka, to svakako, ali kultura doista kao da više ne stanuje u ovom gradu…
Elem, dakle izložba slika Viktora Vasarelyja (Pečuh), Ismeta Mujezinovića (Tuzla) i Milana Konjovića (Sombor), svaki je predstavljen s po jednim, reprezentativnim radom. Vasarely je predstavljen tapiserijom „Caracas“ (1957.) iz pečuškog Muzeja Viktor Vasarely, Mujezinović svojim najpoznatijim djelom „Seljanka“ (1956.), ulje na platnu izloženo u Međunarodnoj galeriji portreta u Tuzli, dok je Konjović predstavljen uljem na platnu „Žito“ (1939.) iz somborskog Muzeja Milan Konjović.
Ni gradovi ni umjetnici nisu odabrani nasumce: sva tri grada su gradovi prijatelji Osijeka, koji dugi niz godina surađuju na gospodarskom, kulturnom i svakom drugom planu. Tri muzeja iz tri grada iz tri države izlažu tri umjetnine trojice svojih najznačajnijih umjetnika, pri čemu je svaki od njih svom rodnom gradu darovao svoja umjetnička djela i svoje kuće. Povod ovoj izložbi je, dakako, predaja službene kandidature Osijeka za Evropsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Malo predugačak i prezamoran uvodni program, posebno zamjenik gradonačelnika Ambruš koji je nepotrebno davio poznavanjem lika i djela trojice autora, kao, „ja kužim spiku“, moš’ mislit’, ali bilo je tu vina i sokova za osvježiti grlo te zanimljiv nastup gostiju iz Slovenije, gudačkog kvarteta Feguš, koji su nam priredili jednu malu uvertiru za ono što nas kasnije čeka u sklopu OMGS-a.
A prije samog večernjeg nastupa, glavni i odgovorni cijelog OMGS projekta, Herr Bobić, me ukorio što se nisam pojavio na posljednja dva izdanja ciklusa. Priznajem, nisam bio, ali pazi kako se to vodi evidencija: jesam zato ja napustio fakultet da bi mi sad pod stare dane netko dijelio minuse i pluseve? Tc, tc, tc… No dobro, drago mi je da još netko prati svaki moj korak a da nisu policija ili tajne službe. J
Uglavnom, gudački kvartet Feguš djeluje od 1992. a čine ga četiri brata Feguš (priznajte, ne biste nikad pogodili!). Dvije violine, viola i violončelo. Momci koji izgledaju vrlo mladoliko, kao da su tek rođeni 1992., napravili su uspješnu karijeru u svijetu kao i njihov „partner u zločinu“, Borut Zagoranski (ne Borat, kako je jedan moj prijatelj pročitao), klasični harmonikaš koji često nastupa s njima (svira bayan harmoniku, koncertnu klasičnu harmoniku podrijetlom iz Rusije). Njihov domaćin u Osijeku bio je upravo Herr Bobić, i to ne samo zato što ih je on pozvao k nama već i zato što su momci izveli dva njegova djela, uključujući jednu vasionsku premijeru.
Pred pomalo razočaravajućih tek 50-ak posjetitelja, gosti iz Slovenije nastup su otvorili „Concertinom za harmoniku i gudački kvartet“ autora Janija Goloba posvećenom upravo Borutu i kvartetu Feguš iz 2013., kratak i meni ne pretjerano uzbudljiv komad „novokomponirane“ klasike koji je ekipi poslužio da postignu radnu temperaturu, naoštre gudala i postignu potrebno harmoniziranje zvuka s Borutom koji je pokazao ono što ja često govorim – da je i harmonika plemenit instrument ako ga koriste prave ruke a ne kojekakva narodnjačka i tamburaška govna…
Uslijedilo je prvo Bobićevo djelo, „Concertinato za harmoniku i gudački kvartet“, također posvećeno Borutu i Fegušu, nastalo još 2013. ali mislim da u Osijeku još nije bilo izvedeno. Ovo je vrlo dobar primjer modernog klasicizma gdje autor potiskuje melodiju u drugi plan, a naglasak stavlja na izmjene tempa, glasnoće i dinamike skladbe. Ne znam na kakvim je drogama Bobić bio dok je ovo skladao, ali ovo je djelo mračne, prijeteće i tjeskobne atmosfere, kao da je pisano za neki film strave i užasa iz zlatnog vremena Hollywooda. Zahtjevno djelo koje malo previše traži od duduka za klasiku kakav sam ja, ali nemam ništa protiv takvog eksperimentalnijeg i avangardnijeg pristupa glazbi gdje instrumenti dobivaju neke sasvim druge uloge (Borut u nekoliko navrata čak udara dlanovima po tijelu harmonike, kao bubnjar, dajući na taj način ritam ostatku ekipe).
Središnji dio koncerta bila je izvedba „Gudačkog kvarteta u D-duru“ Petra Iljiča Čajkovskog, klasičnog primjera ruskog romantizma druge polovice 19. stoljeća i po zvuku ali i po trajanju (pola sata) gdje se Borut odmorio a momci iz Feguša potvrdili kao majstori klasičnih komornih obrazaca. Potom je uslijedila svemirska premijera, praizvedba drugog Bobićevog djela „Tango concertante za bayan hamoniku i gudački kvartet“, još se puši koliko je vruće jer je napisano početkom ove godine. Meni je to bio vrhunac cijele večeri: kad skladba krene, prvo pomisliš: Što je ovo, Bobić skladao nešto konvencionalno? Osnovna melodijska linija koja savršeno sjedinjuje zvuk gudača i harmonike zvuči kao da je došla iz radionice Gotan Projecta i njihove varijante modernog tanga, no već nakon nekoliko taktova počinje dekonstrukcija skladbe u Bobićevom stilu. Ta osnovna melodijska linija kasnije će se još vraćati, ali svaki put izmijenjena i modulirana, kao da joj je nakon svake Bobićeve „intervencije“ jedan dio otkinut ili otrgnut. I ovdje imamo moderne tehnike sviranja gudača, poigravanja sa strukturom pjesme, tempom i melodijom, ali mom uhu mnogo pristupačnije od prethodne Bobićeve skladbe.
Nastup je završio još jednim stavkom iz djela Astora Piazzole „Five Tango Sensations“ i bisom, sve skupa gotovo sat i pol odličnog muziciranja gdje podjednako kredita možemo dati Bobiću kao i samim glazbenicima. Treba dobro poznavati i razumjeti instrumente i znati ih posložiti tako da zvuče kao jedna skladna cjelina i to u skladbama koje izlaze izvan okvira uobičajenog poimanja klasične glazbe. Spoj klasičnog, onog što donosi gudački kvartet, i avangardnog, u izvedbi Boruta, odlično funkcionira, a stvar je osobnog ukusa koliko će to nekome sjesti ili ne. Meni možda nije do kraja sjelo, ali barem je čučnulo…
Hadžo u mijehu harmonike
zlihadzoponovojase 