Odličnim koncertom na otvorenom u osječkom Sakuntala parku u centru grada No Jazz Band je obilježio Međunarodni Dan jazza.
Da Osijek tu i tamo još ima ponešto od onog mitlojropejiškog štiha (po Vuku J) svjedoči primjer koncerta koji se jučer održao u samom centru grada povodom Međunarodnog Dana Jazza koji se počeo obilježavati od 2012. godine kada je Opća skupština UNESCO-a, na inicijativu poznatog američkog pijanista Herbieja Hancocka, proglasila 30. travnja svjetskim praznikom jazza. Manifestacija se obilježava u 186 gradova svijeta gdje se održavaju prigodni programi, koncerti i radionice na kojima se izvodi i promovira jazz glazba. Pa iako velika većina onih koji danas zazivaju Mittel Europu ne bi znali ni pokazati na karti gdje se ta tvorevina nalazi ili bi se trebala nalaziti, u našoj kolektivnoj svijesti to je prostor reda, rada, sreće i – kulture. Poput koncepta svirki na javnim površinama.
I tako su točno u podne pred, u početku malim a kasnije sve većim brojem okupljenih Osječana, članovi kvarteta No Jazz Band (Davor Dedić – el. klavir, Vedran Zec – gitara, Dario Hleb – bas i Damir Galeković – bubanj) krenuli sa svirkom. Gledao sam ih krajem prošle godine tijekom manifestacije Advent u Tvrđi gdje su nastupili vjerojatno svi osječki poznatiji jazz sastavi (jer se za neka veća imena nije imalo love) i bili su mi OK, samo što su pretjerali s groznim božićnim pjesmama što me je natjeralo da nakon sat vremena potražim neka druga sitna zadovoljstva u životu.
Ovaj put čitav program je trajao oko sat vremena i bio je podijeljen u dva dijela: u prvom dijelu svirali su instrumentale modernog fusion i funky jazza, nešto u čemu mogu uživati i ljubitelji jazza ali i slučajni prolaznici koji su ipak činili velik broj gledatelja. Četvorka je odlično uigrana, zvuče energično i razigrano, svaki je majstor svog instrumenta ali ipak moram izdvojiti bubnjara Damira sa svojim bravurama. Bend lagano klizi kroz različite glazbene žanrove, miješa ih u svoj fusion mikser i ubacuje u strukturu modernih jazz kompozicija gdje nema dugih solo akrobacija ili improvizacija, ali ima mnogo energije i gušta. Vidi se da ljudi uživaju u glazbi.
U drugom dijelu pridružila im se njihova stalna suradnica Mila Bauković na vokalu koja je otpjevala nekoliko jazz, swing i pop standarda koje su popularizirali Frank Sinatra („Come Fly“), Judy Garland („Get Happy“), Dean Martin („Sway“) i Julie Andrews („My Favorite Things“), da bi potom, nagrađeni snažnim pljeskom od strane publike, za bis izveli i odličnu funky jazz verziju George Michaelovog hita „Faith“. Mila se još jednom potvrdila kao jedan od vodećih ženskih jazz-pop vokala u Osijeku, a njezini klupski nastupi s ovim bendom svakako su za preporuku, posebno ako ste ljubitelj vokalnog jazza.
I tako je Osijek jučer barem na sat vremena odisao tim nekim mitlojropejišem štihom, gdje se gradski parkovi i javne površine često koriste kao mjesto glazbenih okupljanja i druženja građana. Nažalost, u Osijeku su ovakvi događaji rijetki i prije anomalija, plod nečijeg osobnog entuzijazma, a ne sustavnog promišljanja kulture od strane gradskih struktura. Navodno su No Jazzeri ovaj dan obilježili na svoju ruku, svirali su za dž, sami su sve izorganizirali i ishodovali sve dozvole uz malu pomoć ekipe iz osječkog ogranka HGU-a, a grad se pravio grbav. Je li to točno ili ne ne znam, ali ne bi me čudilo. I čovjek stvarno ne može a da se ne zapita zar je doista toliki problem organizirati ovakve male koncerte jazz, blues, rock i klasičnih bendova na različitim lokacijama u gradu tijekom ljepših mjeseci u godini? Recimo subotom prijepodne kad je grad prepun, ili predvečer negdje na promenadi… No Jazz su pokazali da im ne treba pozornica, samo priključak za struju, a klasičarima ne treba ni to. I siguran sam da bi većina takvih bendova svirala za dž ili za neku simboličnu naknadu, što bi gradska uprava, unatoč proračunskoj rupi bez dna, mogla i morala pratiti.
Upravo na ovakvim malim primjerima može se vidjeti u kojoj mjeri neki grad doista stoji iza svojih proklamacija o potpori i poticanju kulture a koliko su to isprazne priče i floskule. Osijek se, nažalost, ubraja u ovu drugu skupinu. Svaki bi grad koji sebe smatra gradom kulture trebao ovakve koncerte sustavno poticati (i financirati naravno), a pogotovo grad koji se želi okititi titulom evropske prijestolnice kulture. No, daleko smo mi od toga…
Hadžo, pojava iz parka
zlihadzoponovojase 