An American Sampler – Kathy Kessler Price i Jonathan Price @ Galerija Waldinger, 07. 05. 2015.

Sinoć su prostorom galerije Waldinger odzvanjali božanski vokali dvoje gostiju iz Amerike, potpomognutih mladim domaćim snagama. Za ljubitelje lijepog pjevanja (a i za gunđala poput mene 🙂 ) jedno nezaboravno iskustvo.  

 Možda znate a možda i ne, no u Osijeku se održava Intervox – međunarodni festival vokalne glazbe koji već treću godinu po redu organizira Umjetnička akademija. Središnji dio festivala čini Međunarodno pjevačko natjecanje “Lav Mirski” gdje se mladi pjevači (učenici glazbenih škola, studenti i završeni umjetnici) natječu u pokazivanju svojih glasovnih mogućnosti. Ove godine prijave stižu sa svih strana, od Hrvatske, BiH, Slovenije, Srbije, Mađarske, Austrije i SAD-a, a najboljem će glasu pripasti statua “Lav Mirski”. Dakle, otprilike „The Voice“ u žanru klasike i bez iritantnih mentora poput onih četvero nespašenih duša iz srećom završenog TV showa.

Doduše, postoji i ovdje žiri koji ocjenjuje mlade pjevače, a jedna od članica žirija je ugledna sopranistica Kathy Kessler Price iz SAD-a koja je sinoćnjim koncertom u Galeriji Waldinger pod nazivom „An American Sampler“ otvorila ovogodišnje izdanje festivala. Uz nju su nastupili i njezin sin, tenor Jonathan Price, uz pratnju naše gore lista, Osječanina Ivana Karše za klavirom.

Skupilo se nekih 70-ak ljudi po slobodnoj procjeni, no za mali prostor galerije to je bilo sasvim dovoljno da ju ispuni. Kao što i sam naziv koncerta kaže, tandem majka i sin Price predstavili su jedan mali uzorak bogate američke glazbene povijesti, počevši s nekoliko skladbi iz stare američke pjesmarice, autora koji su djelovali krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Imena poput Aarona Coplanda, Charlesa Ivesa ili Samuela Barbera vjerojatno vam ne znače mnogo, kao ni meni, ali nakon ovog koncerta zaslužuju da ih malo bolje proučim. U drugom dijelu otpjevali su nekoliko poznatih skladbi iz ere najveće popularnosti Tin Pan Alley mjuzikala (između dva svjetska rata) a završili su s nekoliko crnačkih ili, politički korektnije, afro-američkih duhovnih pjesama.

Coplandove četiri skladbe iz zbirke pjesama „Old American Songs“ gdje je okupio stare američke pjesme i prearanžirao ih za vokal i piano izveo je Jonathan, odmah demonstriravši savršeno istrenirani i vibrantan vokal. Njemu i njegovoj majci mikrofon nije bio potreban, akustika u Waldingeru je jako dobra i njihovi vokali su odzvanjali cijelim prostorom galerije. „Serenity“ Charlesa Ivesa je donijela dašak modernizma i eksperimentiranja s momkovim širokim glasovnim rasponom, no šou je ipak ukrala stara dama Kathy.

Žena je fascinirala svojom pjevačkom tehnikom, ne samo u smislu vokalnog raspona već i načina na koji ga drži pod kontrolom. Imati velik raspon glasa nije ništa novo, u pop glazbi imate sjajne pjevačice poput Kate Bush ili Annie Lennox, ali i udave poput Celine Dion ili Mariah Carey (ili našeg nesretnog Gnjavassima) koji se toliko prenemažu da kad ih slušam imam dojam da mi se anakonda omotala oko vrata i guši li me guši. Ne, ovdje je svaki ton na mjestu, filigranski precizan i točan, uvjerljiv podjednako u sakralnim temama poput Barberove „Lord Jesus Christ“ ili u šeretski izvedenoj „Someone To Watch Over Me“, poznatoj temi iz Gershwinovog mjuzikla „Oh Kay!“.

To je sve bilo super, ali još superije mi je bilo kad su stara i sin ukrižali glasove u duetima kao „I Could Have Danced All Night“ Lernera i Lowea, poznate teme iz mjuzikla „My Fair Lady“ gdje su Kathy i Jonathan priredili i mali scenski performans. No, apsolutni highlight za mene bila je izvedba popularnog kvekerskog tradicionala „How Can I Keep From Singing“ gdje su oboje zvučali naprosto nevjerojatno. Način na koji su se njihovi vokali spajali, fraziranja, nadopunjavanja bio je fantastičan, a savršeno utrenirani vokali vibrirali su malom dvoranom galerije tako da sam osjetio njihove vibracije u želucu. Sad, je li to od glazbe ili zato što nisam večerao, otvoreno je za debatu 🙂 , ali to mi se ne događa baš često…

Treći set su činile pjesme crnaca koje su prearanžirali moderni kompozitori, također Afro-Amerikanci (Margeret Bonds, Henry Thacker Burleigh, Hall Johnson), no nije po uzbudljivosti nadmašio najbolje dijelove iz prva dva seta, ali se u međuvremenu publika malo probudila i aplauzi su bili sve češći i sve duži.

A onda smo za bis dobili jedno malo iznenađenje: Kathy, Jonathanu i Ivanu pridružile su se domaće snage – Mirna Vidović mezzo-sopran, Marijo Krnić bas bariton i Renata Karša za klavirom te su svi zajedno izveli ariju iz opere „The Tender Land“ Aarona Coplanda s kojim je koncert započeo pa je nekako logično i da se s njim završi (pogotovo što je glavna melodija ove arije u biti ista tema iz pjesme „Zion’s Walls“ iz prvog dijela koncerta ali s drugim riječima). Mirna i Marijo su se ravnopravno nosili sa svojim poznatijim kolegama i pokazali su da i mi imamo kvalitetna grla, i u smislu pjevačkih kalibara i u smislu dobrih konja za trku ili onih za kojima se diže prašina. A takav je i Ivan za klavirom koji je, naravno, bio u pozadini i u drugom planu ovog događaja, ali čija je sigurna ruka suvereno brodila kroz različite glazbene žanrove i obrasce bogate američke pjesmarice.

Na kraju su svi izvođači nagrađeni snažnim i dugim pljeskom osječke publike koja je imala zadovoljstvo čuti i vidjeti majstore ljudskog glasa na djelu. Doista izniman doživljaj i, bez obzira koji ste razlog imali što ste ovo propustili – napravili ste veliku grešku! Vjerujte mi na riječ.

Vokalno hendikepirani Hadžo

 

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s