Nastavila se tradicija lijepog provoda u Novom Sadu na manifestaciji Ritam Evrope koju agilni SKC organizira već devetu godinu za redom. Dovode dobre bendove, naprave finu atmosferu i sve, ali i vrijeme im ide na ruku: nikad se do sada nije dogodilo da im feštu pokvari kišni dan ili hladno vrijeme.
Možda je to dokaz božje providnosti ili nekog sličnog sranja, ali eto – svake godine sam bio na Ritmu i nikada ni kap kiše nije pala. Vrijeme je i ove godine bilo ugodno i baš za uživati u šetnji po gradu, sjedenju u backstageu u dvorištu hotela Vojvodina ili, ako se baš mora J, gledanju bendova koji nastupaju.
A obzirom da je 9. svibnja dan pobjede nad fašizmom, osječku delegaciju činila su četiri istaknuta antifašista, čak SUBNOR-ovca: drug B., drug M., drug Š. i drug ja. Bilo je još drugova i drugarica koji su se iz Osijeka zaputili za NS, mi znamo sigurno za četiri automobila, no uopće ne sumnjam da ih je bilo i više.
Nakon što smo odradili shopping i našli parking blizu centra, drug M. je izvadio iz gepeka role i krenuo na Štrand plašiti maloljetnice, a mi ostali smo se zaputili u dvorište hotela Vojvodina gdje smo se susreli s ekipom iz SKC-a. Ove godine tamo je bilo vrlo živo jer je bio neki buvljak, mini sajam, štajaznam, nešto nevezano uz sam festival a udaljeno na pljucomet od glavne bine. U tom trenutku stigla je i elementalna nepogoda, odnosno bend Elemental, koji je dan ranije nastupio u osječkom klubu Epic, no taj sam koncert ‘ladno preskočio jer su počeli tek u pola 12. Ne jebem te kasne koncerte, a i znao sam da imam priliku za popravni u NS-u.
Po izlasku iz dvorišta hotela čuli smo da Goblini na bini imaju tonsku probu, odnosno, njihovu verziju tonske probe. Odsvirali su „Daleki put“ i kad ih je tonac počeo drviti s prijedlozima da se pojača ovo ili ono, Golub mu je odgovorio s bine: „Čuj, ja sam već ozbiljno pripit, pa tonska proba nema nekog smisla“ i otišli su s bine. Malo smo popričali pored ograde, lik je po običaju putovao iz Etiopije za Italiju pa za Beograd pa za NS, a drugi dan se vraćao istim putem natrag na posao. I on je iz Etiopije na koncert svog benda stigao prije basista Vlade kome se na putu od Batajnice do NS-a pokvario auto, ali je ipak stigao.
U kultnom Ribaru popili smo par rundi s Oliverom, gitaristom benda Neprijatelj prelazi zeku, a glazbenu kulisu činili su – pazite ovo – cura na harfi i momak s nekom limenom pločom, kao da ju je uzeo s roštilja u dvorištu. Vrlo zanimljivo. Potom smo se vratili do Trga slobode negdje oko osmice, u vrijeme kada je po redu vožnje startao beogradski bend Artan Lili (https://hr-hr.facebook.com/grupaartanlili). Četvorka koju predvodi Bojan Slačala iz Stuttgart Online-a u vrlo kratko vrijeme je napravila velik hype (u kome sam i ja sudjelovao predstavljajući ih prije dosta vremena) i mislim da niti jedan bend iz te tzv. nove srpske scene nije tako brzo napravio takav posao, osim Repetitora. Strategija da izdaju singl po singl isplatila se jer su stalno u medijima, a i kad ih gledaš na koncertu znaš gotovo svaku stvar. I taj njihov indie rock dobro zvuči uživo: pjesme su im pjevne, momci i cura dobro sviraju, imaju zanimljive tekstove (ako tekstovi ikoga danas uopće i zanimaju kad nove generacije glazbu ne slušaju već gledaju), možda je jedini problem to što su Artan Lili ipak prije klupski bend. Na velikoj bini poput ove postane zamorno 40-ak minuta gledati ljude zalijepljene za svoje mikrofone, a i nisu im sve pjesme podjednako dobre. Plus, nedostajalo je razmjene energije s publikom: na trgu je već bilo više stotina ljudi ali su uglavnom kulirali čekajući glavne bendove, a i zna se da bendovi iz NSS-a ne prolaze baš najbolje u NS-u. Uspjeli su okupljene razmrdati uz hitove „Ako stanemo tu“ (jedan od top 5 singlova prošle godine) i stari hit „Najbolje što znam“ i mislim da bendu jako dobro stoji taj funky-disco plesni ritam, no svakako se nadam da ću ih uskoro moći vidjeti u nekom manjem prostoru. A obzirom da planiram živjeti vječno, to mi se čini kao ostvariva misija…
Potom smo na meniju imali zagrebačkih sedam samuraja iz Elementala (http://www.elemental.hr/, https://hr-hr.facebook.com/elemental.hr). Trg se sad već pristojno napunio, Novosađani su još jednom pokazali vampirske tendencije da ne izlaze van dok se ne smrači, a pokazalo se i da su se Remi, Shot i ekipa polako počeli primati među novosadskom publikom, sudeći barem po prvih nekoliko redova koje su činile gotovo isključivo klinke i koje su poznavale repertoar benda i pjevale s njima. Elemental je pokazao kako se koristi velika bina, ne samo odličnim scenskim nastupom dvoje vokala i MC-ja već i kroz živi, organski sound sa snažnom ritam sekcijom i nasaftanim kljovama koje njihov hip-hop odvode prema old-school funku, soulu pa čak i jazzu. OK, imaju i oni u jednosatnoj set listi fillera (zašto je ušla recimo „Prokleta ljubav“ ili „Ljuljaj brod“ umjesto jednog rasnog live favorita kakav je „Vertigo“?), ali tu su „Neustrašivi“, „Bolji si“, „Priroda i društvo“ i sjajna „Balkana“. Pravi bend za anti-fa festival!
Onda je došlo do prve veće seobe naroda jer su se prema trgu počele masovno približavati nakupine u kožnjacima s irokezama te zauzimati položaje dok čekaju Gobline. Ali prije toga morali su odgledati mančesterski bend Sonic Boom Six (http://sonicboomsix.co.uk/home, https://www.facebook.com/sonicboomsix). Uf, sjećam se kao da je jučer bilo onih sjajnih, esplozivnih koncerata u zagrebačkom KSET-u i galeriji SC-a prije nekih osam, odnosno devet godina, a sjećam se i podjednako dobrog koncerta u novosadskoj Crnoj kući. U međuvremenu su mi sišli s radara, snimili su nekoliko prosječnih albuma koji mi se nisu nešto previše dopali, ali uživo su i dalje na visini zadatka.
Drug M. me pitao prije početka nastupa što SB6 sviraju, pa sam mu pomalo posprdno odgovorio: „Dubioza kolektiv bez balkanskih elemenata“, što je samo donekle točno. Bend svira crossover različitih stilova, od punka, reggae-a, ska, hip-hopa, drum’n’bassa pa do žestokih metaliziranih riffova (super mi je bilo kad su u „Virus“ ubacili break iz RATM-ove „Killing in the name of“). Ono što ih izdvaja od sličnih bendova je pjevačica Laila Khan koja je bila još klinka kad sam ju onomad gledao, sada je prava žena, seksi, atraktivna i to niti ne skriva, i gledati ju uz nultog reda u bijeloj suknjici i grudnjaku je bilo hard-on iskustvo J. Cura i gitarist/lead vokal Barney suvereno su gospodarili velikom binom i, što se čiste energije tiče, digli su koncert na još višu razinu od Elementala. Ono što mi je kvarilo dojam su nove pjesme koje su premijerno izveli i koje su jednostavno druga liga za njihov repertoar, s dosta elektronike, kao da pokušavaju postati Prodigy za siromašne. Ne znam, možda ih trebam još koji put pogledati u nekom klupskom prostoru, ali čini mi se kao da smo bend i ja imali kratki ali eksplozivni flert prije desetak godina i sada pokušavamo oživjeti tu strast ali jebiga – ne ide. Nije da nisam uživao u njihovih sat vremena svirke, ali to jednostavno nije bilo to.
Do tada su se bendovi uglavnom držali satnice, što je inače jedno od meni dražih obilježja Ritma Evrope, no mora negdje doći do zajeba, a došlo je tijekom pauze pred nastup headlinera večeri, šabačkih (zapravo, sada su šabačko-beogradsko-etiopski) Goblina (http://www.goblini.com/, https://hr-hr.facebook.com/goblini.official). Naime, jedno je pojačalo otkazalo poslušnost i prošlo je dobrih 40 minuta dok ga nisu popravili što je poprilično iživciralo sad već dupkom pun trg. Neki kažu da je ovo bio najposjećeniji nastup nekog od izvođača na svih devet izdanja Ritma Evrope, ja to ne mogu reći ali da je bila velika gužva, bila je. I kad vidiš da cijeli trg diže ruke u zrak s Golubom ili da je u pedesetom redu jednako opasna šutka kao i u prvim redovima, onda znaš da je riječ o bendu kojeg Novosađani jako vole.
I što reći novo o nastupu Goblina, a da to već nisam ranije rekao, pa gledao sam ih više puta, prošlo ljeto u Selenči, pa i u Novom Sadu prije godinu dana u Quarteru? Pred sam nastup dok smo ćaskali u backstageu Golub me je upitao jesam li ikad čuo njihov singl „U odbrani zla“ uživo, a ja se nisam mogao sjetiti jer im nije često u set listi. To je bila stvar kojom su otvorili nastup, pomalo iznenađujuće jer je to uvjetno rečeno laganica, no bio je to dobar uvod u raspašoj koji je uslijedio. „Dr. Hoffman“, „Jedan na jedan“, „Ona“, „Ima nas“, „U magnovenju“, „Punk’s not dead“, „Cipjonka“… Standardna set lista razarača koji sljedećih sat i pol publici nisu dali niti trenutka predaha. Zbog potrebe da koncert završi oko jedan, Golub je manje pričao između pjesama i bend je prašio sve u 16, poput voza o kome pjevaju u jednom od svojih hitova. I gledam kako Golub, Vlada i ostatak ekipe drže cijeli trg u ekstazi i mislim si: možda ovo nije najposjećeniji koncert u sklopu Ritma Evrope, sigurno nije tehnički najbolji ili svirački najprecizniji, ali ovakvu atmosferu do sada još nije nitko napravio: ni Jinxi, ni Marky Ramone, pogotovo ne Laibach, da ne idem u prošlost do punk poderotina tipa The Addicts, Peter And The Test Tube Babies i sličnih. Gobleni su oduvali novosadski glavni trg i tu se nema što više dodati ni oduzeti.
Poslije svirke Golub je sišao s bine nadrkan zbog konstantnih povika „Vučiću pederu“ koji su dolazili iz publike prije i nakon svirke jer je smatrao da je to provokacija uperena prema njima. Drug M. je čuo jedno drugo objašnjenje: dok je stajao u publici, primjetio je da se ti povici upućuju ne slučajno već u točno određenom trenutku i to kada se na video zidu vrtjela reklama za kandidatutu Novog Sada za evropsku prijestolnicu kulture 2021. Kada je pitao neke od vikača što im smeta na toj reklami, odgovorili su mu: „Ćirilica“. Štogod bio razlog, takve povike ipak neka zadže za sebe, na ovakvim skupovima im nije mjesto…
Ima tu još štošta za reći, sreo sam mnogo poznatih faca u publici, upoznao neke zanimljive ljude i žene, uključujući izvjesnu Valentinu, samoproglašenu No. 1 obožavateljicu Goblina, i super sam se proveo na ovom festivalu, možda kao nikad do sada. A imam i ožiljke koji to potvrđuju: dok sam u pauzi između izvođača žurio da se nađem s jednom curom spotakao sam se o bankinu i rasuo po trgu koliko sam dug i širok. Pa sad vi recite da žene nisu štetne za mene… J
A ekipi iz SKC-a poručujem da me baš zanima hoće li i kako nadmašiti ovogodišnje izdanje festivala. Sljedeće godine je okrugla obljetnica, deset godina, to bi moralo biti nešto posebno, ali ne znam može li bolje od ovoga. Ha, imamo godinu dana da otkrijemo…
Sijedi goblin Hadžo
zlihadzoponovojase 