Noć muzeja, Uvertira @ Fabrika, The Bayonets @ Društveni centar, Novi Sad, 16. 05. 2015.

Iako je glavni razlog našeg ponovnog dolaska u Novi Sad nominalno bila Noć muzeja, na kraju smo imali mnogo šarolikiji i raznovrsniji program ali s kojim na kraju baš i nisam bio prezadovoljan…

Metuzalemi među vama možda se sjećaju da sam pisao o Noći muzeja u Novom Sadu 2012. i 2013. godine, a bio bih išao i prošle godine da se nije umiješala viša sila (ali doslovno – u obliku ogromnih poplava). Već sam pisao kako je prilična pušiona što mi organiziramo Noć muzeja u siječnju kada su velike hladnoće i prosto ti se ne da izlaziti iz kuće, a Srbi to rade u svibnju, povodom Evropskog dana muzeja 18. svibnja, kad su dani topli a noći ugodne i stvorene za španciranje od jednog mjesta do drugog. I eto ti ironije: Srbi koje neće u Evropu još 20 godina (i bolje im je) po ovom su pitanju veći Evropejci od nas…

Ove godine program je bio mnogo siromašniji od prethodnih. Dobra vijest je što nije bilo ulanica za manifestaciju koja vrijedi za sve lokacije već je upad svuda bio bespla, a zanimljivo, iako se manifestacija zove Noć muzeja, muzeji su odlučili istupiti iz nje tako da ni Muzej Vojvodine ni Muzej savremnene umetnosti nisu imali posebne izložbe za ovu prigodu. Doduše, i tamo je bio bespla upad taj dan pa sam ih dodao na svoj prilično kratak popis onoga što me zanima. A toga nije bilo mnogo, tek nekih pet-šest lokacija, ostalo me ili nije zanimalo ili je bila riječ o programima za djecu, a zna se da ja djecu jedino volim kao seksualno roblje… J

Malu četu kulturnjaka i muzejskih eksponata činili su Herr Lj., drug M., drug Š. i ja kao kustos i u NS-u smo se nacrtali već oko četiri sata kako bismo što bolje isplanirali i iskoristili dan. Drug M. je ponovo navakao svoje role i krenuo na kej zastrašivati maloljetnice i njihove nespremne roditelje, a nas trojica smo obavili šoping u Mercatoru i krenuli prema centru. Po običaju, htjeli smo da dan započne u Ribaru međutim, k’o za vraga, svi stolovi na terasi bili su zauzeti pa smo se relocirali do slastičarne Figaro kod Katoličke porte gdje nismo mogli odoljeti zamamnom izgledu kojekakvih đakonija pa smo uništavanje vlastitih organizama započeli koordiniranim napadom na torte, krempite s višnjom i druga čudesa. Kolači su svježi i ukusni, a cijena im je 60-ak dindži iliti četiri kune pa preporučamo, nabreklih želudaca…

Negdje oko šestice započeli smo s muzejskim aktivnostima posjetom Ribljoj pijaci gdje se tradicionalno održava festival ića i pića pod nazivom Urbanluk. Obzirom da se Trg Republike gradi, do pijace nije baš lako doći, no nekako smo se ipak našli tamo. Puno manje izlagača nego prethodnih godina, manje posjetitelja ali OK, Novosađanima je ovo ionako bilo prerano, vjerojatno se kasnije bolje napunilo. Obližnja mesnica nudila je degustaciju kulena i ostalih suhomesnatih proizvoda što meni nije pasalo nakon ubijanja u kolačima, ali ostatak ekipe to nije spriječilo da poharaju izložbeni štand.

Krenuli smo prema centru i usput, neplanirano, ovjerili Arhiv Vojvodine koji je također sudjelovao u manifestaciji s izložbom „Vojvodstvo Srba“. Nakratko smo bacili oko a zatim se zaputili prema Studiju M koji je imao bogat program pod nazivom „Pola veka Studija M“. Kako piše na jednom od plakata u holu, Studio M se u ovoj zgradi nalazi od prosinca 1965., a još uvijek lijepu, modernu i multifunkcionalnu zgradu projektirao je arhitekt Pavle Žilinik. Multifunkcionalnost zgrade došla je do punog izražaja: u prizemlju je bila izložba arhivskih fotografija i tekstova o nekim od stotina koncerata koji su održani u dvorani tijekom tih pola stoljeća, bila je tamo i mala improvizirana karaoke pozornica, a postavili su i nekoliko panoa gdje su zamolili posjetitelje da nacrtaju svog glazbenog idola ili napišu stih neke pjesme. Kod Giletove slike ja sam htio napisati stihove „Neba“ ali me je netko već pretekao, pa sam se odlučio za „Seks, droga, nasilje i strah“: prvog već poodavno nemam, drugo mi ne treba a treće i četvrto vidim svuda oko sebe jer živim u Rvackoj. Bem ti sreću!

Gore na katu u velikom holu održavale su se svirke: kad smo mi bili tamo, nastupao je Narodni orkestar RTV-a što je, barem za mene, bilo traumatično iskustvo, a u koncertnoj hali vrtjele su se projekcije nekih od koncerata snimljenih u Studiju M, poput rahmetli Vlade Divljana i njegovog Old Stars Benda. Dodajte tome i plakate po zidovima s najavama koncerata i promocija i dobijete vrlo bogat i zanimljiv program kome sam posvetio dosta pažnje.

No, trebalo je krenuti dalje a sljedeće na redu bio je Američki kutak kod sinagoge gdje smo se prethodnih godina odlično zabavljali uz teme strip junaka ili mode 50-ih. Ove godine tema je bila „Istorija skejtbordinga“ i nije me se nešto pretjerano dojmila (za mene je i hodanje opasan sport, kao što sam napisao u reportu s ovogodišnjeg Ritma Evrope, a kamoli ovakve perverzije). Uz punk mjuzu u pozadini, nekoliko dasaka koje su vidjele i bolje dane i mogućnost da igraš video igricu i ubijaš se u virtualnom svijetu umjesto u stvarnom, najviše nam se dopalo što smo upoznali simpatične cure koje rade tamo – Svetlanu i Jelenu – koje su se začudile kad su čule da smo potegnuli čak iz Osijeka zbog Noći muzeja, a tek kad su čule da o zbivanjima u gradu znamo više od njih dvije koje žive tamo… Poseban pozdrav Ivani iz Remixpressa koja je, kad je vidjela Herr Lj. u majici koju je kupio na Danu Ratova zvijezda, ‘ladno upitala: „Jel’ imaš ti neku drugu majicu“? Draga, imaš sreće što u tvojoj blizini nije digao ruku jer bi ti „miomiris“ njegovih pazuha dao nedvosmislen odgovor… J

Tad smo već bili na pola puta do Bubija pa smo odlučili da odemo na obilnu žderačinu i onda razmotrimo strategiju za dalje. Tu su stvari počele ići po zlu. Ja sam imao neki svoj plan što još pogledati, koji se naravno kosio s planovima drugih, pa sam odlučio odustati od povratka u centar gdje sam još htio pogledati par izložbi, uključujući izložbu stripova Aleksandra Zografa i izložbu slika Ivana Bjelića.

Umjesto toga, krenuli smo prema Društvenom centru u Kineskoj četvrti gdje se održavao posljednji koncert benda The Bayonets. Parkirali smo kod Fabrike odakle su se čuli zvukovi uživo pa smo otišli ovjeriti o čemu je tu riječ. Toga dana održala se berza stripova, a program je zaključio koncert četiri mlada lokalna benda od kojih smo mi stigli na posljednji, novosadski kvartet Uvertira (https://hr-hr.facebook.com/pages/Uvertira/136305042497   ) koji sam mislio predstaviti u jednoj od svojih audio preporuka iz komšiluka ali još nisu došli na red. Bend svira melodični popić-rokić kurčić palčić, radiofonični mainstream pop/rock za tinejdžere kojih se okupilo stotinjak kad smo mi bili tamo. Svoje najbolje pjesme, aktualni singl „Ona je rekla“ i „Odlomci“, izveli su već na početku i ostatak nastupa su uglavnom drvili i šarafili konfekcijskim, bezličnim popom i baladetinama da se naježiš. Mislim, svirački je to sasvim OK, imaju solidnu bazu fanova u svom gradu i u smislu interakcije s publikom nastup je bio dobar ali brate, moraš imati 18 godina ili manje da bi uživao u ovakvoj glazbi, a kako smo nas četvorica stećaka vjerojatno bili stariji od svih ostalih u Fabrici zajedno, nisu nas se pretjerano dojmili. Ali dobro, mladi su, kroz 50 godina kad počnu svirati jazz vjerojatno ću ih nahvaliti na sva usta…

Inače, super mi je fora što su zidovi Fabrike bili izlijepljeni postaerima i plakatima s motivima iz NOB-a, slikama druga Tita i ostalih drugova, mapama sedam ofenziva i sličnim artefaktima koji su se super uklopili u Noć muzeja te uz nedavno završen program obilježavanja Dana borbe protiv fašizma, a i super su legli nakon što je prije nekoliko dana sud u Beogradu rehabilitirao Dražu Mihajlovića. Kao što lijepo reče Nenad Čanak, sud u Beogradu očito je odlučio je da Drugi svjetski rat mora ponoviti kako bi se precizno utvrdilo tko je bio na čijoj strani…

Ostali smo u Fabrici dovoljno dugo da popijemo nešto a potom smo se uputili do Društvenog centra koji se nalazi doslovno sto metara niže prema keju. Za ovo mjesto sam čuo tek prije nekoliko mjeseci, rade diy koncerte uglavnom punk bendova, organiziraju partyje i razne aktivističke događaje, ne naplaćuju upad već na ulazu imaš škatulju za dobrovoljne priloge za bendove koji tamo nastupaju, što smo mi uredno ispoštovali, i izrazito su anti-fa orijentirani što je za svaku pohvalu. Stoga nije čudo što su The Bayonets odabrali ovaj prostor za svoj farewell nastup. Mi smo tamo došli oko pola deset, taman kad su pred par desetaka ljudi u dvorištu krenuli Švabe Arrested Denial iz Hamburga (https://de-de.facebook.com/arresteddenial ). Oni su prijatelji Bajoneta, snimili su s njima i split EP, ali kao bend nisu ništ’ posebno, street punk inficiran sa ska elementima, ali zvuk je bio katastrofalan, kako bi to rekli u onoj legendarnoj epizodi Alana Forda: „Ovo nije koncert, ovo je prijenos iz kovačnice“. J Izdržao sam nekoliko pjesama a onda pobjegao vrišteći.

Do tada sam već shvatio da je odlazak u skvot bila greška, pa sam u želji da ispravim tu grešku odlučio prošetati do Petrovaradinske tvrđave gdje se održavao performans „Laboratorija zvuka“ s glazbom braće Vranešević i insertima iz filmova crnog vala ex-YU kinematografije. Ja sam si zamislio da sam za pola sata do tvrđave, pogledam performans i stignem natrag na Bajonete. Kurac! Malo sam potcijenio udaljenost od skvota do tvrđave, malo sam precijenio svoje post-srčane mogućnosti hodanja, i nakon 50 minuta, stojeći u Petrovaradinu, shvatio sam da će mi trebati cijela noć da odradim to što sam naumio i odlučio sam se vratiti natrag. Nije mi palo na pamet uzeti taksi ili ići busom, što samo govori koji sam ja diklić.

Dakle, vrnuo sam se do skvota oko ponoći taman na početak The Bayonetsa (https://www.facebook.com/pages/The-Bayonets/118953011448737?_fb_noscript=1). Usko dvorište kluba već je bilo popunjeno, pa kako mi se nije dalo gurati kroz gužvu, a i bio sam umoran nakon gotovo dva sata (nepotrebne) šetnje, sjeo sam na naslonjač ispred ulaza i nadao se da ću uživati u svirci jer volim Bajonete. Ali avaj, zvuk je tamo bio užasan. Pokušat ću vam to opisati ovako: Miljanov vokal je zvučao kao kada sam 80-ih lovio Radio Luksemburg na kućnom radiju pa čujete one šumove, prekide i slično; bas je škripao poput krede kada ju stružete po školskoj ploči, bubanj je zvučao kao da je gari donio od kuće set nepotrebljivih kanti i udarao u njih, a gitare su se borile za zrak poput mačke bačene u duboku vodu dok se na kraju i one nisu utopile u toj sveopćoj kakofoniji. Mislio sam da je očajan zvuk Švaba posljedica toga što su bili predgrupa, pa će se to popraviti do glavnog benda, ali nula bodova. Šta da vam pričam, ljudi, ja niti jednu pjesmu nisam mogao razaznati, a upoznat sam s opusom benda, tek mi je „woo woo“ pjevanje refrena od strane publike dalo nagovijestiti koja je pjesma na repertoaru.

Izdržati 45 minuta tog zvučnog arlaukanja za ne-ljubitelja punka poput mene već je podvig samo po sebi, i da je bend tu stao možda bih imao više razumijevanja. Ali, budući je ovo bila oproštajka, a i popilo se da se razumijemo, i to dobro, počelo je drvljenje, ljudi su se penjali na binu, počeli su sumanuti zahtjevi, a sve je kulminiralo kad su, ničim izazvani, odsvirali „Moju Juliju“ Dejana Cukića. Tu sam izgubio i posljednji tračak razumijevanja za ovo kreveljenje, otišao sam do metromobila i tamo sam sačekao ostatak ekipe.

Nekoliko Novosađana koji su bili naprijed mi je reklo da je zvuk tamo bio bolji ali da je svirka bila „opšti raspad“, opravdavajući to svrhom događaja, kao, to je zajebancija za ekipu, popilo se, nemoj biti pregrub, bla bla. Sorry drugari, ali ja nisam dio ekipe, niti sam bio pijan: ja sam Zli Hadžo, bio sam na tom koncertu mrtav trijezan, mrtav umoran i mrtav nadrkan i sad tvrdim, mrtav ozbiljan, da nikada za 30 i kusur godina koliko pohodim kojekakve svirke nisam čuo tako užasno loš zvuk kakav je bio na ovom nastupu. Nakon ovog užasa, ne želim više nikada gledati Bajonete uživo, a nešto mi govori da će mi se ova želja i ispuniti, za razliku od dobitka na lotu… J

(Najbolja dumina cijele večeri: sjedim ja tako u onom naslonjaču sav prestravljen od masakra kome sam bio izložen, kad dolaze tri lika i cura i donose šator koji je bio postavljen iznad bine i stavljaju ga iznad mene. Kažem im ja: „OK, znam da sam star i onemoćao, ali nisam baš TOLIKO star i onemoćao“, na što su se oni nasmijali i rekli da je publika u takvom broju nagrnula na stage divljajući s bendom da su morali šator odnijeti inače bi ga rastrgali).

I tako se dan koji je mnogo obećavao pretvorio u debakl biblijskih razmjera. Jebiga, greška je bila što se nisam držao nekog svog originalnog plana kojeg sam si zacrtao u glavi već sam odlučio miješati kruške i jabuke i ovaj put se to pokazalo potpunim promašajem: od Noći muzeja nisam mnogo vidio, a koncerte koje sam vidio bolje da nisam. Dobro, to je iskustvo za ubuduće, a iskustvo je, kao što znate, jako dobra stvar: pomaže mi da prepoznam grešku nakon što ju po tko zna koji put ponovim… J J J

Muzejski eksponat Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s