Dvije ure fiskulture, čak i malo više. Mogli bismo i tako reći, ipak smo bili u sportskoj dvorani. A kako ja nisam veliki fan fiskulture a još manje Van Gogha, meni je ovo bio tehnički jako dobar ali predugačak i zamoran koncert.
Ljudovi, ovo je moj prvi koncertni izvještaj iz Odžaka. Mjesto koje je ušlo u besmrtnost (ili, hm, makar na stranice ovog bloga) zbog odličnog restorana kod Lazara kojeg sam predstavio u jednoj od gastro patrola, evo sad se našlo i na mapi mjesta gdje sam zakačio zastavicu. Drago mi je što je takvih mjesta sve više i više, a obzirom da planiram živjeti vječno, lako moguće da ću ih za stotinjak godina sve stići obići.
Iz Osijeka se na put za Odžake otisnulo sedam samuraja u dva auta, plus sreli smo i prijatelja Bizona (koji je iz Bizovca, valjda se ljudi otamo tako nazivaju) s njegovom ekipom, znači bila su najmanje tri auta. Drug M., drug Š., Herr Lj. i ja išli smo metromobilom, dok su Frau D., drug B. i jedna neidentificirana osoba išli drugim prometalom. Na kraju se nismo niti vidjeli zbog različitih definicija uživanja u koncertu (i životu općenito). Oni vole gore, dok mi volimo dolje…
Prva postaja bio je market „Ducko“ u Bogojevu gdje često znamo stati i popiti rundu ispred marketa gdje inače živi i nekoliko mačaka: mačak Šarko, kojeg tako zovemo jer nema niti jedne šare već je crn poput političareve duše te njegova žena i švalerka (ipak je to srpski mačor pa može imati obje). Noćni čuvar Joška nam je ispričao kako se jedna od njegovih cura prije nekoliko dana omacila, a Šarko je u najboljoj maniri brižnog oca tek novorođenog mačića jednostavno – pojeo. Valjda mu nije mogao odoljeti onako krvavom i tek izašlom iz majčine utrobe. Uglavnom, odmah mi je porastao u očima. Šarko Čedoubojica! Svaka čast majstore!
Nakon tih dobrih vijesti (za Šarka, za malog mačića nisam baš siguran J) nastavili smo put do 15-ak km udaljenih Odžaka i odmah smo završili kod Lazara. Auto nas je maltene sam dovezao, to je tehnologija auto-pilota za osobna vozila koja još nije ni izmišljena a mi ju već primjenjujemo! Slijedilo je jedno žešće ubijanje u miješanoj mesini i pljeski „Lazar“ i taman smo svršili i napuštali lokal kad se u 15 do 10 javila Frau D. s informacijom da koncert upravo počinje.
U malim mjestima poput Odžaka sve vam je nadohvat ruke, pa je tako i sportsko-poslovna dvorana nekih 200-ak metara udaljena od Lazara, znači minut šetnje. Koncert je organizirala Turistička zajednica općine Odžaci, ne znam kojim povodom ali zar je to važno – bend slavi 30 godina postojanja, imaju novi, doduše slabašan album „Neumeren u svemu“ i turneju „Licem u lice“, u Odžacima nisu bili sto godina – povoda koliko hoćeš. Prve informacije govorile su da će se koncert održati na platou ispred dvorane, no zbog opasnosti od kiše (koja se pokazala stvarnom) prebačen je unutra.
Dvorana je bila dobro popunjena; ne znam koliki joj je kapacitet ali mogu reći da su dvije trećine stolica na tribini bile zauzete, a i parter je bio fino popunjen, iako nije bio čovjek na čovjeku. Mi smo otišli do drugog kraja dvorane suprotno od ulaza gdje nije bila velika gužva i gdje smo svjedočili neobičnom prizoru – u prvih pet-šest redova bila su gotovo isključivo djeca prosjeka godina 10-12, dok su u zadnjim redovima stajali njihovi roditelji. Van Gogh je mainstream bend koji privlači publiku od 7 do 77, to je odavno poznato, a svakako pomaže i to što je upad bio mukte. Ili, kako sam to mudro elaborirao u metromobilu dok smo se vozili natrag – što je koncert besplatniji, to na njemu bude više ljudi… J
Van Gogh sam posljednji put gledao prije malo jače od dvije godine u osječkom (sada zatvorenom) klubu Medium i dobar dio onoga što sam napisao u tom reportu mogu ‘ladno prepisati. Đule i drugari (Bane gitara, Srba bubnjevi i Dejan bas) su uhodana ekipa s tri banke sviranja na leđima, profesionalci su koji paze na svaki detalj svoje karijere, od snimanja albuma do koncertiranja poput merchandisinga i PR-a, uključujući i sitnice poput objavljivanja fotki sa sinoćnjeg koncerta na svom Fejsu odmah nakon što je koncert završio. Tu su i bitnije stvari poput snažnog ali kvalitetnog razglasa koji „trese lupa udara“ i odlične uvježbanosti sve četvorice. S tehničke strane Đule i drugari stvarno letvicu drže veoma visoko.
Problem, barem meni, s ovim bendom je što mi nikada nisu bili nešto posebno zanimljivi. Imam većinu njihovih albuma u kolekciji, što na CD-ovima što u MP3 formatu, i znaju ubosti neku dobru stvar, ali kao cjelina malo koji njihov album mi drži vodu. Nešto slično mogu reći i za njihove koncerte: svirati dva sata i kusur je apsolutno pohvalno, pa čak ako je ovo i bila samo tezga bila je više nego poštena tezga, ali ovaj bend mi ne može držati pažnju cijela ta dva sata. Previše je tu poluhitića ili isforsiranih hitića koji su to postali samo zbog imena b(r)enda, a ne zbog neke svoje kvalitete, Đule ga previše drvi između pjesama i ubija dinamiku svirke, plus ono iritantno „ajmo sad devojčice, ajmo sad dečaci“ možda je primjereno onim desetogodišnjacima iz prvih redova ali ne i maorim panjevima poput nas. Tu su i Đuletove klasične poze rock boga, sve kliše do klišeja…
Ali, kad bend roka, roka iz sve snage, i tu energiju uspijevaju prenijeti na publiku čak i u lakšim stvarima poput „Mame“, s odličnim Banetovim uvodom na pustinjskoj usnoj harmonici; „Kiselina“ je opaki komad žestoke funkijade, a „Plastelin“ je razigrani power-pop koji je ponovo našao svoje zasluženo mjesto u set listi nakon godina izbivanja. „Tragovi prošlosti“ i dalje zvuče kao najbolja stvar koju EKV nikada nije snimila, a najveće iznenađenje za mene bilo je uvrštavanje klasika „Opasan ples“, lijepe laganice u ritmu tanga koju inače ne sviraju ni na ovoj turneji, ali su sinoć napravili izuzetak na izričitu molbu jedne lokalne obožavateljice koja im je – pazite ovo – oprala prljavo rublje jer su večer ranije Van Goghovci nastupali u Podgorici. Eto, saznah nešto korisno iz Đuletovih „vagininih monologa“ s bine…
U odnosu na set listu iz Mediuma bilo je dosta promjena, prije svega zbog ubacivanja nekoliko stvari s novog albuma. I dok je „Anđele moj brate“ sasvim dobra pjesma i prikladan način za završiti svirku, „Previše za jednog, premalo za dvoje“ je potpuna bezvezarija koja do refrena zvuči kao otpadak s nekog od slabijih albuma Prljavog kazališta (dakle, manje više svega što su snimili u posljednjih 30 godina). „Za godine tvoje“, „Da li zna“ i „Spisak razloga“ su bili očekivani teškaši koji su prvi dio koncerta priveli kraju, da bi na bisu uslijedio potpuni lom u publici s „Neko te ima“ i „Kolom“. Naravno, lokalna ekipa najbolje je reagirala na ovo potonje, pseudo-etno sranje za koje dajem ruku u vatru da je najiritantnija pjesma benda ikada, ali očito pali kod širokih narodnih masa.
Dakle, poštena dva sata svirke u kojima sam uživao možda pola tog vremena. Ostalo su bile bezvezne pjesme ili Đuletovo preseravanje između njih. Doduše, svidjelo mi se kad je izvukao neku lokalnu curu fotografkinju na binu pa malo popričao s njom, ali Đule je, kako sam kaže, neumjeren u svemu pa i u komunikaciji s publikom. Domorocima je možda bilo zabavno kad bi izdvojio nekog od njih iz prvih redova i malo proćakulao s njima, ali ja sam bio više u fazonu: „Daj ne seri i sviraj, čeka nas sat vremena vožnje do Osijeka. Bre!“
I tako eto odradih još jedan nastup Van Gogha i ne moram se opterećivati time hoće li u sklopu turneje navraćati do Osijeka ili ne. Ha, kao da bih se nešto posebno opterećivao time – ovo je bend kojeg volim pogledati tu i tamo, mislim da je jednom u nekoliko godina sasvim dovoljno, pa ako se ne vidimo do sljedeće promocije novog albuima OK – niti ću ja nešto pretjerano patiti zbog toga, niti će oni…
Hadžo koji preferira Rembrandta
https://sr-rs.facebook.com/musicvangogh
zlihadzoponovojase 