Odluka da dođemo i na drugu večer ovogodišnje Poezike pokazala se dobrom (što je u mom slučaju iznimna rijetkost, čak rjeđa od snošaja s mladim damama) i mogu mirne duše zaključiti da je ovo bio jedan od boljih vikenada koje sam imao u Novom Sadu od… Pa, od stoljeća sedmog, pretpostavljam.
Dakle, oduševljeni programom prve večeri festivala, troglava aždaja u sastavu drug Š., Herr Lj. i ja zadužen za riganje vatre odlučili smo, umoru unatoč i usprkos, doći i drugi dan do Novog Sada. Herr O. nas je ‘ladno odjebao, kao i milijun drugih ljudi koje smo zvali da nam se pridruže. Nudili smo čak i put da im platimo, nisu htjeli, ne znam što smo im još mogli ponuditi, blowjob dobrodošlice? Ljudi, idući put kad vas pozovemo na put u Novi Sad a vi nas odjebete, smatrajte se idiotima!
Prijahavši u NS suočili smo se s problemom parkiranja. Obično nije problem naći parking u centru grada, ali ovoga puta gužva je bila baš gadna jer se na glavnom trgu održavao dječji festival. Nakon neuspješne potrage kod Dunavskog parka i u Železničkoj, produžili smo do Bubija (a gdje drugdje?) gdje smo u Bubi restoranu kušali nešto novo – mađarsku ljutu čorbu. Jest da košta 180 dindži, ali vrijedi ako volite guste, zasitne čorbe s puno mesa, nešto poput razrijeđenog gulaša. Preporučujem!
Potom smo produžili pješice do centra. Pazi sad ovo: između tramvaja i trga postavljena je izložba fotografija „Upoznaj Ameriku“, valjda da bi ju više volio. I mi gledamo tako te slike s motivima iz svake američke savezne države, kad mi pristupi neki lokalni alkos i pita me: „U kojoj su državi žene najsretnije na svijetu?“ Ja mu odgovorim kao iz topa: „U Nevadi“, i uzvratim protupitanjem: „A u kojoj su državi najtužnije?“, a on spremno odgovori „U Maliju“. I tako se mi lijepo ismijemo i ja si mislim, jebote, na kakve sam grane spao da zbijam šale s lokalnim kronerima. Moguće da sam u mladosti i ja bio žešći cuger, samo mi je alkohol izbrisao sjećanje na to…
Nastavili smo šetnju Zmaj Jovinom pored legendarnog pantomimičara obojenog u plavo i divovske vile i došli do Ribara gdje smo zasjeli, i tu nas je našao drug M. U petak nas je našao u Bubiju, jučer u Ribaru, dođe ti da se zapitaš je li Novi Sad doista selo moje malo ili smo mi postali takvi robovi navike? (Nadam se samo da lokalni bendovi koje sam popljuvao ne čitaju ovaj blog da mi ne bi priredili sačekušu na svakoj od tih lokacija gdje bi stajali u redu da mi daju po pičci…).
Nešto pred pola devet došao sam do Kulturnog centra i sretnem jednu od organizatorica festivala u društvu još dvije dame i pozove ti ona mene na pivo. Ja na sto muka: jesam li doista tolika budala pa ću preskočiti pivo u ovako ugodnom društvu i otići gore na koncert? Pa, izgleda da jesam. Zahvalio sam joj se na ponudi i produžio gore. Idući put kad me sretnete na ulici slobodno me izvrijeđajte da sam idiot, kreten ili konj (zapravo, ovo potonje nemojte, konj je korisna domaća životinja za razliku od mene…).
Stigao sam taman na početak kratkog nastupa Mirjane Marinković, još jedne pobjednice natječaja za nove nade. Cura je nastupila u pratnji nekog rmpalije na akustari, a izvodi sevdalinke. Ne radi ona to loše, ima lijep glas koji je potpuno u službi pjesme, ali ja ne volim taj žanr. Meni je to dosadno i naporno i brzo gubim interes. Srećom pa je Mirjana imala samo tri pjesme u setu pa to nije dugo trajalo, ali nju mogu preporučiti prvenstveno ljubiteljima te vrste glazbe. Ja nisam među njima…
E, ono što je uslijedilo bilo je zanimljivije: Telemama (https://www.facebook.com/pages/Telemama/553551721446116, http://www.telemamamusic.com/), one-woman bend iza kojega se krije skopska konceptualna umjetnica Dragana Zarevska. Kako je sama rekla, počela je svirati tek prije dvije godine dok je bila trudna i u međuvremenu je izdala i svoj album prvijenac „Mis sloboda“, a ovo joj je bio navodno prvi nastup uživo izvan Makedonije. Umjesto gitare, u Novi Sad je došla naoružana ukuleleom što se dosta rijetko viđa, moram priznati, pa mi je odmah postala simpatična.
A i sama Dragana je simpa cura, djeluje krhko i kao da će se svaki čas slomiti, a takve su joj i pjesme. Sama ih je opisala kao uspavanke i većim dijelom to je točno: tihe, meditativne, introspektivne… Telemama njeguje minimalistički, ogoljeni pristup gdje izvođač doslovno rastvara svoju kožu i ogoljava se pred publikom. To nije lako, pogotovo kad nemaš većeg koncertnog iskustva, a i trema ju je prala sve u 16, to se vidjelo iz satelita. Pa ipak, kako je nastup odmicao Dragana se uspjela malo opustiti, uspostavila je vibru s publikom i odsvirala osam pjesama s debi albuma, od kojih su mi u uho odmah ušle „Mis Sloboda“ i „Vala Tereškova“, potencijalni pop hitovi i za širu publiku. Tekstovi na makedonskom mogu biti prepreka nekom širem proboju, ali za kantautore je bitno da pišu na jeziku koji najbolje osjećaju, a to je po prirodi stvari materinji jezik, no iskrenost emocija nadilazi lingvističke barijere. Dragana zna biti i društveno angažirana kao u „Studentskoj“, posveti studentskim nemirima u Skopju od prije par godina, ali u osnovi su to ipak ljubavne pjesme. Moja jedina zamjerka ide na račun toga što je ovakvim uspavankama teško zadržati koncentraciju publike i zlih Hadža: malobrojni Novosađani i mi ostali okupljeni u subotu u maloj Sali KC-a znamo zašto smo došli, ali želi li funkcionirati kao koncertni izvođač i pred publikom koja ju ne zna, Telemama bi trebala ili prerasti u bend ili naći način da nastup učini dinamičnijim.
Obzirom da je Telemama svoj nastup završila za manje od pola sata, otvorilo se 45 minuta pauze do početka koncerta u velikoj sali, pa sam tu pauzu iskoristio da prošećem to Trga slobode gdje se održava onaj dječji festival. Ne, nisam išao zbog onoga što ste prvo pomislili, djece, već da pogledam drugare iz Šinobusa (https://hr-hr.facebook.com/Sinobusi, http://www.sinobusi.com/). Peđa mi je večer ranije rekao da sviraju na trgu, pa što da ne? Volim taj njihov ravničarski, vojvođanski blues kombiniran s rockom, boogiejem i srodnim žanrovima. Milan, Nenad, Peđa, Đorđe i Stefan više puta su se pokazali kao dobra, usvirana koncertna atrakcija čiji su nastupi vrlo energični; oni „pevaju svoj blues bez namere bitne“ kao što bi rekao Đole i upravo u tom opuštenom, ležernom pristupu krije se još jedan adut.
Zvuk je bio jako dobar, rasvjeta također, produkcijski je sve ferceralo, a čak je i publika u kojoj je bilo mnoštvo klinki i klinaca s roditeljima uživala plešući uz hitove poput „Bio sam tu“, „Moje ruke sad su ptice“, „Iz drugog ugla“… Ovakvi bespla koncerti imaju često taj problem nezainteresirane publike koja dođe samo ovlaš provjeriti što se tu događa i onda krenu dalje svojim putem, no Šinobusi su uspjeli dosta njih natjerati da se zaustave, osluhnu, pa i zaplešu u ritmu bluesa i boogieja. Ja nisam plesao, već sam sjeo na obližnju klupu i pratio zbivanja na bini, a nešto pred 22 h, taman kad je bend završavao nastup, krenuo sam natrag prema KC-u gdje je u velikoj sali nastupao američki kantautor Chris Eckman (https://www.facebook.com/chris.eckman.9?fref=ts, http://www.chriseckman.net/).
Chris, inače slovenski zet, široj publici je možda najpoznatiji po bendu The Walkabouts, potom po suradnji s pjevačicom tog benda Carlom u projektu Chris & Carla, a neki ga znaju i kao člana off projekta Bambi Molestersa The Strange i čestog gosta sisačkih surf rockera na njihovim nastupima. Chris međutim ima i postojanu solo karijeru, daleko od svjetala pozornice pa i od mog radara, moram priznati; prošlo je sigurno četiri-pet godina otkako sam ga posljednji put gledao uživo i radovao sam se ponovnom susretu.
U tek do pola popunjenoj sali Chris je izašao na binu nešto iza 22 h, uzeo gitaru u ruke i prve dvije pjesme odsvirao je sam. Zvuk je bio savršen: uživao sam u činjenici da mogu razumjeti svaku riječ koju kaže, i dok pjeva i dok se obraća publici, a pomaže i to što ima vrlo izražajan i jasan vokal. Njegovi tekstovi o američkim zabitima, vukojebinama i pripizdinama, duhovima u pustinji i demonima u ljudskim glavama traže takav čist vokal. Dok svira solo akustaru, Chrisova glazba je ogoljena, mračna i komorna, kao u klasiku The Walkaboutsa „Rainmaker Blues“, ali koncert je dobio novu dimenziju kad mu se na bini pridružio slovenski gitarist Bernard Kogovšek. Bernard je uskočio umjesto Chrisovog stalnog suradnika, kontrabasista Žike Goloba, i već na pjesmi „Ransom“ pokazao je da nije samo Chrisov side-kick gažer: njegova električna gitara bila je ravnopravan partner Chrisovoj akustari. Bernard je sjajan gitarist i to je pokazao s nekoliko opakih solaža, ali je istovremeno pazio da se ne gura u prvi plan već da njegovo umijeće bude u službi pjesme.
Izmjenjivale su se sporije stvari (predivna „Ghosts along the Border“ na kojoj sam jedino zažalio što nema Goloba na kontrabasu jer on savršeno pristaje toj pjesmi i „With what Mouth“ koje obje zvuče kao da su izašle sa Springsteenove „Nebraske“) i brže stvari („Stranger“ koja evocira sirovost i energiju ranog Stevea Earla ili još jedan klasik svog bivšeg benda „The Stopping-off Place“) te nekoliko pjesama s njegovog posljednjeg albuma „Harney County“ poput „Requiem for the Old Skool“ ili sjajne „Nothing Left to Hate“. Chris i Bernard nisu imali unaprijed utvrđenu set listu („We think it makes us cool, but it just makes us unprofessional“) već su se na licu mjesta dogovarali i to je dalo dodatni šmek njihovom nastupu. Pomogle su i Chrisove duhovite upadice poput nazdravljanja publici čašom viskija nakon što je rekao da je čuo da alkohol nije dopušten u ovoj kući te otrovan komentar na ovogodišnji line-up EXIT-a da zvuči kao da smo se vratili u 1998.
Bio je ovo jako dobar nastup, uz naravno jednu primjedbu (moram ja imati jednu primjedbu inače ne bih bio ja): s jednim bisom trajao je tek nešto ispod sat i pol i to mi se učinilo prekratko. Kriše Eckmane (nadam se da je ovo pravilan vokativ), sljedeći put očekujem bar još dvije-tri pjesme, znam da ih imaš…
A na samom kraju ovog izleta, sve je završilo tamo gdje je i počelo, ispred i u Fabrici gdje su u sklopu To Be Punka nastupale matore podrtine iz benda The Vibrators. Punk dedice pošteno praše svoj old-school punk i, bez obzira što je po meni takav zvuk već odavno izašao iz mode, zvučali su usvirano i žestoko a opet dovoljno melodično, potpuni kontrast onoj nesuvisloj buci od prethodne večeri. Drugi dan festivala bio je više po mom ukusu i ja sam čak i bio planirao doći da odgledam Mašinka ili Shoplifterse, ali vremenski to ne bi bilo izvedivo, a naša trojka je potom održala vijeće mudraca s jednom točkom dnevnog reda: da li ostati na Fakofbolanu koji su zatvarali festival? Tu „should I stay or should I go“ dilemu razriješio je umor, pa smo sjeli u metromobil i krenuli natrag za Osijek. Ipak, od Slađe iz SKC-a smo dobili dosta informacija vezano za predstojeću ljetnu sezonu i sigurno ćemo se na nekim od tih evenata i ukazati.
A mi smo krenuli kući pjevajući poput sedam patuljaka koji se vraćaju iz rudnika i ne znaš pjevaju li ono svoje „Haj ho haj ho“ zato što im je šihta završila, zato što su po prirodi takvi veseljaci, ili zato što se raduju gangbangu sa Snjeguljicom. Mi znamo zašto smo bili veseli, umorni ali veseli: jer smo se po tko zna koji put fino proveli preko, Poezika je ispunila moja očekivanja a i sve ono okolo bilo je uglavnom da prste poližeš. Jako ugodan vikend, a sezona festivala tek je počela…
Hadžo, nisam patuljak al’ imam patuljastog
zlihadzoponovojase 