Sremska Kamenica je poznata po jednom od najboljih centara za kardiovaskularne boleštine, pa kako sam ja srdačni bolesnik, logično je da prije ili kasnije završim tamo. Tamo se održava festival graha, a kako sam ja poznati ljubitelj istog (što se da zaključiti po mojoj pozamašnoj tonaži), eto još jednog razloga da odem tamo. A i ljubitelj sam lika i (ne)djela Šinobusa i Atheista – sasvim dovoljno razloga da jedan dan provedem na Urban Bean Festu.
A ako se pitate kako to da za Urban Bean Fest nikada do sada niste čuli, ne bojte se: ne patite od demencije već jednostavno, ovo je prvo izdanje festivala. Radi se o novosadskoj varijanti Temerinske pasuljare, dvodnevnom festivalu koji je osmišljen tako da prvog dana bude veliki koncert, a drugog, centralnog dana, ono zbog čega se festival i održava: natjecanje u pripremanju najboljeg graha iliti pasulja. Osječka ekipa koju smo činili drugarica T., drug Š., Herr Lj. i ja kao glavni šumar odlučila je ovjeriti prvi dan, iako me je kopkala ideja da dođem i na drugi. Osim obžderavanja u dobrom (i jeftinom) grahu, zabavni program drugog dana uključuje ravničarske igre, bizarne sportske aktivnosti tipa bacanje bicikla s ramena u dalj (majstor Jusika iz Banata obara svjetski rekord koji iznosi 12,60 metara, čisto da znate), bacanje akumulatora, bacanje korovnjače i svašta nešta. No, eto, ispalo je da smo bili samo prvi dan ali sveudilj smo se dobro proveli.
Prva stvar kad dolazite negdje po prvi put je ispitati lokaciju. To vas uče ako ste član izviđača npr. ili kluba neliječenih alkoholičara. To znači da smo po dolasku u Novi Sad prvo otišli do Kamenice, koja je udaljeno nekoliko kilometara od samog grada i do nje se jednostavno dolazi čim pređete Most slobode. Otprilike kao Osijek i Tvrđavica, samo malo više vožnje. Kamenička šuma je najveća šumska površina na području Novog Sada, nalazi se uz sam Dunav i služi kao izletište Novosađana, divlje kupalište ali i šetalište kroz šumu. Stabla pružaju finu hladovinu tijekom cijelog dana što je bitna stavka po ovim sparinama. Metromobil smo parkirali nešto malo dalje od ulaza jer smo bili preškrti da plaćamo upad, pa smo imali desetak minuta šetnje do livade na kojoj se održava festival. Dok smo šetali upitali smo neke štrumpfove gdje se održava festival pasulja, na što su nam oni odgovorili da pasulja nema danas već sutra. Naravno, ispostavilo se da nemaju pojma o pojmu jer je graha bilo, što dokazuje da su murjaci glupi k’o kurac i da ako trebaš neku informaciju policajci su posljednji ljudi kojima se treba obratiti.
Livada je bila ogromna, ispostavit će se preogromna za prvu večer, ali možda će ju napuniti dan kasnije. Na njoj velika bina koju bi komotno mogli staviti i na EXIT festival s koje su dopirali zvuci reggaea, duba i dub-stepa, navodno od nekog britanskog DJ-a. Bilo je tu i nekoliko štandova s ićem i pićem, uključujući štand Ždrepčeve krvi koji je mojim suputnicima upao za oko zbog akcije bespla degustacije vina, a meni zbog pet dobrih pičaka koje su hostesirale tamo odjevene kao za Beer Fest u Minhenu. Bilo je tamo i nekoliko velikih balona za bubble football, no najveći razlog našem veselju bio je štand gdje se dijelio grah. OK, tehnički se nije dijelio jer si trebao ubaciti neku simboličnu donaciju u škatuljicu, mi smo dali po 50 dindži što vam ga dođe oko tri kune. A dobijete dobru, zasitnu porciju kvalitetnog i vrućeg graha. Drugarica T. je to osjetila na svojoj koži, doslovno, jer je dobila porciju najsvježije skuhanog graha i dok ga je nosila malo joj se prelilo po ruci. Ostatak dana je kukala koliko ju boli i peče. Eh, vi grahovski početnici…
Odradivši to, najevši se k’o demoni, ispitavši gdje je lokacija, gdje je najbolje parkirati auto i slične detalje, mogli smo otići do grada na malu šetnju, posjet Ribaru i slasti Figaro, brzinskom šopingu, posjetu ljekarni i sličnim bazanjima (nećete vjerovati ali do Bubija nismo ni stigli). U Kameničku šumu smo se vraćali dužim putem, onim od Petrovaradinskog mosta jer smo usput stali nekoliko puta na vidikovcima i fotkali grad koji nam je bio kao na dlanu. Preporučujem taj put, jest dulji ali nema prometa a ima se što vidjeti…
Na festival smo se vratili oko devetke, taman kad je završavao bend Osmi dan. Riječ je o coverašima o kojima neću ništa pisati jer me ne-autorski bendovi ne zanimaju, ali vrlo dobar cover bend koji redovno svira po Novom Sadu i okolici. I sam sam ih gledao nekoliko puta i, ako volite takvu glazbu, preporučujem da ih ošacujete. Urban Fest je promovirao jedan vrlo neobičan koncept koji preporučujem idiotima koji u Osijeku organiziraju koncerte, a to je pridržavanje satnice i počinjanje svirke u predviđeno vrijeme. Probajte malo za promjenu taj koncept, onaj s kašnjenjem od sat do dva već se malo izlizao… J
Dvadesetak minuta nakon 21 h „postavljene su šine“ za novosadske Šinobuse (https://hr-hr.facebook.com/Sinobusi, http://www.sinobusi.com/). Kao što reče najavljivač, ovi Šinobusi (Milan, Peđa, Nenad, Đorđe i Stefan) su stigli na vrijeme, za razliku od šinobusa Željeznica Srbije. Bend kojeg nisam gledao dulje vrijeme, a onda dva puta u tjedan dana: prošli vikend na glavnom trgu u Novom Sadu i evo sad ovdje. Set lista dosta slična onoj s trga, ali s nekoliko dodatnih pjesama jer su ovdje imali na raspolaganju malo više vremena. Publike baš i nije bilo da se raspametiš, možda nekoliko stotina ljudi, ali bend to nije spriječilo da pošteno odsviraju svoj set. Zvuk je bio dobar, iako u početku malo mutan, rasvjeta super, a veliki LCD ekran u dnu bine još superiji, a ja sam, nakon što sam prvih pola sata svirke proveo u prvom redu uz samu ogradu, ostatak nastupa odgledao sjedeći na drvenoj klupi na kojoj sam žderao grah ranije tog dana. Tamo je zvuk doista bio do jaja.
Šinobusi su rock-blues bend i to im je primarni zvuk, odlični su glazbenici, a vole malo i šarati po stilovima, pa tako osnovnoj blues i rock potki dodaju i boogie rock („Superbejbe“), surf rock („Potera“), indie rock („Greed“) pa čak i gypsy swing („Čamac na Tisi“) i gospel („Naš dan“). U set listu su ubacili i par covera, Big Sugar i „Diggin’ a hole“ sa zaraznim plesnim ritmom i blues klasik „I’m goin’ down“ Freddie Kinga koji su se odlično uklopili među njihove autorske stvari. Super mi je i laganica „Skačem visoko“ s njihovog zadnjeg albuma „Nebo od skaja“, em volim laganice em ima genijalan stih „Ljudi su postali zli“ što ja kao zlikovac izuzetno cijenim. Ma, bio je ovo jako dobar nastup Šinobusa, šteta samo što je publika slabo reagirala, ali tako je otprilike bilo i na trgu: ovo je ipak prvenstveno klupski bend, no dovoljno dobar i uvjerljiv i na velikim pozornicama.
15-ak minuta pauze dok su se „šine razmontirale“ (šteta, jer da su ostale možda bi Atheisti izveli „Blues južne pruge“ J), a onda se na stage penju Atheist Rap (https://hr-hr.facebook.com/pages/Atheist-Rap-official/184703218252111, http://www.atheistrap.net/). Do početka njihovog nastupa livada se dobro popunila, po nekim procjenama bilo je preko tisuću ljudi, no teško mi je reći jer su bili raštrkani kojekuda. Sreo sam i nekoliko poznatih lica iz Novog Sada: Jelenu, Milicu, Darka… Ne vjerovali ili da, ovo mi je bio prvi put da gledam bend ponovo kao petorku jer je njihov tonac Zoki u međuvremenu zamijenio Dullesa na ritam gitari i to je sad opet onaj stari, puniji zvuk Atheista, rekao bih čak masniji. Doduše, na prvih nekoliko pjesama zvuk je bio prilično loš, Radule i Zoki su zvučali kao da miješaju malter a ne da sviraju, dok je Popov vokal zvučao uškropljeno. Potrajalo je to par pjesama, no onda je tonac valjda stisnuo tipku „pročisti zvuk“ ili što već i zvuk se promijenio nabolje (Uvijek sam se pitao postoji li takva tipka i, ako postoji, koji kurac ju ne stisnu odmah na početku svirke? J).
Naravno, publici to nije smetalo i već od „Pritilenda“ je krenula dobra šutka koja je kulminirala, zar ste sumnjali, na „Car coreu“ i „Varburg limuzini“ kada je neki veseljak zapalio i baklju i tako dodatno uveličao atmosferu. Što se set liste tiče, ovo je bilo revijalno izdanje Atheista, presjek najvećih hitova i ništa više i to je jedino što mi smeta jer imam dojam da slušam jednu te istu set listu već nekoliko godina. Rekoše mi poslije svirke da imaju nekoliko novih pojesama, ali da ne idu s njima van dok novi album ne bude gotov. Whatever. Pop i Radule su, po običaju, zabavljali publiku između pjesama: Pop je prije bisa nabrajao sva mjesta u Vojvodini kojih se mogao sjetiti odakle su došli posjetitelji i bio je to dobar popis, ali nije spomenuo Osijek koji doduše nije u Vojvodini, ali jest u Panonskoj uniji (uostalom, pitajte Miteserse), dok je Radule izvalio legendarnu provalu: „Kako znaš da je gadno kad ne piješ? Probao sam“. J Car!
Sat i 20 minuta svirke Atheista brzo je prošlo i nešto iza ponoći prvi dan festivala službeno je zatvoren a ekipa je krenula u nastavak noćnog života ili kućama. Poput nas, nespašenih duša koje su čekale dvije ure ali ne kulture već torture jer treba doći do Osijeka. Ali, lijepo smo se proveli i sve je bilo super trooper, pa jedva čekamo sljedeće izdanje festivala… Šta je to godina dana, prođe dok si rekao grah…
Pasuljasti Hadžo
zlihadzoponovojase 