Znate kako se na koncertima često čudimo kog vraga je glavni bend izabrao predgrupu koja je totalno različita od njih? E, na primjeru Backup festivala možemo postaviti pitanje: kog vraga su uz ovakve predgrupe zvali ovog headlinera iz totalno druge priče?
Kulpin je mrtav, živio Kulpin! Nakon što je prošle godine obilježio jubilarku, deseti rođoš, Kulpin fest je prestao postojati u onom obliku kao do sada. Navodno će se održati i ove godine, kroz dva tjedna, ali to je neka druga ekipa, nova lokacija, nova priča. Organizatori starog Kulpina ove su godine pokušali napraviti nešto novo: festival u Bačkom Petrovcu i eto nam po prvi put Backup festa.
Za mjesto zločina izabran je restoran/diskoteka Vrbara na glavnoj cesti prema Novom Sadu. Kaže mi ekipa iz Ludih krawa da je to tijekom 90-ih bio kultni rock klub gdje se redovito sviralo, no mjesto se nakon toga zatvorilo i ponovo se otvorilo tek nedavno. Ovaj koncert tako je poslužio i kao test za neke potencijalne koncerte ovog tipa u budućnosti: restoran ima veliku salu gdje se može svirati preko zime, dvorište za koncerte na otvorenom preko ljeta, pa možda bude koji razlog za zaletjeti se do Petrovca na svirku i preko zime…
A ovoga puta u Petrovac se zaletjela trojka u sastavu Herr Ljubičakis, drug Šandorakis i drug Hadžiakis, da budem u trendu s aktualnim događanjima u Grčkoj 🙂 . Naravno da su nas na granici jebali srbijanski carinici zbog čije smo poslovične brzine čak 45 minuta čekali da uopće uđemo u Srbiju. Mislim, ajd’ razumijem da ljudi toliko žude da odu iz Srbije, ali da uđu u nju, e to moraš biti veći diklić…
Nakon dva i pol sata puta (što je novi rekord za dionicu koja inače traje manje od sat i pol, Crnogorci bi se ponosili nama) stigli smo na odredište. Inicijalni plan da prvo malo procunjamo po mjestu pao je vodu jer je svirka već počela. Dvorište Vrbare je dosta veliko, ima jedan centralni šank u sredini i još nekoliko sa strane tako da nije bila gužva za naručiti cugu, bio je tu i jedan pljeskavdžija čiji su „mirisi rodne grude“ nadraživali gladne nepce pa nije bilo drugo nego ih ovjeriti – korektni ali ništa više, velika natkrivena terasa s udobnim stolicama koje su dušu dale za odmoriti umorne kosti te niz visokih stolova između glavnog šanka i bine. Mi smo si prisvojili prvi stol, onaj najbliže bini, a za tim novinarskim stolom društvo nam je pravila ženska delegacija portala remixpress. Ne, ne lažem vas, majke mi, nakon dugo vremena žene su doista bile s nama u društvu, a nisu bježale od nas vrišteći kao inače 🙂 . Prvo sam mislio da je razlog taj što je Herr Ljubičakis obukao novu majicu, no ispostavilo se da je pravi razlog taj što sam ja „lepotan“ (slika ne laže!) a cure se, poznato je, vole družiti s „lepotanima“…
Backup fest su pred malim brojem prisutnih otvorili Novosađani, petorka Ćelava gospođa (https://sr-rs.facebook.com/pages/Celava-Gospodja-Official/296730370426006). Gitarista Baru (koji me cijelu večer davio poput anakonde, čovjeku mora da je jako teško u životu kad sam mu ja omiljeno društvo 🙂 ) znam još dok je kao klinac svirao s bendom Luda telad, pardon, Dnevni red, epigonima melo pop punka Ludih krawa, Six Packa i inih. I Ćelava gospođa je na tom tragu u pjesmama poput „Žurke“ ili „Konobarice“, ali ima ovdje i nešto više. Pjesma „Leticija“ (mislim da se tako zove) uz malo prearanžiranja mogla bi ‘ladno ići na pjesmu Eurovizije, a imaju i jednu s opasno masnim, metaliziranim gitarama i dubokim growlanjem umjesto pjevanja. Dodajte tome i par pjesama gdje pokušavaju zvučati poput modernih, oštrih punk bendova tipa Rise Against i dobili ste mlad i ambiciozan bend koji ne zvuči onoliko loše koliko sam očekivao; ima tu potencijala, ali za sad ne mnogo više od toga. Pop punk ste očigledno savladali, sad da vidimo možete li koju stepenicu dalje, ili ćete se do kraja života obraćati tinejdžerima i tinejdžericama? (Nije ni to loša opcija, takvi bendovi obično lakše dođu do pičke, ali ne i do odobravanja matorih kritičara kao što sam ja…). I da, lead vokal mi je malo čudan, ne paše mi uz pop punk, bolje zvuči u onim oštrijim i žešćim stvarima, pa ako ga se ne želite otarasiti, iskoristite to za promjenu u zvuku. Njihove pola ure (ne)kulture brzo je prošlo…
…a onda ih je naslijedio bend Nova (https://www.facebook.com/novabend), također Novosađani. Izgleda da mi je životna sudbina da se s njima stalno srećem u Petrovcu ili Kulpinu jer uvijek kad sam ih gledao, to je bilo tamo. Oni su imali nešto jaču potporu iz publike, i to sitne djece. Neočekivana publika na rock festivalu, ali mi je remiksica Iva rekla da je to zato što gitarist/vokal Slobodan radi kao učitelj, pa su neka od djece došla na svirku da vide svog uču na bini. Ne znam koliko su oni bili zadovoljni, meni je Nova od početka bila vrlo drag bend jer sviraju indie rock s mnogo melodije, pametnim i zanimljivim tekstovima, baš onako kako ja to volem, ali jednostavno se ne primaju kod šire publike. Pjesme kao što su „Ledeno“ ili novi singl „Senke“ evociraju zlatno razdoblje američkog indie-ja 90-ih, dok je „Jedini“ klasičan rock razarač koji zvuči poput najboljih stvari Instant karme s njihovih početaka. Ovo je ozbiljan bend, ozbiljna priča koja je već odavno trebala da se čuje daleko izvan Novog Sada i Srbije, ali ekipa se teško probija i sve si mislim da bi Nova mogla doživjeti sudbinu kultnih Lune ili La Strade koji također nisu bili odmah prihvaćeni niti komercijalno uspješni, ali su tek naknadno revalorizirani kao vrlo bitni i važni bendovi za scenu. Nova je ovim energičnim polusatnim nastupom samo potvrdila svoju kvalitetu, a vrijeme će pokazati je li stekla i pokojeg novog fana…
Ali zato su pokojeg novog fana sigurno stekli pančevački Iskaz (http://www.iskaz.net/, https://sr-rs.facebook.com/Iskazz). Vođa benda Kizo promijenio je gotovo cijelu postavu otkako sam ih posljednji put gledao, sad su petorica (dva MC-ja, gitara, bas i bubanj), ali ima još jedna novost: nastupaju s maskama na licu što izgleda vrlo upečatljivo na bini. Prije svirke sam rekao Kizi da ne znam hoće li zbog maski zvučati bolje ali da s njima sigurno izgledaju bolje, a sada mogu potvrditi i da su uživo – pokidali! To je taj crossover, miks otfrljenih hc gitara i hip-hopa, puno energije i sve nabijeno adrenalinom, sa socijalno kritičnim tekstovima kakve danas izgleda samo još reperi pišu. Brutalno žestoka svirka puna groovea i odlična interakcija dvojice MC-jeva međusobno ali i s publikom („Gde je Petrovac? Jel’ ima ovde živih ljudi?“ i slične budnice) podigli su atmosferu u sad već solidno popunjenom dvorištu kluba, da bi razaračima poput „Sreće“, „Warfarea“ i „Bombe“ natjerao sve prisutne na divljačko skakanje. Iako sam Iskaz gledao više puta do sada, nisam ih očekivao ovako gnjevne i raspižđene. Energija između bine i publike mogla se rukom opipati, Iskaz je pokidao (ili objasnio, kako bi rekli naši istočni komšije) i jedino pitanje je bilo…
…kako će to Zabranjeno pušenje (http://www.zabranjeno-pusenje.com/, https://hr-hr.facebook.com/ZabranjenoPusenje) uspjeti nadmašiti. Nisu uspjeli. Niti su, iskreno, mogli. Realno, kad pogledate popis izvođača do sada: Gospođu, Novu i Iskaz, Pušenje tu strši kao strano tijelo. Možda bi bilo logičnije da je headliner bio netko više iz rock miljea, no to je vjerojatno bilo pitanje para. U želji da dovuku neko jako ime koje će privući publiku a ograničeni budžetom, organizatori su se okrenuli Pušenju. Sejo Sexon i njegovih pet samuraja bez kimona nisu razočarali, daleko od toga, ali nakon onako furioznog nastupa prije njih od kojeg mi je još zvonilo u ušima, da krene violina u „Pos’o kuća birtija“… Nije to, brate, to!
Pušenje je za nas koji smo ih slušali i gledali u vrijeme dok je bila jedna država i jedan bend danas nostalgično putovanje u jedno ljepše i sretnije vrijeme (neki će reći tamnicu naroda ali u toj tamnici je bilo više svjetla nego danas u tranziciji i kvazi demokraciji) ispunjeno simbolima poput rudara Avdije, murge Drota, Yuga 45, pržuna u Zenici, kampa u Zaostrogu, preteča modernih sponzoruša u vidu djevojčica kojima miriše pička, guzonjinih sinova te fildžana viška koji se više ne ostavlja (ako ko naiđe, jebiga!). Svi znamo te pjesme, i staro i mlado, i sam sam ih pjevao u glas s klincima koji mi mogu biti sinovi, a poneki možda čak i unuk, ali to je to ljudi – kratko putovanje u prošlost, blast from the past, i ništa više. Sejo je vrhunski meštar od ceremonije, zna kako upravljati pozornicom i masom ispred sebe („Sada želim da čujem kako plješčete. Hajde, pljeskali ste i gorima od nas!“ 🙂 ), bend je uigran k’o švicarski sat, ali ovo je gotovo identična set lista kao u Osijeku prije godinu i kusur. Ili u Novom Sadu prije dvije godine. Ili… U osnovi, bilo kojem koncertu benda u zadnjih 15-ak godina koliko je prošlo otkako je Pušenje imalo zadnji spomena vrijedan hit (već pomenuti Yugo). I zato sam izderao grlo, da ispoštujem minuli rad i sijede vlasi druga Seje i ostalih drugova, ali nakon svirke nije bilo onog osjećaja „Uf“ kakav sam imao poslije Iskaza. OK, bit će da sam malčice ipak prerastao Pušenje tijekom svih ovih godina, ali jednom godišnje ili jednom u dvije godine ih pogledati negdje, nikad mi nije žao…
A onda smo krenuli natrag kući. Prvi Backup festival bio je vrlo dobar, sličan Kulpinu a opet drugačiji, i treba vidjeti hoće li se nastaviti. Dvorište Vrbare nije bilo puno i nisam siguran kakvi su financijski učinci cijele priče, ali ako su uspjeli izvući nulu ili barem ne zaroniti preduboko, možda se tradicija održi. Bude li festivala iduće godine očekujte i mene tamo, a nadam se da će biti pokoji koncertić i u međuvremenu, da ovjerimo i unutrašnjost Vrbare…
Hadžo, obješen na vrbu
zlihadzoponovojase 