EXIT 2015. @ Petrovaradinska tvrđava – Uvod u anatomiju

And now something completely different, štono bi rekli Pythonovci. Ovaj tekst zove se uvod jer sadrži samo – nikad ne biste pogodili J – uvodne opće napomene o ovogodišnjem EXIT festivalu koji pratim u cjelini i cijelosti, sva četiri dana. Ideja je da te neke opće stvari skinem s kurca ovdje, a onda za svaki dan ponaosob pišem o bendovima i drugim dogodovštinama koje sam imao.

Narode, eto mene opet na EXIT-u. Za razliku od posljednjih nekoliko godina kada sam odlazio na jedan do dva dana ili uopće nisam išao (šifra: neuspio susret sa smrću 2012. god.), ovaj put ostajem sva četiri dana pa tko preživi pričat će. Novost je i to što po prvi put za ovih 15-ak godina koliko pohodim festival nisam smješten u Novom Sadu već u Petrovaradinu, što ima svojih prednosti i mana, ali promjene su dobre. Još kad bih ja naučio pisati, e to bi bila promjena, promjenetina čak!

  1. regularno izdanje EXIT-a (uz ono nulto 2000. god.) započelo je tradicionalnom malom „seobom naroda“ u pravcu Petrovaradinske tvrđave. Za razliku od prošle godine kada je kiša „prala“ festival gotovo svake večeri, ove godine nas je dočekalo lijepo vrijeme, a tako će biti, kaže baba Jaga koju ne boli kuk (a njoj vjerujem više nego najavama metereologa), sva četiri dana. Duge kolone ljudi već od poslijepodneva prelazile su Petrovaradinski most i, iako se meni činilo da gužve nisu bile onako velike kao u stara dobra vremena, procjene organizatora su da je prve večeri festivala bilo oko 40.000 ljudi (policija kaže 30.000 što mi se čini vjerojatnijim) što je svakako najbolji rezultat u posljednjih nekoliko godina.

 

Velikih gužvi bilo je svugdje, na velikim festivalima od toga nema bježanije. Gužve počinju već pri ulasku u prostor festivala jer su kontrole zaštitara rigorozne. Uzalud vam trud svirači što vi dođete rano gore, oko 19 h, jer ako slučajno imate torbu s foto opremom poput druga Ljubičakisa onda će vas pretresati čitavih 10 minuta. Prst u šupak još nisu počeli šljakati ali vrlo su blizu… Najviše se traže marihuana i druge opojne droge, a baš u vrijeme dok smo mi završavali s pregledom, uhvatili su nekog klinca koji je neuspješno pokušao sakriti sumnjivi sadržaj u kutiju cigareta. Gužve pri nabavci bezgotovinskih kartica za piće, koje je EXIT uveo prije dvije godine, bile su manje nego prošle godine, a nije se dugo čekalo ni na šankovima. Cijene su i inače visoke, ali ove godine su ih još dodatno povećali pa se tako točeno pivo prodavalo po cijeni od 250 dindži na više.

To je samo po sebi dovoljno da odbije jedan dio publike, posebno one domaće, ali vijest koja je mene osobno najviše rastužila i razbjesnila je ta da su organizatori žičanom ogradom ogradili i spriječili pristup Ulici starih zanata iza Fusion bine (preko puta hotela Leopold) gdje se okupljala lokalna ekipa ali i gdje se piće moglo kupovati za dinare, umjesto na kartice. EXIT-ovci ni ssve ove godine imali kontrolu nad tom malom enklavom u sklopu tvrđave, ali sad su otišli i korak dalje: zatvorili su pristup njima i sve pristupe ateljeima koji se nalaze poredani uz bedem tvrđave.

 

Iz organizacije festivala kažu da, citiram, „sanitetska bezbednost i striktni ugovori sa sponzorima ne dozvoljavaju da se na festivalu prodaju konkurentski proizvodi“. Moš mislit! Organizatorima EXIT-a smeta to što kafići u toj ulici ne žele prihvatiti poslovanje s njihovim karticama, ali to su kafići koji tamo rade 365 dana u godini i ne ovise o festivalu. Navodno su i neki ateljei prodavali cugu ilegalno ali to su toliko male količine da ni u kom slučaju nisu predstavljale prijetnju festivalu koji mlati neviđeno velike pare, hvala na pitanju. Moralo se iznaći neko bolje rješenje od postavljanja ružnih žičanih ograda kao na nekom gradilištu, plus zatvorivši put prema ateljeima efektivno je zatvoren i put prema bedemu tvrđave koji je za mene oduvijek bio oaza za opuštanje. Kad bi me izmorilo cjelodnevno lutanje od bine do bine, tamo sam znao otići i sjesti na bedem, gledati grad kako svijetli u noći dok ti vjetrić mrsi duge kose… Um, to baš i ne, ali dobro, shvatili ste što sam htio reći. Ovo je samo još jedan točkić u mozaiku tjeranja lokalnog stanovništva s festivala, što je počelo prije dosta godina kroz izbor glazbenih izvođača a sada smo već došli do fizičkih blokada. Eh moji EXIT-ovci, možete vi dovesti svijet na Balkan na četiri dana, ali ne možete izbaciti balkanluk iz vlastitih glava…

Ne znam za druge, ali moj odgovor na ovu provokaciju je taj da sam ustrajao u namjeri da ne kupim OTP karticu. Radije ću žeđati nego im dati jedan jedini dinar. I izdržao sam, doduše negdje oko jedan ujutro nastupila je kriza ali je stvar riješio jedan friend koji mi je iz backstagea donio dvije boce gazirane vode.

Što se gužvi ispred pozornica tiče, najviše gužve bilo je, očekivano, ispred glavne bine i u Dance Areni, gdje su se uglavnom govorili strani jezici, prvenstveno engleski i nizozemski. Dance Arena je ove godine čak dodatno proširena kako bi mogla primiti svu tu masu koja želi bezumno đipati uz tuc tuc umilne zvukove loše i još gore elektronike. Mislim, ono, gledate program na Dance Areni i pitate se tko su jebote ti likovi, ispod kojeg su kamena ispuzali. DJ Loš b2b DJ Gori, to vam je otprilike to… Ali dobro, ja sam ionako iz nekog drugog stoljeća i neke druge priče…

 

Gužve ispred „pravih“ bina gdje nastupaju uglavnom izvođači iz šire regije i gdje se doista izvodi glazba bile su manje, posebno prvog dana i, uopće, baš se osjeti nesrazmjer između ogromne gužve na glavnoj bini i nedostatka iste na Fusionu ili Explosiveu (čast iznimkama). Nastavlja se trend od posljednjih par godina da dolaze neke nove generacije isključivo zbog elektronske i pop glazbe, dok je broj „rokera“ u stalnom padu, što je otprilike i dokaz kako stvari stoje na globalnoj razini…

 

Ali, ima i lijepih vijesti, kao što je povratak Future Shock bine (preko puta Explosivea) na kojoj nastupaju uglavnom mladi i neafirmirani izvođači iz regije uz pokoje poznatije ime. Bude tu svega i svačega, ali obično je to rasadnik novih, svježih ideja i zvukova i volim kad na njoj otkrijem nešto novo i zanimljivo. Kao i obično, odmah pored press centra nalazi se Jack Daniels area s vlastitom binom gdje si se mogao ubijati u starom dobrom Jacku, ali i pogledati nekoliko nastupa svake večeri koji nisu u službenom dijelu festivala.

 

Tu su i brojne druge manje bine, njih ukupno 20-ak: kultni Reggae Stage gdje mnogi već tradicionalno dočekuju zoru u raznim stadijima alkoholno-marihuanske obamrlosti, Latino Stage na kome se možete prepustiti zavodljivim latino plesovima i isprobati koliko ste dobar plesač (i nagledati se mladih, lijepih guza prema kojima je ona od Jennifer Lopez ocvala J) te Karaoke Stage gdje se kroz tri izlučne večeri biraju najbolji karaoke pjevači koji će se u nedjelju natjecati za titulu pobjednika i osvojiti nagrade. Tu je i Silent Disco koji je već godinama jedna od poslastica svakog većeg glazbenog festivala, a za one koji se nisu došli samo zabavljati već i uključiti mozak, u State Of Exit zoni iznad Reggae Stagea (namijenjenoj NGO-vima i aktivistima) održano je i nekoliko panel diskusija.

 

Ove godine otkrio sam i šator s bespla masažom ali ga još nisam ovjerio, a među ženskom populacijom posebno su popularni bili Beauty attack šatori gdje ste mogli dobiti besplatno uređenje, a za ljubitelje ekstremnih sportova na prostoru Future Shock bine postavljena je mini skate staza. Cool mi je i to što Explosive binu čuvaju vitezovi koji kao da su izašli iz „Igre prijestolja“ i čudi me što festival još ranije nije prepoznao potencijal koji popularnost te serije u cijelom svijetu nosi. Također sam često viđao i hodače na visokim štakama, dvije cure i jednog lika koji su đipali po svim binama, od Maina do Fusiona, i bogami ta ekipa se našpancirala gore od mene.

 

Po običaju, festival je obilježio i spektakularni vatromet u 15 oblika srca na nebu (u duhu ovogodišnjeg slogana festivala „Podijeli ljubav“) što mi je bilo baš cool iz dva razloga. Prvo jer sam ja srčani bolesnik, a drugo što sam vatromet dočekao ne u društvu Emeli Sande već u društvu – Napalm Deatha. I baš mi je bilo fora, otprilike kao da ti Darth Vader čestita dan ljudskih prava… J

 

Ima tu još koješta za reći ali ostavit ću nešto i za pojedačne izvještaje. Što se praćenja koncerata tiče, kao i ranijih godina odabrao sam lutati od bine do bine poput ukletog Holanđanina, trudio sam se vidjeti što više u ograničenom vremenskom rasponu (otprilike od pola 8 do pola 2 ujutro, ipak sam ja čovjek u godinama…), a i nisam bio siguran u kakvoj sam formi nakon operacije „od srca srcu“ pa nisam pretjerivao. Dakle, to je to za uvod, a onda kreću izvještaji po danima pa kao što rekoh – tko preživi pričat će…

 

Zli uvodničar Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s