Bilo je tu svašta nešta trećeg dana EXIT-a: obarali su se rekordi, imali smo jazz na glavnoj pozornici, ali ovaj put ću biti izrazito lokalpatriotski nastrojen, što mi inače nije svojstveno, pa ću reći da su me se treće večeri najviše dojmila dva hrvatska izvođača: prejebeni Jonathan i čaroban nastup Sare Renar na glavnoj bini.
Što radi normalan čovjek tijekom EXIT-a? Ide na festival, malo odspava, pa drugi dan opet ode na festival i tako četiri dana ili koliko već. A što radi zli kritičar? Pa…Radi. Piše zle kritike. A onda kada mi dopizdi radna atmosfera, ode se do grada. Mala šetnja po centru, klopa… E ljudi, otkrio sam još jedno fino mjesto za papak, „Kod šervala“, mali bistro na nedavno obnovljenom Trgu republike. Cijena? Prava sitnica. Pasulj s faširanom šniclom 120 dindži, gulaš 200 dindži… Dok si rek’o keks otpilili smo Bubija i postali vjerni gosti „Šervala“ tijekom boravka u Novom Sadu.
A subotu smo iskoristili i za druženje s novosadskom ekipom, nekoliko rundi se zavrtjelo, a u bogat nekulturno-umjetnički program uključili smo i obilazak festivalskog kampa koji se ove godine nalazi ispod Mosta slobode, uz samu plažu, čuveni Štrand. Kamp je pun k’o lubenica, posjetitelja ima iz cijelog svijeta, na raspolaganju su im svi potrebni sadržaji (velik broj tuševa i toi toi wc-a, restoran, trgovina, kafić…), a imaju čak i kulturni program – žive svirke, lekcije iz sviranja gitare…Uglavnom, vlada jedna totalno opuštena i pozitivna atmosfera, čak je sve začuđujuće čisto i uredno (za razliku od leševa u različitim stadijima pijanstvene obamrlosti koji su ležali psovuda). Nije ni tako loše tim kamperima…
Otkrili smo i novo cool mjesto za popiti cugu, a to je Brod teatar. Riječ je o pravom brodu koji je vlasništvo SKC-a i oni ga ljeti koriste kao mjesto za održavanje kulturnih manifestacija. Usidren je odmah ispod Petrovaradinskog mosta i ima i terasu na obali gdje se može popiti cuga. Super lokacija i već smo sklopili načelni dogovor da ćemo svakako u narednih mjesec-dva još koji put doći do Novog Sada.
A onda do 17 h se moramo vratiti u Petrovaradin jer se tada zatvara cesta za Novi Sad za osobna vozila ali to nam daje opciju poslijepodnevne sieste. Kad sam bio mlađi, u ona davna vremena posjećivanja EXIT-a 2005. – 2007., poslijepodneva sam koristio za kupanje na Štrandu, no sunce bi me toliko iscrpilo da sam poslije na tvrđavi bio za kurac. Sada ubacim popodnevnu dremku i… Pa, i dalje sam za kurac, ali sam barem odmorniji… J
Došavši dosta rano na festival prošetao sam se do NGO zone koja se nalazi iznad Reggae Stagea i gdje ima puno lipih stvari za vidjeti, a tamo i naše prije sa sajta remixpress imaju svoj štand. I opet su mi uvalile gomilu kondoma i ja si sve više ličim na vjevericu s lješnjacima: nisam siguran što zapravo trebam raditi s njima (ipak sam ja mator i senilan) ali ih gomilam za svaki slučaj… Nek se nađe…
Prvi bend koji sam ovjerio u subotu bili su Novosađani Neprijatelj prelazi zeku (https://www.facebook.com/NPZ.HQ). Pitam se koji je smisao u tome da bendovi počinju u 19 h ako do 19 h još ne puštaju posjetitelje na tvrđavu. Uđemo mi novinari i oni koji rade na tvrđavi, pa je to bio i presjek ekipe koji se zatekao na maloj Future Shock bini. NPZ su veterani solunskog punk i rock fronta, svirali su u hrpi lokalnih bendova i sad u zajedničkom projektu nastavljaju njegovati svijetle tradicije NS punk bratstva und jedinstva: brzo, energično, s malo garaž rocka, melodičnim refrenima koje podebljavaju sva petorica… Na jednoj pjesmi pridružila im se i simpa cura Sanja koja je svirala violinu i to mi je baš dobro sjelo: em se violina lijepo uklopila u cijelu priču, em je žensko čeljade učinilo NPZ gledljivijim bendom… J „Lice đavola“, „Vreme je“ i „Nisam bolestan“ su rasturači koji bi i starački dom podigli na noge. Dobar bend. Šteta što su za rođendansku svirku (oformljeni su baš na ovaj dan prije tri godine) dobili ovako vampirski termin pa ih je gledalo tek 20-ak ljudi…
…a nije mnogo bolje bilo ni ispred Fusion bine gdje je svoj nastup počinjala Kim Tamara (https://www.facebook.com/kim.tamara.z?pnref=story, http://soundcloud.com/kim-tamara). Cura dolazi iz Šida, ima tek 18 godina i novo je ime na sve jačoj regionalnoj kantautorskoj sceni. Kim je nastupila u pratnji bubnjara i – pazite ovo! – svog profesora gitare koji je svirao bas. „Večeras samo autorske stvari“ rekla je Kim na početku i tako i bi – lijepo provedenih pola sata po meridijanima gdje se križaju americana, blues i country/folk s osunčanim pop melodijama – otprilike kao da Neil Young jamma s Fleetwood Mac. Dobar vokal s uvjerljivim pjevanjem na engleskom, što još fali u cijeloj toj priči? Publika, naravno, i Kim je kao mlad izvođač bila topovsko meso gorima od sebe ali, kako je sama rekla, ostvarila joj se prošlogodišnja želja izrečena na EXIT-u kao posjetitelj da i sama nastupi na festivalu. Tko kaže da se želje ne ostvaruju? E da, kad smo kod ostvarivanja želja…
…otvorena je ulica kod hotela Leopold. Nakon što su vlasnici birtija priprijetili tužbom postignut je dogovor s organizatorima festivala: ulica je otvorena, ružne žičane ograde od prva dva dana su maknute ali su ograđeni sami kafići koji ne smiju imati terase vani na ulici. Zašto je to truli kompromis? Pa, možeš otići do tih birtija i osvježiti grlo za dinare, po cijenama koje su mnogo prihvatljivije od onih na festivalu, ali nema više one živosti, onog druženja na mjestu koje je tijekom ovih 15 godina postalo svojevrsna enklava domaćeg stanovništva i njihovih gostiju. Sada je svaka birtija svijet za sebe, većina njih bile su poluprazne i, ako je cilj EXIT-a bio da se ubije atmosfera na toj lokaciji, uspjeli su u tome. Kao što reče drug Peđa iz Gruvanja vidjevši da se ponovo može ići u taj dio tvrđave: „Sada festival opet ima smisla“. Možda, ali nije to više to…
Na putu prema glavnoj bini zastao sam ponovo kod FS bine odakle su dopirali „umilni“ zvuci metalcorea. Ima ih šestorica, odazivaju se na ime Subway (http://www.subwayofficial.com/, https://www.facebook.com/subwayzenekar?ref=ts&fref=ts), dolaze iz Sente i svi su Mađari, ali im to nećemo uzeti za zlo… J Sviraju moderni metalcore po uzoru na bendove tipa Bullet For My Valentine ili Enter Shikari i dobro to rade: od ogromnog zida buke koji podižu oko sebe do odličnog scenskog nastupa i energije uložene u njega, pri čemu malo čak i pretjeruju pa im emo klavijaturist djeluje kao da svršava tijekom svake pjesme. Nisu nešto pretjerano originalni ali su usvirani i žestoki, pa ako pregrmite inicijalni atak na vaše uši, moguće da će vam se dopasti, ali ja nisam mogao ostati do kraja na njima…
…jer sam jurio na Main Stage ovjeriti Saru Renar (http://www.sararenar.com/, https://hr-hr.facebook.com/renarsara), mladu zagrebačku kantautorcu sa svojim bendom kojoj je pripala čast da otvori veliku binu u subotu. Iskreno, nisam bio siguran kako će to zvučati jer sam se bojao da će ju ta bina progutati, ali bio sam u krivu: Sarin nastup bio je jedan od najboljih na cijelom festivalu. Savršen zvuk gdje se kristalno jasno čuje svaki ton, svaka nijansa u Sarinom glasu i one fore s vokalnim ponavljanjima, sve je odlično sjelo na svoje mjesto, a ispočetka malobrojna publika polako se povećavala i snažnim pljeskom dala je podršku Sari, Zdeslavu, Luki i Anžeu. Vidjelo se koliko je Sara bila dirnuta tom reakcijom i cura se doista potrudila uzvratiti gostoprimstvo istom mjerom. Budimo iskreni, većina ljudi nije bila tamo zbog nje već da zauzmu dobro mjesto za headlinere, ali svi oni koji su došli zbog nje sigurno su bili zadovoljni viđenim. Čarobnih pola sata, kratko ali slatko…
A ja sam se prisjetio jedne zgode relativno nedavno kada sam pričao s ekipom iz novosadskog SKC-a koji su dobili zadatak slagati Future Shock program i pita me lik što ja mislim, bi li Sara trebala svirati na maloj bini u udarnom terminu ili na velikoj bini u ranom terminu. Slegnuo sam ramenima, rekoh da ne znam, na malu binu će doći samo publika koja ciljano želi da ju vidi i tu može biti dobra atmosfera i sve, ali na velikoj bini je veća visibility, plus ljepše izgleda u CV-ju. Drago mi je što su se odlučili za opciju velike bine i baš si nešto mislim: jebote, pa cura je prošle godine svirala na malom festivalu Poezika kao predgrupa, a evo je sada na glavnoj bini EXIT-a. Ako to nije meteorski uspon, onda ne znam što jest…
…a sličan uspon, mada ne tako medijski popraćen, doživljava i novosadski bend Wolfram (https://hr-hr.facebook.com/WolframMusic). Riječ je o petercu koji njeguje težak, mračan i masivan post metal zvuk s dosta elemenata prog rocka i taj njihov zvuk možda se može opisati kao novosadska varijanta Toola. Pjesme su im duge, atmosferične i ambijentalne, s malo teksta kojega pjevaju baja za basom i pjevačica eteričnog glasa koja bi svako malo nestala s bine da bi se potom „iznenada pojavila i rešila stvar“. Ovo nije metal za headbanganje već nešto mnogo kompleksnije i zajebanije i drago mi je što vidim bend koji svira glazbu koja nije my cup of tea ali to radi s takvom sigurnošću i uvjerenjem da zaslužuju čestitke…
…kao i organizatori EXIT-a da na Main Stage dovedu legendu srbijanskog jazza Duška Gojkovića uz Big Band RTS-a (https://www.facebook.com/pages/Du%C5%A1ko-Gojkovi%C4%87-Dusko-Goykovich/52482814548). Koja je to bila diverzija: mladoj ekipi koja je došla zauzeti što bolju poziciju pred nastupe Johna Newmana i Manu Chaoa uvaliti veliki orkestar. Rulji je uletilo tupilo od nekuženja i naprosto si mogao vidjeti upitnike na desetinama svjetskih jezika iznad njihovih glava: „Tko su sad pa ovi?“. Ali neka, neka klinci nauče nešto od Duška koji ima osam banki na grbači a još je vitalan i svira trubu s istim žarom kao i prije 60 godina, a prati ga sjajan bend glazbenika koji bez problema prelaze iz žanra u žanr: od latinoameričke glazbe (bosa noga, rumba, samba…), preko dixieja, swinga, jazza… Glavninu repertoara ipak su činile plesnije latino stvari što je dobro odjeknulo u publici, ali bilo je tu i solaža i dužih jazz pasaža za prste polizati. Cijeli je nastup bio takav: za guštati u njemu i ponovo mi dođe žao kad pomislim da neki ljudi cijeli život krvavo rade da bi stekli svjetsku reputaciju i onda završe na Main Stageu EXIT-a u paketu s glazbenim antitalentima, anonimusima i one hit wonderima koji će biti zaboravljeni za nekoliko mjeseci…
Pauzu na glavnoj bini iskoristio sam da ovjerim Nizozemce Paceshifters na Fusionu koji su na plakatu bili otisnuti krupnim slovima kao jedni od headlinera, no svojim bezličnim indie rockom s malo grunge i noise elemenata nisu opravdali taj status. Mnogo zanimljiviji od njih bili su mi dvojica fotografa, otac i sin po sličnosti u facama, koji su snimali iz nultog reda i mislim da su došli s bendom jer ih nisam vidio niti prije niti poslije: stari je imao dva ogromna aparata oko ramena, a sin (star 7 ili 8 godina) jedan koji je bio velik gotovo koliko i on sam. Mali je bio mnogo veća atrakcija nego bend na bini sudeći barem po pozdravima (pa i poljupcima) publike. A onda sam na nebu ugledao prizor stotina svijetlećih balona koji su letjeli zrakom, a puštala ih je ekipa okupljena dolje kod sata. Ne znam koji je bio povod, ali sam se sjetio funkcije kondoma koje sam dobio od remiksica: da se prave baloni, naravno! Nekako mi se čini da oni imaju i još neku funkciju ali ovakav senilan nikako da se sjetim koju… J
A onda je uslijedilo vrlo ugodno iznenađenje: John Newman (http://johnnewman.co.uk/, https://www.facebook.com/johnnewmanmusic). Nisam imao velika očekivanja, ali momak je imao jedan od najboljih nastupa na velikoj bini u dugo vremena. U svojih sat vremena pokazao se kao vrlo dobar vokalist ali i vrhunski zabavljač i šoumen koji prati svijetlu tradiciju jednog Jamesa Browna ili Michaela Jacksona, iza sebe ima sjajan bend koji bez jebemti plovi kroz funk, soul, r&b ali s mnogo distorzije, a publika je s njim u glas pjevala sve njegove hitove, od uvodne „Blame“ preko „Cheating“ i „Losing Sleep“ do velikog hita „Love me Again“ odsviranog na bisu kada se velika livada skroz raspojasala. Mislio sam da je on također čudo od jednog hita, no onda sam shvatio da više od pola njegovog repertoara znam, što sa solo albuma što kroz suradnju s timom iz Rudimentala („Not Giving In“). Koliko će Newman trajati to je pitanje, ali barem za sada njegova zvijezda sija sjajno i nastup na EXIT-u je bio veliki uspjeh.
E, a pazi što mi je ispričao Herr Ljubičakis koji je na festivalu bio kao fotograf. Nakon što je odradio fotkanje prve tri pjesme iz nultog reda, otišao je u publiku u prve redove da još malo fotka. I tako ti on priča da je u jednom trenutku vidio kako nešto veliko u bijelom pada ravno na njega: Newman je, na užas osiguranja, u Spidermanovom stilu preskočio zaštitnu ogradu i bacio se u publiku i to baš na druga Lj. Cure oko njega su naravno odmah popadale mrtve na zemlju, a moj drugar se taman pribrao i htio ga pozdraviti riječima: „Đe si Đone Njumene, kućo stara?“ kad su se pojavili trokrilni ormari iz osiguranja i vratili momka natrag na binu. Navodno postoji i fotka tog bliskog susreta treće vrste, pa jedva čekam da ju vidim…
…a za to vrijeme ja sam otišao do Jack Daniels bine taman na vrijeme da uhvatim nastup beogradskog pop benda Lorna Wing (http://www.lornawing.com/, https://hr-hr.facebook.com/LornaWingBelgrade). Ovaj osmerac nastupio je i prvu večer na FS bini ali u nekom vampirskom terminu od dva ujutro koji nisam dočekao, pa mi je ovo bila prilika za popravni. Ovaj put nije ih bilo osam već sedam jer je violončelist otišao na more (blago njemu), ali to se nije toliko osjetilo u zvuku. Lorna Wing svira zanimljiv, otkačen pop (oni ga zovu chamber pop swing) s mnogo neobičnih (za rock glazbu) instrumenata poput flaute, kontrabasa… Pjevačica Ivanka svoj vokal dodatno modulira pjevajući kroz megafon, ima tu i kojekakvih udaraljki, ma ovaj bend ima instrumenata za jedan čitav orkestar i još pride. Taj kontrast akustičnih i električnih instrumenata (dvije gitare u bendu, obje „uštekane“) daje dodatnu aromu ovom bendu, a neke od pjesama poput „Vetar u jedra“, „Južna“ ili „30“ s njihovog nedavno objavljenog debi albuma baš su mi dobro sjele u ovu ugodnu ljetnu večer. Bacite uvce na njih ako već niste…
…a svakako bacite uvce i na bend Svemirci (https://www.facebook.com/svemirci1) koji je na istoj bini nastupio odmah poslije Lorne Wing. Riječ je o kvartetu u kojemu pjeva Sana Garić iz Xanaxa, gitaru svira Vladimir Đorđević, bubanj Radeta Vulić a bas moj stari drugar Demir Ahmetović iz rahmetli Multietničke atrakcije. Što je zanimljivo u vezi ovog benda: bio je to fenomenalan 45-minutni nastup tijekom kojeg su Svemirci izveli jednu (brojkom: 1!) pjesmu uz mnogo varijacija na temu, jammiranja i improvizacije. Ima tu svega, od rocka preko bluesa, psihodelije, funka pa sve do žive elektronike s jako puno groovea (nevjerojatan bubnjar, a dobro, čovjek svira u Popečiteljima a to nije lak bend za pratiti) i malo me podsjetilo na furiozne nastupe bivše Neočekivane sile… (čiji je Vladimir bio član). Glazba bez granica, odnosno granice za ovu četvorku su poput granica svemira – nepostojeće, osim granica vlastitog talenta i eklektičkog traženja novih zvukova. Apsolutno hipnotizirajuće iskustvo, sjajan nastup i siguran sam da bi ta stvar trajala i dulje od 45 minuta da nije stigla direktiva da moraju završiti…
Svi ovi mali koncerti održavali su se u vrijeme kada je na glavnoj bini Manu Chao obarao rekord posjećenosti jer, po tvrdnjama organizatora, u subotu je oboren rekord iz 2007. Obzirom da je na Tvrđavi bilo više od 52.000 ljudi. Gužva i krkljanac kakvi do sada nisu viđeni na Exitu, svi prilazi glavnoj bini bili su blokirani, kažu da je tijekom nastupa Manu Chaoa ispred Main Stagea bilo više od 30.000 ljudi. Probijanje od glavne bine do Fusiona kroz publiku bilo je mission impossible, postoji i put kroz prolaz ispod VIP lože ali vam novinarska akreditacija neće uvijek pomoći, ali postoji i treći put a to je ići skroz okolo gore i dođete iznad toaleta u blizini crossroadsa, odnosno glavnog ulaza na tvrđavu. Super mi je fora što su uveli posebne toalete za muškarce u obliku četverolista gdje četvorica mogu odjednom da se olakšaju i više se ne moramo boriti sa ženama za ulazak u toi toi toalete. A ima to i drugih prednosti: ako ste u right moodu, možete sva četvorica otresti kitu jedan drugome, ali bez pederskih fora moliću lijepo… J
Manu Chao sam preskočio jer sam ih gledao tri puta, uključujući i na EXIT-u prije šest godina, a nemaju ništa novo, pa sam krenuo na drugi dio tvrđave gdje nije bila gužva jer su svi bili ispred glavne bine. Na Explosiveu su svirali Česi iz benda Root čiji vokal je pljunuti pokojni Luis i već sam pomislio da se ovaj uz pomoć crne magije vratio među žive odjeven komplet u crno s ogromnim žutim pentagramom. Na Fusionu je neka Makedonka Karolina davila mačiće svojim etno pop zvukom pa sam malo prođirao okolo čekajući da se na maloj FS bini ukažu Riječani iz benda Jonathan (http://www.jonathanband.com/, https://hr-hr.facebook.com/thebandjonathan). To je jedan od razloga što volim dolaziti na EXIT: dobiješ priliku pogledati bendove koji u Osijek ili nisu došli ili si ih propustio, a Jonathan još nisu bili u mom dvorištu i baš me zanimalo mogu li uživo opravdati veliki hype koji se oko njih stvorio od izlaska albuma „Bliss“.
Odgovor je: mogu i te kako! Od prve do zadnje pjesme Zoran i njegova četvorica drugara (sve iskusni riječni vukovi s mnogo utakmica u različitim bendovima u nogama) pokazali su da je hype sasvim na mjestu jer se radi o sjajnom bendu koji svira čvrst gitarski indie rock s malo mračnijim, „živčanijim“ gitarama i plesnom ritam sekcijom te uvjerljivim Zoranovim vokalom s tekstovima na engleskom. Skoro puna livada ispred bine plesala je uz „Communicate“, „Maggie“, „Sweat (3am)“ i „Umbrellas in the Sky“, a više Novosađana mi je reklo da im je ovo bio jedan od boljih nastupa na cijelom festivalu. OK, ima tu dosta subjektivnosti, postoji neka tajna veza između Novog Sada i riječke rock škole, od Parafa i Termita preko Laufera, Urbana i Fita (frontmen Fita je svojedobno na koncertima nosio isti ovakav tanki crni kožnjak bez rukava), a Jonathan nastavljaju tu priču i pokazuju kako je Rijeka oduvijek bila rasadnik dobrih bendova koji u N. Sadu dobro prolaze.
I odlučio sam da je to to za subotu. Kolone ljudi su išle prema Fusionu na Kanda Kodžu i Nebojšu, ali njih ću ostaviti za neki drugi put…
Kaotični Hadžo
P. S. Drug Ljubičakis je imao još jednu zgodu s Dance Arene gdje je glavna zvijezda bio jedan od najpopularnijih DJ-eva današnjice Martin Garrix, inače nepoznati prijatelj Novog Sada (gari x). Nakon što je odradio fotkaški dio posla, drug Lj. se pogubio u bespućima tunela oko Dance Arene (događa se to i u boljim kućama, meni se to dogodilo kad sam onomad fotkao lud nastup Crystal Castles) i u jednom trenutku je čak završio u VIP loži. I taman Martin završava set, Herr-a Lj. opaze zaštitari i krenu da ga na silu izbace iz hola kad odjednom ispred njih se pojavljuje Martin. Herr Lj. se ovaj put bolje snašao i povikao otprilike: „Đe si Martine Garikse, kućo stara“, ovaj ga zbunjeno pogleda, a zaštitari su ga pustili jer su mislili da mu je to friend. A Martin ga je pozdravio i popričao s njim ne znajući tko je sad taj kreten, mislio je da je neka velika faca čim može biti u VIP prostoru. Herr Lj. je napravio i par fotki i sretan kao mala beba odjurio u nepoznato. Ne znam što da mislim, te dvije priče s Newmanom i Garrixom su toliko nevjerojatne da mora da su istinite i baš si nešto mislim da bi možda bilo bolje da sljedeće godine on i ja zamijenimo mjesta: ja da fotkam, a on da piše jer njemu se tijekom jedne večeri dogodi više zanimljivih stvari nego meni u četiri dana festivala. J Javite mi što mislite o toj ideji…
zlihadzoponovojase 