Sad je i službeno: line up na Main Stageu posljednje večeri EXIT-a najgori je u svih 15 godina otkako festival postoji. Osim donekle Love Huntersa, imali smo ili potrošene kurtone koji su ostali zakopani u jeftinoj elektronici 90-ih (Faithless) ili neslušljivo smeće poput Capital Cities i Milky Chance kojima se zalomio jedan hit ali tih se drkaroša i lezilebovića za nekoliko mjeseci više nitko neće sjećati. I takvo smeće je dobilo priliku svirati na velikoj bini, što je samo dokaz koliko se ona srozala ove godine…
Eto i posljednjeg dana EXIT-a. I ove godine, kao i prethodnih, funkcionirao sam po uobičajenoj krivulji: prva dva dana drži me adrenalin, trećeg me već počinje hvatati zamor materijala, a posljednji dan jedva čekam da sve skupa završi. Činjenica da je ove godine line-up na glavnoj bini bio očajan samo je pomogla tom dojmu. Ali ajd’, još malo pa gotovo…
I opet sam se na tvrđavu popeo na sabajle, u sedam navečer, kako bih na Fusionu ošacovao niški bend Plastic Sunday (https://www.facebook.com/pages/Plastic-Sunday/330237404101, http://plasticsunday.bandcamp.com/). Ima ih troje u bendu, a zanimljivo je što imaju curu na basu i što im je bubnjar ujedno i lead vokal (ako može Phil Collins, što ne bi mogao on?). I njihov zvuk se može opisati kao indie rock okupan vrtlozima gitarske psihodelije, s dosta buke, distorzije i efekata, ali i s izraženim osjećajem za pop melodiju. Predstavili su svoj novi, drugi album „Komunikacija“ i sviđa mi se kako zvuče stvari poput „Još jedan isti dan“, „Ovaj grad“ ili „Šta se to događa“ (prikladno pitanje i za organizatore festivala koji su im dali vampirski termin pa su svirali pred šačicom ljudi). Malo mi smeta to što Milanov vokal uživo previše vuče na Olivera iz KKN-a, a jedan Oliver nam je dovoljan (i previše… J).
U istom vampirskom terminu od sedam navečer nastupili su i momci iz Pančeva, Raskid13 na Future Shock bini, no njima sam udijelio tek desetak minuta jer sam ih prije mjesec dana gledao u Osijeku i nemam što dodati onome što sam tamo napisao, osim da sam dobio drugarsku kritiku bubnjara benda Bobe da se nisu ulizivali osječkoj publici izvodeći jednu pjesmu Fat Prezidenta već nju imaju u repertoaru na svakoj svirci. Na EXIT-u nisu…
Bauljajući po tvrđavi sreo sam Mastinka iz Neozbiljnih pesimista i Ničim izazvan i priupitao sam ga kakav je njegov status u bendu obzirom da sam napisao da je napustio Pesimiste. Stvar stoji ovako: on je sada vanjski suradnik Pesimista, svirat će s njima kad uzmogne, ali njegov primarni bend trenutno je Ničim izazvan. Nadam se da je to sada jasno…
Zaputio sam se prema glavnoj bini da bih dao intervju za Radio Novi Sad koji iza press centra u šatoru ima improvizirani studio iz kojega prenose nastupe na glavnoj bini festivala i u pauzama pričaju s kojekakvim sumnjivim likovima, a gdje ćeš sumnjivijeg lika od mene? J Mislim, ako su mogli razgovarati s Lemmyjem ili Newmanom i takvima, što sam ja gori od njih? Fino smo se napričali, opušten razgovor, rekli su mi da će mi poslati link na intervju da ga okačim na blog, pa kad/ako se to dogodi, bit ćete obaviješteni.
Intervju smo prekinuli kada je na glavnoj bini počinjao nastup kultnog novosadskog benda Love Hunters (http://lovehuntersband.com/, https://www.facebook.com/lovehuntersband). Koji blast from the past! Huntersi su bend 90-ih, tada su žarili i palili scenom, da bi se početkom 2000-ih raspali pa prije par godina ponovo okupili u originalnoj postavi. I zvuče jednako kako su zvučali i onda, kao da je vrijeme stalo za njih, i da nisu izveli nekoliko novih pjesama („Suck Disease“, „Black & Blue“) zakleo bih se da slušam snimak od prije 15-ak godina sve s hitovima kao što su „Street Life“, „There“… Funkcionra kao kratko nostalgično putovanje u prošlost, ali da su me nešto uvjerili da ih opet odem negdje pogledati – nisu. Ali sam vidio dosta poznatih faca u publici, ovaj bend među Novosađanima još uvijek jako dobro kotira…
…a ja sam malo prošetao do Bermudskog trokuta Explosive-Future Shock-Fusion, međutim ništa mi se nije naročito dopalo, a najveći užas doživio sam kad sam se lijepo smjestio na jednu od klupica pored Fusiona da malo odmorim stare kosti, a s bine kreće program finalista X Factor showa. Vrisak užasa koji sam ispustio sigurno je nadjačao sve zvukove s te i susjednih bina. Pa stvarno hebem vam mater, uspio sam izbjeći svu tu bulumentu retardiranih wanna-be estradnih zvijezdica na televiziji, a eto njih zaskoče me ovdje, gdje sam ih najmanje očekivao. Pobjegao sam što sam dalje mogao od te zle buke…
…a u ovom slučaju to je značilo do Jack Daniels bine gdje je upravo počinjao nastup Filipa Dizdara (https://www.facebook.com/dizdar.filip), manje poznatog i manje talentiranog brata sestre Natali. Ima iza sebe četveročlani bend The Groovers, ali ne bi se baš reklo da ovi momci gruvaju, prije da surovo tezgare izvodeći miks svojih nit’ smrde-nit’ mirišu pop hitova i obrada stranih hitova. Filip je simpatičan momak, ima dobar glas, ekipa su OK glazbenici, ali nemaju niti jednu pjesmu koja bi mi ušla u uho i zadržala se tamo i sve skupa zvuči poput boljeg vašarskog benda. Tome je pridonijelo i inzistiranje na obradama po principu jedna naša jedna tuđa, a kada su krenuli s „Dance with Somebody“ od Mando Diao opet sam zavrištao – istu tu stvar izvodio je i onaj nesretni Bosanac što je pobijedio na X Factoru prije samo pola sata. Bilo mi je dosta i Mando Diaoa i Filipa Dizdara…
…pa sam skočio do obližnje glavne bine da vidim ima li se što lijepo napisati o bendu Milky Chance (http://www.milkychanceofficial.com/, https://de-de.facebook.com/milkychancemusic ) koji su, ničim izazvani, dobili priliku nastupiti tamo. Nema. Trojica Švaba koji drvare nekakav dosadni i zamorni akustični folk pop pred statičnom publikom koja kao da sluša neku Wagnerovu simfoniju. Bend ima jedan hit i svi samo čekaju taj THE HIT, no kako the hit obično dolazi na kraju nastupa, to je značilo barem sat vremena trpjeti ovo mučenje, pa sam odjurio…
…do FS bine, a tamo moji stari znanci, novosadski punkeri iz benda Against The Odds (https://sr-rs.facebook.com/EqualizerATO). Petorka koja je počela karijeru kao pop punk bend po uzoru na Blink 182 vrlo brzo je otkrila čari hardcore punka tako da ovo kako danas zvuče nema mnogo veze s onim kako su zvučali prije dvije godine. Jovan još nije počeo pošteno ni mutirati a već growla k’o veliki, nove pjesme su im žešće, bučnije i tekstualno angažiranije od starih i ne bih se čudio da jednog dana možda i postanu novosadski Rise Against. Predstavili su i nekoliko pjesama s nadolazećeg albuma i čuje se razlika, ali onaj pop punk pristup još postoji u refrenima (jebiga, prva ljubav zaborava nema). Ovo je bend koji ima svoju vjernu publiku i uvijek im na svirke dođe bar njihov razred ako već nitko drugi, tako je bilo i ovaj put i okupili su lijep broj ljudi ispred male bine…
…a ja sam ispratio njih i ostao parkiran na toj bini jer je nastupao bend koji sam najviše iščekivao te večeri, zagrebački ESC Life (https://www.facebook.com/esclifetheband). Vlasnici trenutno najboljeg albuma godine („Access All Areas“) promakli su mi nedavno u Osijeku, ali tu je EXIT da nadoknadim propušteno. I uf, ovo je bilo žestoko: Naranča und jaranen potvrdili su da su uživo još bolji nego na sjajnom albumu, zadržavajući sve karakteristike svog melodičnog guitar rocka a dodajući im malo ljutine, „šarfa“ koji može doći samo s bine. Njeguju Ramonesovski „1-2-3-4 let’s go“ pristup što znači da nema pauze između pjesama, „Absentee“ prelazi u „Bad Influence“, ova u „Access All Areas“, ova u „Let it Bleed“, ova u „She won’t Dance“, da bi se sve završilo u velikom finalu s coverom „The Girl who Lives on Heaven Hill“ Husker Du, čisto da se vidi tko su im uzori. Šteta što nije bilo malo više publike, ali bio sam ja, a to je za potrebe ovog reporta ipak najvažnije J. Obzirom da su eskejpovci svoj nastup završili čak i ranije nego što je bilo predviđeno, ukazao mi se mali prozor…
…da usiljenim maršem odem do Jack Daniels bine i kratko ovjerim dio nastupa beogradskih Lutki (https://sr-rs.facebook.com/lutkeband). Lutke uvijek viđam na čudnim mjestima, zadnji put sam ih gledao prije dvije godine na Sajmu stripova u novosadskoj Fabrici (gitarist Predrag mi je rekao da je to zato što su oni „čudan bend“ – pa, ima pravo čovjek), a ovaj put su nastupili bez klavijaturistice. Lutke su zanimljive utoliko što se uporno trude rekreirati retro zvuk power popa 60-ih, čak se i oblače tako, a ovo je bio dosta čudan nastup. Najprije smo dobili jedan surf instrumental čisto da nas uvedu u priču, a onda šok i nevjerica – obrada zaboravljene pjesme Parafa „Fini dečko“ iz davne 1981. i to je zvučalo sjajno. „Nisi sam“ je prekrasna pop pjesma, samo što Nenad previše falša u refrenu, „Živi ovaj dan“ je bila popraćena vatrometom s glavne bine, a tu je bio i još jedan cover, ovaj poznatiji jer je to bio hit singl „Laku noć draga“ Lea Martina. Simpatično, ali sam ih morao napustiti i vratiti se na FS binu…
…gdje je nastupao drugi bend koji sam te večeri baš htio ovjeriti, novosadski hc kvartet Proleće (https://sr-rs.facebook.com/pages/Prole%C4%87e-bend/209273042444296). Jedan od dugovječnih i baš kultnih bendova koji nikada nije stekao veću afirmaciju izvan svog grada, čemu su si sami krivi jer su u 25 godina karijere jedva uspjeli skucati tri albuma. Bend je najpoznatiji po uvrnutoj lirici svog frontmena Nebojše Reljina (lik je nedavno i objavio svoju prvu zbirku pjesama) i fanatičnoj podršci koju u svom gradu imaju. Publike je bilo i ovaj put, bio je ovo najposjećeniji nastup posljednje večeri na ovoj bini, a imali su i nešto što većina bendova prethodnih dana nije imala – gotovo savršen zvuk. Oštri gitarski riffovi i snažna ritam sekcija bili su pravi soundtrack iz pakla, a iznad njih neobičan Nebojšin vokal i opičeni stihovi. Dobar dio materijala bio je s njihovog posljednjeg albuma „Žene odlaze u svemir“, uključujući socijalnu „Od čega sit od toga i debeo“, novosadsku himnu novog doba „Novosadska“ i pjesmu „So“ tijekom koje je najveći dio publike sjeo na travu. Nisam siguran da kužim svrhu tog rituala, ali djeluje efektno. Šteta što nisam odgledao cijeli njihov nastup jer doći od točke A do točke B na EXIT-u zahtijeva vremena, ali oni sviraju na gitarijadi u Ratkovu 1. 8. pa ću ih vjerojatno i tamo gledati…
…a život mora ići dalje. Točno u ponoć EXIT je imao svoj završni vatromet (bio je i jedan manji prije toga za vrijeme nastupa Capital Cities, electro-rock benda iz Los Angelesa koji su takvo smeće da nisu zaslužili niti da ih spomenem, kao ni otrcani Faithless koji su na svoja dva-tri hita od prije 20 godina izgradili karijeru i valjda još samo u zaostalim banana državama i banana festivalima mogu nastupati kao headlineri na velikoj bini), a negdje u to vrijeme na Fusion bini nastup su počeli i Ničim izazvan (https://www.facebook.com/nicimizazvan). Ima ih k’o Rusa, čak devetero na bini, a zanimljivo je kako se taj bend ekspresno brzo probio u prvi ešalon pop/rock scene kod susjeda. Vidjelo se to i po broju okupljenih na Fusion bini koja je tek tada živnula, a 90% okupljenih bile su cure. Što se mene tiče, sasvim dovoljno razloga za malo se zadržati tu, a ni bend nije za bacit’… J Ne mogu reći da sam neki die hard fan ove grupe, ali jebote svaka pjesma im je hit, znate ono kad slušate sat vremena nekoga i znate sve pjesme, čak pjevušite i refrene, od novog singla „Bo bo bom“ pa do prvog hita „O tebi“? Ničim izazvan jesu bend za ženski spol, njihova ljubavna lirika pogađa taj neki ženski sentiment, ali OK su i za nas koji samo stojimo sa strane i slušamo kako uhuugodno spajaju pop, rock, jazz, pa čak i latino ritmove i u sve to dodaju trubu i trombon, violinu, harmoniku… Voljeli ih ne voljeli, ovo je postao velik bend za velike festivale.
Odgledao sam NI do kraja a onda se vratio do FS bine na nastup Straight Mickey And The Boys (https://www.facebook.com/pages/STRAIGHT-MICKEY-AND-THE-BOYZ/95388515035). Dvojicu od trojice članova već sam gledao prije dva dana u postavi Škrtica (Boško na basu i Danilo za bubnjevima), a s gitaristom i glavnim pjevačem Mikijem tvore ovaj eksplozivan i naelektriziran trojac koji se po intenzitetu i čistoj energiji koju isijavaju može nositi i s mnogo većim i jačim imenima. Njihova glazba je teška, psihodelijom nabijena mješavina svih zamislivih rock i srodnih žanrova, od grungea, preko hard rocka, funka, nesputanosti i improvizacije jazza, s mnogo jammiranja, minimumom teksta i maksimumom groovea na kome njihove pjesme počivaju. Iako su svoj nastup otvorili singlom „Lakši“ nema ničega lakog kod njih; to je teška glazba, mračna, ali je to i esencija sirovog, prljavog, pravovjernog rocka kakvog je danas sve manje. Jedan od vrhova nastupa na maloj bini i bilo mi je baš nekako drago što sam s Mikijem i dječacima završio svoje pohode Future Shocku…
…a za sam kraj EXIT-a, ima li što bolje od bluesa? Fusion binu u velikom su stilu za mene zatvorili Kolja i grobovlasnici (http://www.kolja.rs/, https://www.facebook.com/pages/Kolja-i-Grobovlasnici/1552470838304102), beogradska petorka okupljena oko glumca, pjesnika, boema i zaljubljenika u blues Nikole Pejakovića Kolje. Lik je okupio opasan bend iza sebe (nekoć su se zvali Kolja i Smak Bijelog Dugmeta) jer ovo nije obično blues otaljavanje tri akorda i žalopojke o kučki koja te ostavila i sad si mizeran i jadan, o ne! Tajna Koljinog šarma je u tome što na blues potku nadograđuje elemente rocka i hard rocka, onako kako su to nekad davno radili The Yardbirds te rani Led Zeppelin, dok su mu tekstovi duhoviti, zabavni i opičeni. Ne znam na čemu je lik kad ih piše, ali ovo je prebolesno: brak, pedofilija… Nema tabua, sve što mu padne na pamet čovjek uglazbi i to, za divno čudo, ima savršenog smisla. Kad vas nešto u dva ujutro tako drži nasmijanog i veselog da ni ne pomišljate ići kući, e to je za mene pravi način da zatvorim festival. Jest da su poslije Kolje bili i Rambo i Hladno pivo, ali… Poslije Kolje više nije bilo ničega, you know what I mean? J
I sad bi trebalo kao nekoliko mudrih riječi za kraj. Pa, od mene ih nećete čuti. Kad sam bio mlad i naivan davao sam neke sugestije što bih htio da se promijeni na EXIT-u, sad sam mator i dovoljno iskusan da znam da to nema smisla. Što se glavne bine tiče, line-up nikada nije bio ovako slab i nezanimljiv, a tako će vjerojatno biti i ubuduće. Festival će ići i dalje u smjeru privlačenja što šire publike, a to znači što više elektronike i što više neslušljivih, bljutavih, netalentiranih dance/soul/pop one-hit wondera na glavnoj bini. Jer to publika danas voli i traži. Rock glazba odavno je protjerana s glavne bine, no nije to najgore od svega: bez Main Stagea mogu živjeti, ali što je i program na Fusionu bio slabiji nego prethodnih godina, to me više muči. Domaći i regionalni izvođači uglavnom se ponavljaju iz godine u godinu, a od stranaca ove godine nije bilo nikoga tko je makar malo zabljesnuo. Po meni, najbolja stvar koju je EXIT ove godine napravio je povratak Future Shock bine i s njom bi trebalo nastaviti i dalje.
A ja? Eto, preživio sam četiri dana rudarenja po novosadskoj tvrđavi, preživio sam i četiri dana pisanja maratonskih reportova o tome, sad da vidim hoćete li vi preživjeti to sve pročitati?
Hadžo, skriboman s tvrđave
zlihadzoponovojase 