Backyard Art Festival – Edo Maajka, Hornsman Coyote, Debeli precjednik, The Rock Flock @ Donji Miholjac, 17. 07. 2015.

Prvim izdanjem Backyard Art festivala Donji Miholjac se upisao na mapu ljetne festivalske ponude u Slavoniji. Još da ne potraju samo jedno ljeto… 

Kandžija i Toxxara u pjesmi „Donji Miholjac“ lijepo kažu: „Miholjac, mjesto gdje se okreće novac“. Ekipa iz lokalne udruge mladih to je čula, pa vjerojatno pomislila: što nešto od tog novca koji se okreće ne bi završilo i kod nas, pa su došli na ideju organizirati kulturni, glazbeni i sportski festival. Iako je dvodnevni glazbeni program središnja aktivnost cijele priče, morali su ubaciti i koješta drugo kako bi im projekt lakše prošao (između mnogobrojnih beskorisnih stvari kojima sam se bavio u životu je i pisanje projekata pa znam otprilike kako to funkcionira 🙂 ), pa tako festival uključuje i izložbu slika na otvorenom, akustične i jazz koncerte, izložbu artističkih instalacija, razne performanse, oslikavanje murala, različite radionice, sportska natjecanja (streetball, odbojka na pijesku, biciklistička natjecanja, pumptrack…).

Troglava aždaja u sastavu drug B., drug M. i drug ja odlučila je ovjeriti i to čudo te smo, nepodnošljivoj vrućini unatoč, krenuli na put (u autu bez klime, naravno, niste valjda mislili da će sudbina imati milosti prema nama?). U Miholjac smo stigli prerano: u prostoru glavnog gradskog parka, gdje se nalazi bina, nije bilo nikoga, ni izvođača ni publike, čak ni komaraca, i za njih je ovo bilo prerano, pa smo otišli u malu šetnju kroz mjesto. Dugo nisam bio u Miholjcu i čini mi se da je grad još u gorem stanju nego kad sam pohodio ovamo sredinom 90-ih: najčešći natpis na lokalima je „iznajmljuje se“, a izgleda da dobro rade samo pekare, birtije i kladionice. Locirali smo i jednu slastu u centru u vlasništvu nekog Šipca pa smo pojeli solidan slamboš i, kao prave nokturalne životinje što i jesmo, vratili se na festival tek kad je pao mrak.

Sam festivalski prostor ne nudi nešto mnogo sadržaja: dva šanka s pristojnim cijenama, desetak toi-toi wc-a i neki spravljač brze hrane, izgleda kao lokalna podružnica osječkog Joze Trovača. Nedostatak drugih sadržaja je jebada kada imaš pravilo da jednom kad uđeš unutra, više nema van, pa ako se zalomi da ti neki izvođač nije po volji, nemaš drugu opciju nego šutjeti i trpjeti. Ali zato se nije štedjelo na produkciji: velika bina, kvalitetno ozvučenje, dobar light i video zidovi u pozadini (šteta što se nisu bolje iskoristili)… Vidi se da je ekipa naučila lekciju iz brojnih drugih lokalnih festivala gdje se nedostatak love često rješavao iznajmljivanjem najjeftinijeg (i najlošijeg) razglasa zbog čega smo u konačnici patili svi, a posebno naša ušesa… I još jedna bitna stvar: poštuje se satnica. Nema praznog hoda, namještanja od po pola sata, nema čak ni biseva: ni Debeljaci ni Edo nisu se ukazali na bis iako ih je publika zvala. Meni je to zakon, a vi recite što hoćete, vaše mišljenje na ovom blogu ionako nema nikakvu važnost…

Dolazak uz padanje mraka značio je da smo propustili prvi bend, lokalce Trip Kirby. Jedan friend mi je rekao da nismo ništa propustili pa ću mu vjerovati na riječ. Prve su nas nekoliko desetaka early birdsa na bini dočekali The Rock Flock (https://www.facebook.com/therockflock?fref=ts, http://rockflock.bandcamp.com/), trio kojeg čine dvije flokice: Tina gitaristica i lead vokal i Ana basistica te jedan flokan, Hrvoje za bubnjevima. Zadnji put sam ih gledao na u međuvremenu ugaslom ČUF-u (stvarno svugdje idem pod stare dane, to nije normalno!) u Čačincima, u međuvremenu su cure posjetile i daleku Švedsku (Kako je kod vas u Švedskoj? ‘Ladno, al’ standard, jebiga!), objavile su svoj prvi EP s pjesmama na rvackom ali su ostale vjerne svom power pop/punk zvuku. Simpatična ekipa, dobro rade to što rade, ali nikako da im se dogodi veliki iskorak kakav su recimo Punčke napravile. Dobro, nisu isti kalibar, Punčke su vrlo brzo odrasle i sazrele, dok flokice i flokan još uvijek furaju tu neku klinačku, tinejdžersku, šatro naivnu spiku (cure, ona vaša spika između pjesama je dozlaboga dosadna i bezveze), a svi znamo da su to već veteranke brojnih šankova i hektolitara piva što su prošle kroz njih. Pola sata je taman za ovaj bend, a najkeznije mi je bilo kada su u jednom trenutku uspjele animirati desetak baba da naprave žensku šutku. Ženska šutka vam je nešto poput muške, samo što više liči na ritualni ples prizivanja kiše (koja bi nam tako dobro sjela na onu tropsku vrućinu…).

Flockice su na bini naslijedili Debeli precjednik (https://www.facebook.com/debeliprecjednik ; http://fatprezident.bandcamp.com/) koji su se uštimavali dobrih 20 minuta, kao da znaju svirati… J I naravno da su odmah u prvoj pjesmi imali „tehničkih problema“, čitaj: zajebali su stvar (Debeljaci i tehnički problemi? Nečuveno!), ali su brzo uhvatili ritam i odradili svojih regularnih 50 minuta tehnički i vokalno nesavršene ali zato energične svirke. Set lista uobičajena: stariji hitovi na engleskom u prvom dijelu („Drowning“, „Music Saves“, „Rescue Me“, „Peter Pan Syndrome“…), a onda za kraj set od pet pjesama na hrvatskom zaključno s „Farmerskim srcem“ kada je ekipa osječkih pavijana, već kako to red i običaj nalažu, upalila baklje za prigodnu atmosferu, da bi se iste sekunde odnekud pojavili zaštitari s amperima vode u rukama u kojima su ugasili te baklje (valjda im nitko nije rekao da se baklje same ugase). Osječka publika je, budimo iskreni, izvukla ovaj nastup tom bakljadom i zbornim glasnim pjevanjem jer miholjačka očito nije baš najupoznatija s likom i nedjelom Debeljaka i živnuli su tek na hitove na domaćem jeziku, a i dobar dio njih došao je zbog Ede tako da je nedostajala ona prava štala kakvu Koca i jataci naprave u Osijeku ili Novom Sadu. Fora je bilo spominjanje izvjesnog Šteke, ono, „hvala divni ljudi i Šteki!“. Lik je jedan od redovnih pratitelja Debeljaka po svirkama pa su ga ovi odlučili malo podjebavati s bine. Malo? Na kraju svake pjesme otprilike…

E da, odsvirali su i dvije nove stvari s nadolazećeg EP-ja „Razbijena vojska“ (svaka sličnost sa samim bendom je zlonamjerna): ona na engleskom je opaki punk rock razarač, dočim je ona na hrvatskom previše plačipičkasta čak i za moje visoke stanrade tolerancije na plačlipičkost. Koca ju je najavio kao pjesmu o depresiji uzrokovanoj jutarnjim mamurlukom, što je tema koju su svi članovi benda više nego jednom osobno proživjeli, ali ovako na prvo slušanje, iz tog vlastitog iskustva mogli su izaći s nečim boljim…

Na Debeljacima se okupilo nekoliko stotina ljudi, no ozbiljnija publika okupila se tek kada se na bini ukazao Edo Maajka (http://edomaajka.com/ ; https://www.facebook.com/edomaajkaofficial?fref=ts). Jako je mnogo vremena prošlo otkako sam ga posljednji put gledao uživo, ali obzirom da čovjek sad živi u Izraelu i da mu je glazbena karijera ne u drugom već u petom ili šestom planu, to nije ni čudo. Sa sobom je poveo i svog starog sidekicka Frenkieja i pouzdanog beat mahera DJ Soula, što će reći nastup na matricu. Što je meni iskreno za kurac. OK, znam da je situacija takva da je imati full bend iza sebe neisplativo, ali znam i da je Edo prvi koji će se složiti da je ovo nužno zlo.

To rekavši, Edi se mora priznati da je odličan MC, pravi šoumen koji s lakoćom dirigira publikom i uspijeva stvoriti dobru atmosferu. DJ Soul je majstor za složiti beatove, a Frenkie me ovaj put posebno ugodno iznenadio. Iako je po defaultu u Edinoj sjeni, stvari u kojima je on bio glavni MC („Gori“, „Noćna smjena“) bile su mi highlight cijelog nastupa zbog modernijeg pristupa hip hopu u obliku dub stepa i grimea. Ipak, zvijezda za većinu od okupljenih 500-600 ljudi bio je Edo koji se još jednom dokazao i kao sjajan animator i komunikator kroz niz duhovitih upadica poput „Jeb’o punicu“ (kao varijantu na „Jeb’o vladu“) ili kada je vidio majicu koju je nosila lokalna ekipa s natpisom „Brate ja sam iz Miholjca“ pa se poželio ožicati za jednu nazvavši to svojim „izbjegličkim sindromom“. Ako ništa drugo, nastup im je bio kratak i efektan, sat i nekoliko minuta, pjesme su izvodili uglavnom do drugog refrena i onda prelazili na sljedeću tako da je postojala dobra dinamika, nekakav flow od prve („Facebook“) do zadnje pjesme (prikladna „No sikiriki“), dobra je fora i početi nastup s Marleyjevom „Jammin’“ a završiti ga s ljigavom „Careless Whisper“ Georgea Michela, sve je to divno i krasno, ali ja sam nakon prvih 15-ak minuta nastup proveo uz ogradu kod tonca pričajući s gomilom poznatih faca. Matrica, jebiga…

Miholjčani se nisu baš pokazali posebno dobrim domaćinima prema posljednjem izvođaču večeri, Hornsman Coyoteju (https://www.facebook.com/HornsmanCoyote), gostu iz Beograda prije čijeg se nastupa odigrala prava mala seoba naroda pa se broj prisutnih više nego prepolovio. Šteta, jer je i ovo bio solidan nastup Kojota iz Eyesburna koji već godinama vozi paralelni slalom između svog ponovno oživljenog matičnog benda i solo projekata. Ovoga puta ima projekt i album Hornsman Coyote and Soulcraft, šesteročlani prateći bend iza sebe i ovo im je bio prvi nastup s tom formacijom u Hrvatskoj. Kojot i s novom ekipom nastavlja istraživati sonične pejsaže reggae i dub glazbe, naglasak je stavljen na snažni ritam onako kako su to onomad radile legende reggaea Sly & Robbie, a iznad toga dvočlana puhačka sekcija koja je duvala sve pred sobom kao da trube jerihonske najavljuju kraj svijeta. „Seems like Revolution“ i „Soul Warrior“ bili su pravi udarači i koncert je bio dobar iako mi reggae dosta brzo počne ići na živce.

Zanimljivo, iako je meni zvuk bio sjajan i baš se osjetio svaki udarac doboša, sa zvukom je bilo najviše problema. Naime, mi smo stajali iza tonca, a to je bio neki baja kojeg je bend doveo sa sobom i koji se izgleda nije baš najbolje snalazio s miksetom. OK; ja se ne kužim u upravljanje miksetom ni tri posto, ali imaš super zvuk i sve, i onda počneš eksperimentirati s gumbićima i doslovno čuješ kako se vokal utišava npr. ili se glasnoća instrumenata mijenja. Kojot je to osjetio pa je s bine zamolio čovjeka da to sredi jer su se kanali počeli miješati. Da se mene pita, nije trebao ništa prčkati, meni je zvuk onakav kakav je bio na početku bio sasvim OK, a Ameri imaju onu staru dobru uzrečicu „If it ain’t broken, don’t fix it“.

Nismo ostali do kraja Kojota i ekipe jer se trebalo vratiti u Osijek. Tijekom koncerta sreo sam Toxxaru koji je očito mazohist: em čita moj blog, em voli kad ga napljujem. Čovjek se obradovao što ću ga ispljuvati, no kad sam mu rekao da smo došli smo na jedan dan, oduševljenje mu je naglo splasnulo. Jebiga, bit će još prilike za pljuvačinu, ništa se ti ne brini, samo vi nastavite svirati na sumnjivim studentskim feštama i doći ćeš pod udar moje oštre tipkovnice. Nažalost, nemam razloga za pljuvačinu ni što se samog festivala tiče: atmosfera je bila totalno cool i opuštena, nikakvih bitnijih zamjerki nemam osim da možda razmisle o uvođenju narukvica za neometani ulaz i izlaz (kako je riješeno npr. na Ferragostu) te da sljedeće godine pokušaju ne preklapati se s drugim festivalima u Slavoniji, konkretno Sawom. Sumnjam doduše da se velik dio publike ova dva festivala preklapa, ali eto, ja sam konkretno morao birati kamo otići u petak i izbor je pao na Miholjac. BAF se sada treba pozicionirati kao redovan godišnji festival, temelji su solidno izgrađeni i mislim da smo dobili još jedan slavonski open-air festival koji treba ovjeriti.

Hadžo koji uvijek ulazi na stražnji ulaz

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s