Neke pokojnike jednostavno treba ostaviti da počivaju u miru. Kulpin Fest je nakon deset godina svoje odradio i trebalo ga je upokojiti a ne inzistirati na mamuzanju mrtvog konja. Ovaj užas kojem sam svjedočio u subotu spada spada među najgore festivale na kojima sam ikada bio, po kvaliteti bendova definitivno najgori. Dno dna je ponovo spustilo letvicu i sada je Kulpin Fest 2015. čvrsto usidren tamo…
Prošle godine kada smo bili na Kulpinu prvi put smo čuli da će jubilarno deseto izdanje festivala ujedno biti i posljednje. Festival su organizirale Lude krawe među kojima je došlo do laganog zamora materijala, uostalom i bend je prestao s radom nakon 18 godina i oproštajne svirke u Bačkom Petrovcu, tako da se činilo da od festivala neće biti ništa. Onda sam na Ritmu Evrope u Novom Sadu pričajući s nekim od insidera saznao da će ove godine Bački Petrovac dobiti BackUp Fest, kao svojevrsna zamjena Kulpina, ali i da postoji mogućnost da se Kulpin nastavi, doduše na novoj lokaciji i s novom ekipom. Na BackUp Festu se ta informacija potvrdila, no službenih informacija na netu uopće nije bilo do prije dva tjedna pred sam festival kada je na službenoj stranici Kulpin Festa objavljen line-up koji nije bio nimalo impresivan. Pa ipak, želja da nam dupe vidi puta natjerala je Herra Lj., druga Š. i mene da upregnemo 120 konja vranih ispod haube metromobila i krenemo put Kulpina.
Mjesto zločina ovoga puta nije bilo nogometno igralište FK Kulpin već plato ispred dvorca Dunđerski u samom središtu mjesta. Tamo su postavili lijepu, veliku binu, s dobrim razglasom, a bilo je tu i nešto novo: ispred bine su postavili i nekoliko desetaka visokih stolova da ljudi mogu kupiti cugu u obližnjem kafiću i odnijeti ju do svog stola dok gledaju svirku što je sasvim OK fora. Bilo je i malo prostora ispred ograde za one koji su htjeli skakati (iako takvih baš nije bilo mnogo), a budući je koncert bio na javnoj površini nije bilo plaćanja upada. Dakle, prvi dojmovi su bili čist’ pozitivni. Što će reći, dok nije krenula sama svirka…
Kako je naša diverzantska trojka u Kulpin stigla dok još nije bilo nikoga na bini, iskoristili smo priliku da malo procunjamo po mjestu jer tijekom prijašnjih izdanja festivala to baš i nismo bili u mogućnosti (ili smo bili ispred bine gledajući bendove ili u backstageu na grahu ili čobancu J). Kulpin je dosta veliko mjesto u smislu da glavna ulica traje beskonačno a presijeca ju nekoliko također dugačkih sporednih ulica, ali kao što ste mogli i pretpostaviti, mjesto je mrtvo iza 22 h. Par trgovina i par birtija s lokalnim kronerima i to je to od noćnog života. Ne znam što tu mladi rade preko godine, ako išta, ali centar događanja bio je oko dvorca, na platou gdje se odvijao program i na klupicama u parku gdje je mladež obavljala visinske pripreme za festival u vidu ispijanja velikih količina alkohola. Kako će se ispostaviti, alkohol je bio neophodan za preživjeti ono što nas je čekalo…
Negdje oko 21:15 na binu se penje prvi bend večeri, novosadski Pet minuta slave. I kreće horor kakvog ni majstor Wes Craven ne bi mogao režirati. Ovo su coveraši, što znači da su sami po sebi bezvrijedni, ali ovo je najgori cover bend koji sam čuo u dugo vremena. Grozan vokal, krljanje instrumenata, ovi momci nisu dno dna; Pet minuta slave su uzeli ašov u ruke i na dnu dna iskopali duboku rupu i ugnijezdili se u njoj. Dakle, ovo je dno dna od dna. Zamislite bend koji obrađuje „Perspektivu“ od S.A.R.S.-a, trebam li išta više dodati? Automatski smo pobjegli od tog užasa ali – kuda pobjeći drugovi kad to ori po cijelom selu? Jedino pronaći neku udaljenu klupicu u parku, duboko disati i nadati se da će ovo zlo što prije proći. Dečki, ako ovako nastavite vas ne čeka pet minuta slave već brz zaborav…
OK, desi se da prvom bendu daš priliku iako ju ne zaslužuju, ali onda treba krenuti nešto ipak malo ozbiljnije. Kurac! Kreće drugi bend, Kazna za sluh, petrovačko-kulpinska kombinacija. I također su coveraši. Ovi bar znaju svirati i imaju podnošljiv vokal, ali brate ovo je svatovski bend. Mislim, „Marina“ od Kazališta i te fore, please! Opet sam spas potražio na klupici u parku ali trebalo je izdržati čak 50 minuta ovog svirepog mučenja. Kao da su mi operaciju na srcu radili bez anestezije, takav je to otprilike osjećaj… Kazna za sluh, što jest jest, i kazna za dobar ukus…
Onda na binu izlaze Industrijski kombinat, lokalni bend iz Kulpina. Odmah me presjeklo: jebote, bend iz Kulpina, to ne može biti autorski bend. Ali opet, u njemu svira Zare, bivši basist Ludih krawa, valjda si čovjek neće dopustiti da surovo tezgari. Hoće! Industrijski kombinat su također prerađivači, po lošosti tek koplje iznad Novosađana. Ovo im je bio prvi javni nastup i prvo javno sramoćenje. Ne mogu vjerovati da netko iz benda kao što su Lude krawe padne na OVO, to nije pad s konja na magarca već s konja na mrtvu kornjaču. Lokalnoj publici, koje se do tada okupilo u sasvim pristojnom broju, to nije smetalo, njima je Zare lokalni heroj i on da podrigne to bi izazvalo salve aplauza. Možda bi bolje bilo da je podrigivao umjesto što je pokušavao pjevati, kao i ona nespašena cura koja se doimala kao da su ju netom prije svirke kidnapirali na ulici i doveli da pjeva. Naravno da sam i opet pobjegao u park ali džaba…
Nisam se imao čemu posebno veseliti ni kada su se na binu popeli Josip a lisac (http://www.josip-a-lisac.com/, https://hr-hr.facebook.com/bend.josipalisac), novosadskih sedam samuraja sjajnog imena koje sam svojevremeno, po izlasku debi albuma, žešće popljuvao pa sam htio vidjeti je li se štogod promijenilo u njihovom taboru. Ne mnogo. Neka su nova lica tu, ali meni je to i dalje bezvezni ska-reggae ritam za terase jadranskih hotela. Tekstualno se vidi nekakav pomak, od klinački naivnih tekstova s početka sada su ipak došli na neku višu razinu, pjesme im imaju dosta brejkova u fazonu tog nekog modernog ska, ali džaba kad se nemaš za što uhvatiti. Jedna pjesma se prelijeva u drugu, druga u treću i tako do kraja… Zapravo, ne do kraja, jer nakon 20-ak minuta otišao sam do klupice u parku koja kao da je bila ukleta: svaki put kada bih došao bila je slobodna samo jedna i to uvijek jedna te ista. Nisam provjeravao je li to možda zbog toga što se netko uneredio po njoj… J
Negdje pred kraj nastupa Josipa a lisca pronašao sam dvojicu suputnika (i supatnika) čiji su mi izbezumljeni pogledi govorili da su oni u ovom mučenju „uživali“ barem koliko i ja, ako ne i više, i vrlo brzo smo se dogovorili da preskočimo Oružjem protivu otmičara i pobjegnemo natrag za Osijek. Prije polaska smo maznuli neku pljesku koja je po kvaliteti i cjenovno negdje na razini Joze Trovača, dakle ni s tim se nismo usrećili…
Dakle, ovo je bilo nešto prestrašno, iskustvo iz devetog kruga pakla, tri grozna cover benda i jedan bezvezan autorski. Ljudi, ja sam zao, ali pred ovim zlom koje su organizatori okupili na bini mogu se samo pokloniti i povikati: „Nisam vas dostojan!“ J. Kulpin Fest 2015. ulazi u rang najgorih festivala otkako je svijeta i vijeka, ne produkcijski i tehnički kao npr. u slučaju đakovačke Arle prije dvije godine, valpovačke Fuzije od prije pet-šest godina ili grabovačke Ribe od prije par godina, već po izboru izvođača. Znam da je kriza, nema se para, najjeftinije je pozvati lokalne bendove (i ujedno promovirati tzv. scenu) ali Kulpin Fest je u svojih prvih deset godina njegovao autorske bendove a ne ovakav coveraški šrot. I dok velik broj okupljenih daje za pravo organizatorima proglasiti festval uspješnim, mene Kulpin više neće vidjeti, osim ako sljedeće godine baš ne dovuku neko ime koje će me izuti iz cipela.
Otpadnik Hadžo
zlihadzoponovojase 