Eto konačno ovjerismo i tu famoznu gitarijadu u Ratkovu. Zaboli smo još jednu pribadaču na mapu koncertnih mjesta u blizini Osijeka, a kako je bilo saznat ćete kad dođete do kraja ove dnodnevne pisanije (ako dođete…).
Ne znam ni kako ni zašto ali na gitarijadi u Ratkovu još nikada nisam bio. Iako se gitarijada održava s duljim prekidima još od sredine 70-ih, a posljednjih desetak godina je postala redovna, uvijek bi se preklopila s nečim što mi se činilo zanimljivijim. I ovaj put je konkurencija bila žestoka: Impulse festival u Našicama, Reunited festival u Valpovu, ali pet lakih komada u sastavu Herr Lj., drug M., drug Š., drug I. i ja koji nisam ničiji drug odlučili smo da ipak konačno svratimo i u to Ratkovo kroz koje smo do sada milijun puta prošli na putu za i iz Novog Sada, ali ama baš nikada nismo imali razloga da se tamo zaustavimo…
Ratkovo je prvo selo poslije Odžaka, dakle to je od Osijeka nekih sat vremena vožnje, koji minuta više. Na papiru je to jednostavna operacija dolaska od točke A do točke B, ali u praksi, pogotovo kad je u ekipi pet rđavih kuraca, to se mora zakomplicirati. Okrivite pun mjesec (i još k tomu plavi, blue moon), okrivite staračku demenciju, u svakom slučaju ovo je bio savršen primjer jednog od onih dana kada vam se čini da ništa ne ide po planu i programu: krenuli smo prekasno, čekali na granici 45 minuta, svađali se s nadrkanim prodavačicama kod Ducka, posjetili Lazara iako to nije bilo predviđeno programom… Da skratim priču, moj originalni plan da ošacujem barem nekoliko bendova iz natjecateljskog dijela programa je puk’o k’o mjehur od sapunice: stigli smo tek negdje oko 23 h, taman kad je posljednji od mladih bendova završavao nastup.
Gitarijada se inače održava u Domu omladine kojega smo pronašli iz cuga (nakon prvog zavoja u selu četvrta ulica lijevo, do kraja), čak i bez navigacije. Poveća koncentracija mladih ljudi, uključujući nekoliko ćelavih wanna-be skinjara i krestaša, nije ostavljala mjesta sumnji da je to to. Ekipa je bila razasuta uokolo po grozdovima i cugala, a i lokal pored Doma omladine mlatio je velike pare jer je gazda svaki metar prostora iskoristio da postavi stol, mislim da ih je donio čak iz babinog podruma, dok se izbor muzike kretao od pop kuruze a la Željko Joksimović do best-of Riblje čorbe! Nazdravlje!
Velik broj ljudi vani a gotovo nikoga unutra, tako vam to obično biva kod gitarijada. Isto je i u Osijeku i na većini drugih manifestacija tog tipa gdje natjecateljske bendove obično gledaju tonci, zaštitari, konobari i članovi drugih bendova. Publiku je žešće bolio kurac, no postojao je još jedan razlog zašto nisu ulazili unutra: jednom kad uđeš, više nisi mogao van, pa su se štedjeli za zvijezde večeri. Za one s narukvicama to nije predstavljalo problem, pogotovo kada smo otkrili da je cijena pića u susjednom bircu bagatelno jeftina – 100 dindži za pivo ili coca colu.
Otužnom početnom dojmu pridonijela je i činjenica da je Dom omladine prilično velik prostor: imate ulazni hol koji vodi do glavne dvorane, a iza je i malo dvorište gdje su postavili nekoliko drvenih stolova i stolica, par toi toi wc-a, šank te lokalnu verziju Joze Trovača sa svojim specijalitetima s roštilja. Tijekom ova dva dana gitarijade dvorana je bila možda do pola puna, ako i toliko, pa smo se pitali je li problem u Ratkovu i tamošnjoj publici ili u paprenoj cijeni od 600 dindži po danu? Vjerojatno i jedno i drugo…
Prije nastupa glavnih bendova žiri je proglasio pobjednika ovogodišnje gitarijade, a to je bend Holographic Human Element iz Travnika, jedini bend od svih šest koje sam imao priliku gledati uživo i to nedavno, na UFO festivalu u Osijeku, i uopće me ne čudi što su pobijedili jer su, što bi Vještice rekle, „totalno drukčiji od drugih“. Njihova kombinacija psihodeličnog, progresivnog space rocka nije za svakoga, ali meni su se dopali, a za potrebe ovog bloga to se jedino računa J. Inače, bend ima i prinovu u bendu, momka za klavijaturama zamijenila je cura, i to simpatična, no kako smo debelo zakasnili nisam imao priliku da malo napasem oči. Kažem vam, bio je to jedan od onih dana kada vam baš sve ide naopako…
Nešto iza 23 h na binu se penju Novosađani iz benda Grate (https://sr-rs.facebook.com/bandgrate; http://www.grateband.com/) koji su se izgleda pretplatili da sviraju kao predgrupa Goblinima jer sam ih u toj ulozi gledao i u novosadskom Quarteru prošle godine. Što je novo kod Gorana, Pika, Strahinje i Zoltana? Pa, za početak, imaju novi album „Ne mogu, neću, ne znam, ne želim“ kojeg su većim dijelom predstavili u Ratkovu. Ekipi se mora priznati da vjeruju u nove pjesme jer je ovo bila potpuno drugačija set lista od one u Quarteru: par starih hitova („Srebro“, „Revolucija“, „Volim da hodam“…) ali sve ostalo su bile nove stvari. Malo su drugačije aranžirane: manje je grungea, više su u nekom indie rock fazonu, s još više plesne ritmike, tekstovi su manje društveno politički intonirani a više govore o osobnim stanjima čovjeka (znate, ono, na dnu si, teška depra, nema nade, ma otprilike kako se 90% mladih u Srbiji osjeća danas J), Goran je malo poradio i na vokalu i na scenskom nastupu i to sve vrlo dobro zvuči. Grate su usviran, ozbiljan bend i jedino što je nedostajalo je reakcija publike: sad već solidno popunjena dvorana očito je čekala Gobline i nisu se baš pretrgli od potpore Grateu, a i nove pjesme („Karma“, „Mesec“, „Nevreme“, „Novi dan“…) očito još nisu ušle u uho ljudima (pa ni meni, da budem iskren). Njihov prošli imao je nekoliko rasnih hitova, ovaj novi ne sjeda na prvu, ali to samo znači da je potrebno da se još koji put sretnemo uživo da utvrdim gradivo. Otprilike sat vremena poštene, muške svirke.
A kad smo kod muške svirke, teško da može biti muškijeg nastupa od onog šabačkih Goblina (http://www.goblini.com/, https://www.facebook.com/goblini.official) gdje testosteron teče u potocima. OK, viđao sam i cure kako skaču, urlaju i bacaju se u klimakteričnom deliriju tijekom njihovih nastupa, ali u Ratkovu su cure bile u debeloj manjini. Uopće, bilo je malo cura u publici oba dana, sve jajan do jajana, što malo pokvari doživljaj koncerta jer tko još ide na koncert gledati bendove, ajte molim vas… J Stvorila se neka manja gužvica, po našoj procjeni bilo je oko 200 ljudi, možda koji ljud više, ali mogao si bez jebemti šetati kroz publiku do prvog reda. Čak ni šutka nije bila onako brutalna kakve sam gledao u Quarteru ili prošle godine u Selenči.
Obzirom da mi je ovo treći put da gledam Gobline ove godine, a jedno sedmi ili osmi otkako su se povampirili prije pet godina, nemam mnogo što za dodati prethodnim komentarima: Golub i ekipa su furiozno odvozili svoj „Voz“ s klasičnim stanicama od „Cipijonke“ i „LSD“-a, preko „Anje“, „Magnovenja“ i „Hoffmana“, preko „Lune“ i „Kao da…“ pa do stvari s posljednjeg albuma: „Deca iz komšiluka“, „Jedan na jedan“ ili „Evropo“. Vlada je imao svoj show program, unosio se svojim basom u publiku, čak je dao i jednom fanu iz publike da drnda po gitari, i čovjek se dobro zabavljao dok su Leo i Alen ispaljivali baraže gitarskih riffova, Milan udarnički lomio kosti bubnjevima, a Golub letio s jednog kraja bine na drugi. Malo kraća set lista nego obično, oko sat i pol, ali bez praznog hoda, bez mnogo govorancije, ono, ožeži brale!
Što još da istaknem? E da, u jednom trenutku bend je na binu doveo nekog klinca, Dušana, koji je čestitao rođendan svojoj curi (mali je rano počeo bariti komade, svaka mu čast!), a Golub ga je predstavio kao ogledni dokaz da rock’n’roll (još) nije mrtav i da postoje nove generacije koje ga slušaju. Hmmm da, samo što znam preko nekoliko klinaca čiji su starci dali sve od sebe da ih „zaštite“ od vanjskih zala tipa cajke, ali teško je to: zamisli da ti je ringtone na mobitelu neka stvar Goblina, a prijatelji iz razreda su ti hrpa seljobera čiji ringtonovi su Ceca, Karleuša, Dara Bubamara i slični. A s takvima se igraš, ideš na cuge, slaviš rođendane… I onda shvatiš da se s rogatima ne možeš bosti: ili ćeš ići linijom manjeg otpora ili ćeš biti vrlo usamljen u djetinjstvu…
Bend je tradicionalno uz „Lorenu“ zatvorio nastup koji je bio jako dobar, ali je izostala ona atmosfera s njihovih ranijih klupskih svirki. Jednostavno, ovo je bio prevelik prostor a nedovoljno ljudi, vjerojatno bi bilo bolje da smo bili u nekom klubiću u koji stane 200-250 ljudi. A i publika nije bila baš u elementu: mislim, alo ljudi, ja sam skoro cijeli nastup stajao u prvom redu s lijeve strane bine i niti u jednom trenutku nisam bio u opasnosti da ću dobiti lakat u nos ili bubrege ili da će netko naskočiti na mene. A i kaže mi jedan lokalac da je za ono malo šutke bila zaslužna „uvozna“ ekipa iz drugih mjesta, Ratkovčani se nisu baš iskazali…
U većini reportova ovdje bi obično bio kraj priče, no ne i u Ratkovu. Naime, organizator gitarijade ima salaš kod Odžaka (on ga zove ranč) s kampom za izvođače i goste, pa je pozvao i zle kritičare da ga dođu ovjeriti, ali me zamolio da ne pišem ni ne fotkam ništa, valjda iz straha od pijanstvenog osramoćivanja. OK, neću ništa pisati, samo ću se referirati na bend koji sam gledao prije tjedan dana na ARLA festivalu u Đakovu, ABOP (After je bolji od partyja), a vašoj mašti prepuštam da se domislite kako nam je bilo. Jedan hint: u Osijek smo se vratili poslije pet ujutro kad se već razdanjivalo…
Hadžo koji budi pijetle
zlihadzoponovojase 