Gitarijada u Ratkovu – Partibrejkers, Nafta, Odvojena stvarnost, Proleće, Neprijatelj prelazi zeku @ Dom omladine, 01. 08. 2015., dan 2.

Prvu večer gitarijade u Ratkovu donekle je izvukao energičan nastup Goblina, međutim druga večer bila je gadan promašaj koji ni iskusni rutineri Partibrejkers nisu mogli iščupati…

Eto vidite kako se planovi ponekad mijenjaju: u subotu oko pet ujutro naša ekipa se vratila iz Osijeka uvjerena da je to to što se gitarijade u Ratkovu tiče, no par sati sna kasnije telefonske žice su se usijale i pao je dogovor da se ide i na drugu, revijalnu večer. Drug M. je otpao iz kombinacije, ali preostal četiri mušketira odlučila su ponovo krenuti put Ratkova.

Ovoga puta nismo imali baksuza ni s prelaskom granice ni s klimakteričnim prodavačicama u Ducku, nismo stajali kod Lazara već smo drito krenuli…Pa, gotovo drito, jer smo usput stali kod salaša (ranča) kojeg smo napustili prije jedva 12 sati na laganu okrjepu a onda smo nastavili put Ratkova.

Plan je bio doći do osmice i ovjeriti prvi bend, Novosađane Neprijatelj prelazi zeku (https://www.facebook.com/NPZ.HQ). Stigli smo oko 8 i 20 uvjereni da svirka ionako neće početi na vrijeme jer – kad je išta kod naših istočnih susjeda počinjalo na vrijeme? – ali avaj! Zeko je već debelo bio na bini i stigli smo ovjeriti samo dvije posljednje pjesme pa ću vam preporučiti da ošacujete moj raport s EXIT-a gdje sam ih gledao u duljem izdanju na maloj Future Shock bini. Bilo je jedva dvadesetak ljudi u publici, uključujući nas i članove sljedećeg benda (drug I. je brojao i izbrojao 21 glavu, bez tonca u kavezu), ali tako je to s prvim mačičima… Valjda će poslije biti bolje. Oće kurac!

Zeku su na bini naslijedili još jedni Novosađani i još jedan bend kojeg sam gledao na EXIT-u na Future Shock bini, kultni hc sastav Proleće (https://sr-rs.facebook.com/pages/Prole%C4%87e-bend/209273042444296). Izostanak publike nije izgleda previše smetao frontmena Nebojšu koji se, u svom karakterističnom stilu, dobro zajebavao tako što je pozdravio poimence svakoga od prisutnih (uključujući i mene; zanimljivo, iako sam pratio bend već dosta dugo, službeno smo se upoznali tek prethodnog dana na ranču), a zahvalio se i organizatoru cijele gitarijade rekavši da je „za naš današnji izgled i statičnost na bini zaslužan Ranko“. Za razliku od EXIT-a, gdje sam propustio prvi dio njihovog seta, ovdje sam odslušao cijeli 45-minutni nastup koji je u prvom dijelu bio podsjetnik na zimzelene hitove naše i vaše mladosti („Leptirić“, „Kiše“, „Strahovi“, „Jelo“, „Uspomene“…), a u drugom friškiji materijal s posljednjeg albuma „Žene odlaze u svemir“ (eh, da bar… J). Žestoka i hc-ovski brutalna svirka u kombinaciji s zakukuljenim tekstovima zaštitni je znak ovog benda koji nikada nije izašao iz uskih, kultnih okvira. Proleće je bend koji zaslužuje mnogo više publike i u Novom Sadu ju imaju, ali u Ratkovu se očito od svirke neće ‘leba najesti…

A ‘leba se od svirke neće najesti ni sljedeći bend iz mini invazije Novosađana, Odvojena stvarnost (https://www.facebook.com/odvojenastvarnost), bend kojemu riječ kultni savršeno pristaje jer ih nikada nisam gledao niti sam slušao njihove albume, a ja kao nešto pratim novosadsku scenu. Kao da bend i ja obitavamo u, hm, odvojenim stvarnostima J. U svoju obranu, reći ću da je bend djelovao tijekom 90-ih, objavio dva albuma i onda su krajem dekade prdnuli u čabar da bi se vratili prošle godine s novim, trećim albumom „Prava sreća tek dolazi“. Od originalne postave tu su Željko vokal, Đorđe gitara i Vasa bubnjevi, a pridošlica na basu je Marko. Vidiš po njima da nisu u cvijetu mladosti i da su Pantelijini vršnjaci, ali stari momci praše svoj garažni punk rock kao da je vrijeme stalo. OK, kao i obično kod ovakvih povratnika među žive, divlja i sirova energija s početaka donekle je ublažena, malo su sporiji (na trenutke čak odlaze i u blues vode) i pomalo vuku na Brejkerse i rane Majke ali s malo mračnijim gitarskim post-punk zvukom („Samo za sebe“ zvuči kao križanac Erotic Biljana i Joy Divisiona). Nisam upoznat s njihovim opusom, do ovog nastupa nisam ništa čuo od njih, no dopalo mi se kako zvuče, posebno Mare na basu koji jede malu djecu kako strava svira. Upravo te melodične, propulzivne bas linije čine zvuk ovog benda donekle različitim od gomile zvukom sličnih. Naravno, i njih je pratila tek šačica najupornijih entuzijasta…

Satnica je išla kao po špagi što je za pohvalu, pa nakon 15-minutne pauze dvoranu je ispunio ne miris već zvuk subotičke Nafte (https://www.facebook.com/pages/NAFTA/102339031736). Nafta je sljednik kultnog benda iz 90-ih, Džukele, jednog od klasičnih brzih bendova Srbije koji su definirali rock zvuk te tumorne i sumorne ere. Bend predvodi ex-Džukela Bane (sa svojim tradicionalnim kačketom) na gitari kao lead vokal, na basu je Risto a za bubnjevima Miša i kao Nafta već postoje dulje od Džukela, no nekako mi se čini da nikada nisu uspjeli izaći iz njihove sjene. Razlog može biti i promjena zvuka, s više psihodelije i naginjanja ka nekom alternativnom rocku kao u pjesmama „Svačija i ničija“, „Mesec“ ili „Dilema“, no neki mini raspašoj i reakciju malo brojnije publike ipak je izazvao blok brzih pjesama gdje su dominirali klasici Džukela poput „Mosta“, „Energije“ ili „Čoveka u odelu od zlata“. Zanimljivo, nisu izveli ni „Ameriku“ ni „Ne mogu da pobegnem“ po kojima ih najviše ljudi pamti, ali dobro, ovo je ipak bend Nafta koji se svoje prošlosti ne stidi već na njoj gradi nešto drugačiji, teže prijemčljiviji zvuk, s dosta solaža i dugih instrumentalnih pasaža koji nisu za skakanje na koncertima. Svojih sat vremena svirke zaključili su meni jednom od njihovih dražih pjesama, „Život nije supermarket“ i opći dojam je pozitivan. Banetov vokal bio je pretih i mutan na početku, no to se kasnije popravilo, a nešto malo se popravila i krvna slika publike iako, da budemo iskreni, ne toliko zbog Nafte…

…koliko zbog neuništivih Partibrejkersa (http://www.partibrejkers.rs/, https://www.facebook.com/partibrejkers), zvijezda druge večeri. Publike je ipak bilo manje nego večer ranije na Goblinima, dosta manje, ali to sam i očekivao: Goblini ipak rjeđe nastupaju a imaju i vjernu žanrovski orijentiranu publiku, dok su Brejkersi institucija rocka i njihov nastup nema taj element ekskluzive. Plus, nekim ljudima očito je cijena karte od 600 dindži po večeri bilo previše pa su morali birati ili jedno ili drugo, i nekako je klatno prevagnulo na stranu Goblina.

A Cane, Anton i ekipa (Laki bas, Robert druga gitara i Darko bubnjevi) su odradili svojih poštenih, ali nama koji smo ih gledali x puta ne pretjerano zanimljivih sat i pol svirke. Sve je to u redu, lijepo i krasno, Antonovi riffovi, Canetov karakterističan vokal i scenski pokreti, hitovi koji se izmjenjuju kao na tekućoj vrpci, to je bend koji drži neki nivo ispod kojeg ne ide, ali vas nema ni bogzna čime impresionirati. Od novih pjesama odsvirali su tri, iste tri koje su u set listi imali i prošle godine kada sam ih gledao kao predgrupu Queens Of The Stone Age („Sitna lova“, „Šta radiš“, „Sirotinjsko carstvo“), ostalo su bili klasici koje svi znamo i pjevamo u glas. Ovoga puta izostala je uobičajena Canetova verbalna gonoreja, samo je pohvalio zvuk na bini rekavši da im je ovo jedan od najboljih zvukova na trenutnoj turneji te pohvalivši organizatore što dovode rock’n’roll u ovakva mala mjesta. Ja sam ih odgledao prvih sat vremena jer ipak su to časne starine (čast iznimkama!), a onda sam se povukao do birca u susjedstvu, naručio coca colu i počeo sabirati dojmove ova dva dana.

Slažem se da je dobro što postoje ovakve gitarijade u malim mjestima, ali loš odaziv publike pokazatelj je da neke stvari treba mijenjati. Prvo, cijena ulaznice: 600 dindži po večeri je previše. Drugo, zabrana izlaska van jednom kad uđeš rezultira time da ljudi čekaju headlinere i zapostavljaju male bendove zbog kojih se cijela ova stvar i organizira, ne? Treće, organizatori moraju shvatiti da je rock glazba danas getoizirana, sve je manje ljudi koji to slušaju, a nove generacije furaju se na elektroniku, hip hop i, naravno, cajke. Po meni, jedna večer festivala bila bi dovoljna, gitarijada i recimo dva headlinera, po mogućnosti žanrovski različita, i neki DJ do jutra. Tako to radi većina festivala, meni se to osobno ne sviđa ali ja ću otići ranije jer ja ionako nisam ciljana skupina ljudi za koje se danas rade svirke.

Da se mene pita, mogli su ‘ladno imati jednu večer, natjecateljske bendove pa co-headlinere Brejkerse i Gobline. Ovako, s financijske strane ovo je sigurno bio žešći zaron a la Titanik, kad pogledaš koliko je tu para uloženo u produkciju samog koncerta i u popratne događaje poput salaša. Naravno, ovakve manifestacije se ne rade zbog love, ali kad nakon svih ovih godina vidiš da ti na jedini rock događaj u Ratkovu u godini jedva dođe 200-ak ljudi, moraš se zapitati kamo dalje. No OK, ako Ranko i ekipa imaju nekoliko stotina ili tisuća eura koje su spremni svake godine investirati u nešto ovakvo znajući da svjesno idu u minus, tko sam ja da se bunim?

Naravno da ni druga večer nije mogla proći bez aftera na ranču, no držim se obećanja da neću pisati ni objavljivati fotke s njega. Samo ću reći da smo i ovaj put u Osijek došli iza pet ujutro i to na moje insistiranje jer pijanu bandu druga I. i Herra Lj. nisi mogao odbiti od pivske sise… Malo sam ipak prestar za dadiljanje matorih jaraca koji ne znaju reći ne alkoholu…

Hadžo, zla dadilja

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s