Iako se manifestacija zvana Osječka ljetna noć održava već godinama jednom mjesečno, obično budem negdje drugdje i ‘ladno ju propustim. No eto, dogodilo se da ovaj vikend nema ničega zanimljivog van grada, pa rekoh: Ajd’ da vidim ima li tu štogod zanimljivog. Za divno čudo, ima…
Ako slučajno niste znali za ovo čudo do sada, Osječka ljetna noć se organizira jednom mjesečno, posljednjeg petka u lipnju, srpnju i kolovozu. Ispočetka je bila zamišljena kao zabavni sadržaj za siromahe koji nisu otišli na more, nešto poput ribarskih noći na kopnu, program po sistemu za svakoga po nešto, od klinčadije do umirovljenika s jednom nogom u grobu. Jedno vrijeme su imali baš sjajnu seriju pehova jer bi cijelo ljeto bilo suho k’o babina pizda a onda bi kiša pala taman na dan održavanja OLJN-a i cijelu stvar otkazala ili pokvarila. No, sad u petak je teren bio idealan za igru, vrijeme supar, ja nisam nikamo išao pa sam odlučio malo probazati po centru i vidjeti što ima.
Tako sam se naoružao svojim standardnim priborom za koncerte: notesom, olovkom i fotićem, samo je matora izlapetina zaboravila da sam baterije za fotić stavio puniti i ostavio ih u punjaču tako da mi je fotić bio totalno nepotreban. Mogao sam isto tako ponijeti sa sobom peglu… J
Obzirom da je riječ o programu i za staro i za mlado, morate napraviti plan rada u namjeri da izbjegnete što je moguće više i starog i mladog. Zato se na OLJN ne kreće prije devetke: do tada je većina djece već odgledala svoje i roditelji su ih vratili natrag u jazbinu, a i penzići su lagano privodili kraju šetnju i kretali prema svojim sarkofazima. Program za djecu počeo je već oko sedmice na Trgu slobode i tu je bilo svakakvih gluposti, od slikarskih i kiparskih radionica preko mađioničara pa do zabavnog parka, a na glavnom trgu, Trgu Ante Starčevića, nastupala je neka klapa s potpurijem dalmatinskih popevki. Bili su tamo ponuđeni i dalmatinski i slavonski specijaliteti poput rižota od plodova mora, girica ili raznih plodova kopna. Zašto to treba izbjegavati? Zato što je nemoguće doći na red od tih silnih penzića koji dođu sat vremena ranije da zauzmu busiju kad se nešto dijeli bespla. Mislim, to su živi mrtvaci u poodmaklom stadiju raspadanja, ali kad se treba izboriti za mjesto u redu onda ih ni Ussain Bolt ne može stići…
Gotovo cijeli program lociran je na nekoliko lokacija u centru grada, najbolji način za doživjeti ga je lagani špacirung od jedne bine do druge, usput sretneš nekog poznatog pa ti se on pridruži u šetnji i čašici razgovora, pa malo pogledate jednu binu pa odete do sljedeće, pa u Tisku kupiš mineralnu od pola litre da ugasiš žeđ…
Prva postaja na ovom križnom putu bio je Trg slobode, točnije terasa kafića Lotus (nekadašnji Franck) uz disko večer uz zvukove 70-ih, 80-ih i 90-ih. Obzirom da sam ja generacija koja je rasla kroz 80-e i dijelom 90-e, toga se razdoblja sjećam s nostalgijom, a ovakav izbor glazbe u kojoj je bilo svega, od italo disca do popa i mainstream rocka, strahovito me podsjetio na najbolje dane legendarne Tufne iz druge polovice 80-ih. OK, nije im baš trebao onaj megamix Modern Talkinga u trajanju od deset minuta gdje su umiksali sve njihove hitove, ali friendica i ja smo sa zgražanjem otkrili da smo i dan danas u stanju otpjevati gotovo cijele verse i strofe ovog groznog benda. Pod takvim smo drilom glazbenih urednika bili u ono vrijeme…
Lagana šetnja do spomenika Franji Krežmi gdje su nastupali džezeri, Damir Mihić kvartet, za ovu prigodu pojačani mladim i perspektivnim pijanistom Mislavom Pavinom kojeg sam otkrio ljetos tijekom „Plaža u Osijeku“ festivala. Momak se odlično uklopio u postavu Mihićeve uigrane četvorke bojajući svojim kljovama njihove light jazz i smooth jazz standarde. Mihić će ovaj nastup sigurno pamtiti po nezgodnom padu sa stolice kada se, koliko je dug i širok, prosuo po podu, a ekipa je jednostavno nastavila pičiti kao da se ništa nije dogodilo. Takva vam je jazz bratija: možeš se grčiti od infarkta na bini, ali oni moraju dovršiti svoj solo… J Uživancija u dobroj mjuzi, ugodna atmosfera, bez pretjerane gužve, možeš sjesti negdje sa strane i chillati, meni osobno najdraži nastup cijelog OLJN-a.
A titula najomrznutijeg dijela OLJN-a bez konkurencije ide glavnom trgu gdje je nastupao Krle i inspektori. Tog dana na kupanju na Dravi povela se rasprava o najgorim osječkim bendovima ovog trenutka, a jedan od ozbiljnih kandidata za plasman u top ten upravo su Krle i njegovi nesretnici, predstavnici one škole ljigavog srednjestrujaškog pop rocka koji se vrti samo na Radiju Osijek i sličnim zatupljujućim lokalnim radio postajama. Krle je na početku obećao da će svirati do kraja programa, a da bi to postigli poslužili su se već pohabanom forom jedne autorske pjesme pa jedne obrade. Autorske pjesme su im dno dna, ali tek kad čujete teksaški masakr električnom gitarom dok izvode „Teške boje“, „Budi moja voda“ ili „Samo par godina za nas“, onda shvatite o kojoj razni lošosti pričam. A najgori je Krle i njegov vokal koji bi zakonom trebalo zabraniti ili proglasiti elementarnu nepogodu kad god negdje nastupa: čovjek zvuči kao mješavina vatrogasne sirene i tužnog jaukanja tuljana kome je pred očima morski pas progutao družicu. J
Bijeg od ove zle buke i lagana šetnja Korzom do kafića Siesta gdje je također bila živa svirka, duo In, tip na akustičnoj gitari i cura vokal, čist’ OK svirka ali ništa što bi me dulje zadržalo zato što je bolja live svirka bila dolje prema Dravi, na terasi hotela Osijek, uz No Jazz Band. Pisao sam o njima prije godinu dana i drago mi je što postoji bend koji jazzu pristupa na nešto drugačiji način, kao fuziju moderne jazz glazbe s elementima funka, popa, rocka, bossa nove… Osim instrumentalne virtuoznosti pečat im daje i vrckava vokalistica Mila koja svaku pjesmu koju „napadne“ uspije učiniti svojom, i bio mi je gušt baciti uho opet na njih ali uz jednu rezervaciju: lokacija terase hotela Osijek je za kurac kod ovakvih gužvi. Em nema mjesta za sjesti, em svi klafraju oko tebe, a ako želiš stati sa strane na promenadu i slušati u zdrav mozak te jebu šetači i biciklisti. Probao sam s mijenjanjem lokacije ali nije uspjelo, pa sam se na njima zadržao manje nego što sam htio ali sigurno ću uskoro opet nabasati na njih.
Potom slijedi povratak pored kina Europa do Sakuntala parka gdje se održavao središnji događaj ove manifestacije: In da sofa program. Riječ je o programu koji se ovo ljeto održavao tri vikenda (petak-subota) na terasi restorana Iktus, odmah uz Dravu, a radi se o ležernom partiju na otvorenom uz šarene koktele i još šarenije zvukove funkyja, soula i moderne plesne glazbe. Sakuntala park ispred kina Urania, pored kultnih sfingi, bio je pretvoren u beach bar koji su okupirali mlađa ekipa i, kako je vrijeme odmicalo, prostor se sve više i više punio pa je nešto pred ponoć, kad sam odlučio krenuti kući, bio pun k’o šipak. Simpa je to fora, ali to nije moj đir, a čak i gledanje fino pocrnjelih i oskudno odjevenih mladih cura dopizdi nakon nekog vremena, ne?
Sve u svemu, lijepa šetnja kroz centar grada, uglavnom dobar i zanimljiv program (izuzev Krleta), sve se dobro poklopilo. Nije mi žao što sam otišao tamo, premda bih više volio da sam otišao negdje van grada na neku svirku ali bože moj, ne možeš imati sve u životu. Dobio sam Giselle Bundchen, što mi još treba? J
Osječki ljetni noćni Hadžo
zlihadzoponovojase 