Kakav Clash of the Titans! Otvaranje 15. po redu novosadskog Festivala uličnih svirača donijelo je nešto do sada rijetko ili nikada viđeno na ovim prostorima – glazbeni „meč“ dva poznata benda u kojem je pobijedila super dobra atmosfera i zajebancija koju ni nenajavljena kiša nije mogla pokvariti…
Ako pratite ove moje škrabarije, onda znate da mi je prvi vikend u rujnu rezerviran za tradicionalni novosadski Festival uličnih svirača, manifestacija po sadržaju slična varaždinskom Špancirfestu samo s većim naglaskom na ulične performanse a manje na klasične koncerte s velikim imenima. Zapravo, FUS je bolji od Špancira utoliko što se nije počeo prostitutirati pa dovoditi Dubiozu, S.A.R.S. i ine užase, a podsjeća me na slične festivale kojih po evropskim gradovima ima dosta u ovo doba godine i još je jedan dokaz da je Novi Sad evropski grad, čak i ako nije u Evropi (a ako su braća Srbi imalo pametni, ostat će izvan tog zla što duže mogu… J).
Prethodnih nekoliko godina ekipa i ja smo išli na festival subotom jer je to udarni dan, plus ne radi se nedjeljom pa možemo ostati dulje nismo opterećeni time da se moramo vraćati ranije kući. Ove godine plan je bio doći na otvaranje u četvrtak te opet u subotu, no kako se za subotu najavljuje šugavo vrijeme, ta nam opcija visi. Veselu ekipu ovoga su puta činila tri mušketira (Šandoros, Ljubićkos i D’Hadžanjan) te djeva bajna Vanda de Winter. Eto dokaza da ove naše putešestvije nisu samo peder bal već da ponekad povedemo i ženske entitete sa sobom…
Malo smo promijenili rutu puta pa smo umjesto kod Bačke Palanke granicu prešli kod Neština. Mali prijelaz, nikoga ni na našoj ni na njihovoj strani granice, a lijepa vožnja cestom uz Dunav i pored brojnih „vinograda blagorodnih“. U jednom selu između Neština i Beočina stali smo pored lokalne trgovine i pojeli sladoled. Sjećate se nekadašnje Pekabele, danas je to Frikom, odnosno Ledo, odnosno Agrokor, nevermind, i njihovih legendarnih sladoleda na štapiću Capri, Leni i drugih? Nisam Capri jeo brat bratu 25 godina, sad sam ga ponovo smazao i jednako je dobar kao i onda. Samo što ja nisam onako dobar kao onda, no to je neka druga priča…
Uglavnom, ako idete preko Neština do Novog Sada imate 110 km, u dlaku točno kao da idete preko Palanke ali je ugodnija vožnja, plus u grad ulazite s druge strane Dunava preko jednog od mostova i mnogo ste brže u centru. Putevi su nam se razdvojili kod Mercatora, odnosno ja sam napustio ostatak družine jer jedna stvar koju sam naučio kod ovakvih manifestacija s hrpetinom događanja to je da ne smiješ hodati u grupi jer si onoliko brz koliko je brz najsporiji član grupe te najčešće ne stigneš pogledati sve što želiš. Ovako, sam si određuješ tempo i sadržaje koje želiš vidjeti, a i Partibrejkersi su davno pjevali: „Najbolje se putuje kad putuješ sam“…
Doduše, izabrao sam baksuzan trenutak za doći u centar grada jer je baš oko pola osmice bila rupa u programu: ništa se nije događalo ni na Trgu slobode, ni na Pozorišnom trgu ni u Katoličkoj porti, pa sam aktivirao opciju B i otišao do Šervala na klopu. Ostatak ekipe mi se pridružio kroz 15-ak minuta (nevjerojatno kako se u Osijeku nikad ne vidimo bez tri pisana zahtjeva ovjerena kod javnog bilježnika, a u Novom Sadu i bez dogovora točno znamo gdje će tko biti), da bismo se opet razišli jer sam hitao do Petrovaradinskog mosta odakle je, kao uvod u svečano otvaranje Festivala, kretala vesela sviračko-plesačka povorka.
Bulevar Mihajla Pupina (a to vam je početak Varadinskog mosta s novosadske strane) bio je zatvoren za promet i prepun ljudi poredanih duž cijele rute kojom se povorka kretala (početak mosta – Ulica Modene – Trg slobode). A u povorci sva čuda svijeta: predvodio ju je talijanski deseteročlani puhačko-bubnjarski marching sastav BadaBimBumBand, odjeveni komplet u bijelo, koji su izvodili neku mješavinu diksilenda i džeza uz koju se moglo fino plesati, a zanimljivi su i za gledati jer često mijenjaju mjesta, u jednom trenutku naprave puni krug pa onda stanu u ravnu liniju pa se raštrkaju na sve četiri strane svijeta bez da i u jednom trenutku ispadnu iz takta.
Iza njih je išla ekipa novosadskih žonglera s vatrom, jedan momak i hrpa cura, koji su plijenili moju pozornost ne samo svojim umijećem igranja s vatrom već i kostimima, crni grudnjaci i crne uske hlačice, mmmm… Ne znam za vas, ali mene je prizor tih cura jako uzbudio i osjetio sam kako srce pumpa krv u zabačene i periferne organe što je dobra vijest jer znači da moje srce i nakon infarkta dobro radi, a to što ja te periferne organe ne koristim u zadnje vrijeme, to je neki drugi par patika…
I na kraju povorke išao je kamion u kome su se nalazili poznati bubnjar Dragoljub Đuričić i njegova mnogobrojna ekipa mladih bubnjara koji su udarali kao da najavljuju smak svijeta, a zanimljivo je da su imali i veliki broj zvečki, takozvanih šejkera, koje su dijelili publici i tražili su od nje da buče cijelim putem do centra grada. Cijela ta kakofonija zvukova bila je za divno čudo lijepo iskoordinirana i baš mi je bio gušt gledati ih…do određene granice. Bilo mi je to sve malo presporo, mislim, Mardi Gras parada u New Orleansu je u usporedbi s uličnim sviračima brza poput skijaškog spusta, pa kad me nazvala drugarica Slađa iz SKCNS-a i pozvala da se pridružim njoj i ženskom društvu u pivnici Gusan prije početka svirke na trgu, prihvatio sam bez mnogo razmišljanja.
Nakon brzinske cuge krenuo sam do glavnog trga na koji je upravo stigla povorka s mosta u pratnji velikog broja Novosađana i to je bio znak da glazbeni program na trgu može početi. A na Trgu slobode su se nalazile dvije festivalske bine okrenute jedna prema drugoj, jedna smještena ispred zgrade općine a druga ispred katedrale. Na binu ispred katedrale popeo se gore pomenuti Đuričić koji je svečano proglasio festival otvorenim, a potom su krenule sa svirkom riječke pičke iz benda Let 3 (https://www.facebook.com/LET3ri). Prlja, Mrle i ekipa odjeveni u svoje standardne šljokice krenuli su žestoko, s iste tri pjesme s kojima su otvorili nedavni nastup na osječkom UFO festivalu, dakle „Kontinentio“, „999“ i „Vjeran pas“, pri čemu nisam mogao ne primjetiti ironiju da u podnožju katedrale pjevaju „Svršit ću s vrha katedrale“.
Nakon te tri pjesme upalila su se svjetla na drugoj bini gdje su sa svirkom krenuli Atheist Rap (https://www.facebook.com/pages/Atheist-Rap-official/184703218252111). Pop je u uvodu duhovito pojasnio da izraz „street musical clash “ ne znači da će oni i Let 3 izvoditi pjesme benda The Clash kako su neki možda mislili, a onda su krenuli s „Drugim pakovanjem“, „Zapadnom Evropom“ i „Ne bi bilo fer“, dakle dosta standardan početak i kod njih. Šahovskim rječnikom rečeno, bilo je to klasično otvaranje s obje strane.
E, onda stvari postaju malo zajebanije. Pop, Radule i društvo skidaju majice, stavljaju brčine na lice i kreću s „Pritilendom“ i nakon jedne verse staju, a istovremeno s druge strane Letovci nastavljaju svirati tu stvar. Let 3 onda vraćaju lopticu: kreću uvodni taktovi „Izgubljenih“, nakon prve strofe staju a Atheisti preuzimaju i stvar odrađuju ju do kraja. Onda oni kreću u „Ja sam video video“, opet staju da bi Let 3 preuzeli te potom vratili lopticu s „Dramom“. Atheisti uzvraćaju s „Felicitom“, Let 3 prihvaćaju i potom isporučuju „Riječke pičke“ koje Atheisti dovršavaju svjetski i time se završio taj, po meni najzanimljiviji dio nastupa na trgu.
Glave u publici su se samo okretale lijevo-desno nakon svake pjesme, kao da smo u jebenom Wimbledonu, pa je najbolje rješenje bilo stati negdje na sredinu trga gdje imaš pogled na obje bine, sve se dobro čuje, i nemaš bojazni da ćeš istegnuti vratne mišiće (jebiga, mi matorci se moramo baš svega čuvati). Nekako u to vrijeme počela je padati i kiša (koju naravno niti jedna vremenska prognoza nije najavila J) ali nije dugo trajala i nije pokvarila užtak svirke.
Let 3 su potom izveli „Dijete u vremenu“ uz zborno pjevanje publike, ali onda su ga nepotrebno zatupili medleyem narodnjaka („Izađi mala“) i diska („Kurcem u čelo“) i bolje bi bilo da su izveli svoj medley starih alt rock hitova gdje umiksaju „El Desperado“, „Ne trebam te“ i „Pokvarenu ženu“, da bi potom Atheisti cijelu stvar priveli kraju uz „Fatamorganu“, „Ljetni hit“ i „Dr. Pop“ tijekom kojeg je trg gorio osvijetljen s nekoliko baklji koje su vjerojatno bile tempirane za „Trabanta“ ili „Warburga“ ali one, fala kurcu, ovoga puta nisu ušle u set listu.
Pogled na sat govorio mi je da su i jedni i drugi zajedno svirali tek sat i 15 minuta što je bilo puno premalo. Nije bilo ni 11 a već je sve bilo gotovo i nekako sam se osjećao zakinutim: nije vrag da nisu mogli svaki izvesti još po 3-4 pjesme, ne bi im kruna s glave pala da završe koncert 15-ak minuta kasnije. No, petak je radni dan, dozvola glasi do 23 h i moš’ se jebat’. I mi s čuđenjem otkrijemo da smo nešto iza 11 već u autu koji vozi natrag za Osijek. Ne sjećam se da smo ikada tako rano krenuli iz Novog Sada, ako nije bio u pitanju dnevni izlet…
I, što reći na kraju? Je li se to sve skupa isplatilo? Jest. Clash of the Titans, glazbeni okršaj ili koncertno nadmetanje, nazovite to kako hoćete, bilo je nešto što do sada nisam vidio na ovim prostorima i samim tim efektno i zabavno. Kad bih morao birati pobjednika rekao bih da su Atheisti ostavili bolji dojam i da su bolje odabrali pjesme Leta 3 koje im odgovaraju po senzibilitetu, dok su Letovci možda malo preozbiljan bend za zajebantske hitove Atheista. Ali, u konačnici to nije ni bitno: pobijedila je dobra zabava i zajebancija i nadam se da će ovakvih b2b suradnji biti još.
A mi se možda vidimo u subotu ponovo na FUS-u, ukoliko vremenske (ne)prilike to dopuste…
Titan Hadžo
zlihadzoponovojase 