Nova sezona koncerata otvorena je za mene pomalo iznenađujuće, nastupom slavne pijanistice Yoko Nishii u svečanoj dvorani Umjetničke akademije. Egzotična Japanka održala je upečatljiv nastup, a moje je simpatije pokupila i obrativši se publici na vrlo dobrom hrvatskom…
Počela je nova koncertna sezona u Osijeku, čak bih rekao da je jesen bogatija događajima nego ranije, ali to ne vidite na mom blogu zato što je većina toga smeće na koje uopće ne želim trošiti vrijeme. Nesretno Osječko ljeto mladih pomaklo se s lipnja na početak rujna što pozdravljam, ali program je i ove godine očajan, sa Željkom Bebekom, Vigorom i sličnim užasima. Htio sam otići pogledati Van Gogh posljednje večeri OLJM-a, no nisam ih dočekao: onaj užasni Krle i inspektori nisu se dali otjerati s pozornice do pola 12, a ideja ponoćnih koncerata u nedjelju uopće me nije privlačila pa sam odjebao cijelu tu priču.
Par dana nakon toga počeli su Dani piva na drugoj strani Drave kod katakombi. Nekoć manifestacija urbanog i rock zvuka, organizatori su skužili da u Osijeku više nema publike za takav tip zabave ali da ima čobana i seljačina kol’ko hoćeš, pa su se preorijentirali na tamburaše. Deset dana Sodome i Gomore, šta da vam pričam. Koncertna sezona u klubovima još nije počela, a i kad počne neću biti baš čest gost jer sam unatrag par godina batalio svirke koje ne počnu u neko pristojno vrijeme. Mislim, današnje generacije sve kasnije izlaze i organizatori svirki su se tome prilagodili i to je njihovo pravo, a moje je pravo da ih sve stjeram u lijepi kurac i njih i žgadiju koja se tek oko ponoći ukazuje na koncertima.
Ali, zato mi ostaju ovakvi koncerti klasične ili jazz glazbe koji počinju u pristojno vrijeme, završavaju u pristojno vrijeme, na kojima obično nije gužva i čovjek može uživati u njima. Nadam se da će se projekt Osječke glazbene srijede nastaviti i ove sezone, a kao svojevrsnu uvertiru u taj program u ponedjeljak smo imali nastup poznate japanske pijanistice Yoko Nishii.
Otkud Japanka u ponedjeljak i otkud dvorana na Umjetničkoj koja prima jedva 50-ak ljudi? Pa, Yoko se nalazi na turneji od deset koncerata po Hrvatskoj na kojoj predstavlja ovogodišnji CD s cjelovitim glasovirskim opusom hrvatske skladateljice Dore Pejačević. Yoko, koja je glazbenu diplomu i magisterij stekla kod nas, na Visokoj školi za glazbenu umjetnost u Lovranu, i inače je veliki fan Dore i godinama već dolazi kod nas i održava cijeli niz recitala na kojima je izvela njezin cjelokupni klavirski opus. Sad ima i novi CD i to je dovoljan razlog da dođe ponovo do nas.
Mjesto održavanja, svečana dvorana UAOS-a gdje se obično održavaju tribine, na prvi pogled je premalena za jedan ovakav koncert pa sam se pobojao da neće biti dovoljno mjesta, ali sam zaboravio da predavanja još nisu počela a i precijenio sam tradicionalno kulturi nesklonu osječku publiku tako da je broj prisutnih – oko 50 – bio vjerojatno i maksimum ljudi koji se mogao skupiti. Našu tročlanu delegaciju predstavljala je drugarica V., drug K. (koji se prvi put pojavljuje u mojim putešestvijama, čestitam J) i drug ja. Prije svirke smo okrijepili grlo u obližnjem Campus Caffeu, a nismo se mnogo brinuli oko eventualnog kašnjenja na svirku jer su umjetnica i njezina pratnja sjedili za stolom do nas, pa kad su se oni ustali i krenuli prema zgradi UAOS-a mi smo samo slijedili njihov primjer.
Program je bio zamišljen kao presjek Yokoinih interesa, pa smo tako za početak dobili dašak evropskog romantizma kroz djela Franza Liszta i Roberta Schumana. Lisztova poznata tema „Liebestraume br. 3“ plijenila je pozornost svojom nježnom, fragilnom melodijom i melankoličnim raspoloženjem koje se prenijelo u meditativnu „Un sospiro“, da bi nas nakon tog pomalo uspavljujućeg početka Yoko izložila pravom rafalu nota i tonova u Schumanovoj „Posveti“. No, i to je bio tek uvod u vrhunac cijele večeri, povratak u vlastito dvorište i izbor varijacija na temu „Kojo no Tsuki“ (Mjesec iznad napuštenog dvorišta) japanskog kompozitora Kozabura Hiraija. Avangardni kompozitor bio je poznat po kombiniranju klasike i japanskih pučkih, narodnih pjesama, a ovo mu je jedno od najpoznatijih djela koje je Yoko izvela doista maestralno, dočaravši svu paletu emocija, svu kompleksnost ovog djela kroz niz začudnih glazbenih pirueta, česte promjene u tempu i raspoloženju. Žovijalno i zaigrano, ovo je bila prava mini simfonija koja je kroz prste vješte interpretatorice zasjala u svom najljepšem svjetlu.
Drugi dio programa bio je posvećen djelima Dore Pejačević. „Dvije skice za glasovir“ bile su upravo to, dvije kratke ali slatke skice kao uvod u eksplozivni „Cvjetni vrtlog“ koji je doista bio vrtlog u najljepšem smislu riječi. Vrtlog emocija, vrtlog sjajnih zvukova… Pustiš da te odnese jer, kako kažu Borgovci u „Star Treku“: „Otpor je uzaludan“. Nakon veselog „Capriccia u b-molu“ i nokturalnog „Nocturne“, program je završio Sonatom za glasovir u b-molu. Prije zasluženog bisa, pijanistica se obratila publici na vrlo dobrom hrvatskom s onim prekrasnim istočnjačkim naglaskom s kojim nas je sve „kupila“.
Svirka je bila besprijekorna, Yoko Nishii je potvrdila velik renome koji uživa kod nas i u ostatku svijeta, no ono što mi je malo zasmetalo je određena distanciranost i rezerviranost spram publike. Cijeli nastup se doimao kao da je svirala pred ispitnom komisijom: savršeno, pazeći na svaki ton, na držanje, na govor tijela, i nema sumnje da bi prošla čak i najstrože mentore, ali ovo je ipak nastup za publiku koja nema često priliku vidjeti gošću iz tako dalekih krajeva. Možda je mogla obratiti se okupljenima s par riječi o sebi, o izboru pjesama, posebice bi bilo lijepo predstaviti Kozabura Hiraija i reći par riječi o njemu i djelu koje je izvela… Šteta što ta prilika nije iskorištena. No, ukupan dojam je više nego pozitivan, pa ako je ovo bio uvod u predstojeću sezonu Osječke glazbene srijede, očekuje nas zanimljiva klasična koncertna sezona…
Hadžo, izgubljen u Japanu
zlihadzoponovojase 