Jeste li znali da u Osijeku postoji kafić Uzdravlje? A jeste li znali da bend Sing Song Swing ima svoj podmladak? Sve to i još mnogo (ne)potrebnih informacija doznat ćete iz ovog teksta…
Najozbiljnije, u centru grada u Ulici Republike, u zgradi poliklinike Okulus (bivši Litokarton) postoji kafić Uzdravlje, svojevrsni pandan onom istoimenom bostonskom kafiću Cheers iz legendarnog sitcoma iz 80-ih. Ima čak i isto pročelje s imenom kafića, uređen je u sličnom pubovskom stilu, ali nisam baš čest gost tamo. Ako već idem po birtijama, onda biram neka druga mjesta, a i kafić je na dosta lošem glasu kod mene i ostatka moje neprosvijećene ekipe jer se nalazi preko puta Glasa Slavonije pa se tamo okupljaju njihovi novinari, a tamo gdje zalaze novinari tih kupusarskih novina, tamo meni nije mjesto.
No, kafić ima i veliku terasu u dvorištu gdje se povremeno održavaju svirke. Povremeno kao: jednom mjesečno. Ovog ljeta rezidentni bend bio je Sing Song Swing sekstet, a kako se ljetna sezona polako približava kraju, sinoćnji nastup bio je ujedno i njezino službeno zatvaranje. Pa kako nisam imao pametnijeg posla, a večer je bila ugodna i naprosto je mamila na večernji izlazak, odlučio sam prošetati do grada, popiti par coli i poslušati što ekipa iz SSS-a ima za reći…
Inače, o njima sam prvi put pisao krajem prošle godine na manifestaciji Advent u Tvrđi gdje su nastupili kao kvintet: Ksenija Mihajlović Hirnstein (vokal), Vjekoslav Miling (gitara), Dario Padovan (bubnjevi), Ivan Fekete (bas) i saksofonist Goran Schmid, a ovaj put su bili u punom sastavu s Tomislavom Jambrešićem na klavijaturama. I dok je većina gore navedenih već dulje vrijeme prisutna na osječkoj „incestuoznoj“ jazz sceni gdje svatko završi u krevetu, pardon, na bini sa svakim, Ksenija je bila pravo otkrovenje. Žena je do prošle godine svima bila totalna nepoznanica, a Čole mi je pričao kako ju je sasvim slučajno čuo da pjeva i oduševio se, na licu mjesta joj ponudio suradnju i nakon dosta proba i uvježbavanja pokrenuo je SSS s njom kao frontvumenicom.
Kad sam stigao do dvorišta kafića, bend je taman privodio kraju svoj prvi od tri seta. Svi stolovi za sjedenje bili su zauzeti, pa sam se parkirao za jedan od visokih stolova u pozadini i kulirao. Odmah je uslijedilo i iznenađenje: nakon pauze, na binu se nije popeo SSS već četvero mladih glazbenika koje je Čole predstavio kao njihov podmladak, nešto kao Mini Me verzija SSS-a. Ekipa još nema ime (otud riječ podmladak u naslovu jer kako da ih nazovem kad su bezimeni?), a čine ju Nera Bettencourt i Juraj Padovan na vokalima, Bernard Budano – gitara i Šimun Padovan – bubnjevi, uz malu pomoć Ivana na basu koji definitivno nije mlada snaga, odnosno možda je bio ali negdje u vrijeme faraona Ramzesa II. J
Mlada četvorka pokazala je da imaju potencijal, ali da još moraju dosta poraditi na repertoaru i na scenskom nastupu. To najprije ide na dušu muškom pjevaču čiji je vokal preravan i bezizražajan i potpuno u sjeni djevojke, a kada je u pjesmi „Neh nah nah“ Vaye Con Dios Neru zamijenila Ksenija, malog je doslovno pojela za doručak. Plus, držanje ruku u džepovima, statičnost, pa i nesigurnost na bini pokazuju da mora još dosta ovakvih svirki odraditi da bi nešto postigao. ‘Ladno su mogli staviti balvan na stage umjesto njega, efekt bi bio isti.
Mnogo je veći problem benda repertoar, jer sudeći po ovih pet pjesama ekipa izvodi obrade pjesama iz pop glazbe („Ain’t no Sunshine“, „Smooth Operator“, „Chain of Fools“…) onako tezgaroški, bez ikakvih pokušaja da te već toliko puta obrađivane i izlizane pjesme malo promijene i učine svojima. Mislim, to zvuči kao da slušam CD ili MP3, a ja od koncertnog iskustva ipak očekujem nešto više. Za sada je ovo tek bend mladih i solidnih coveraša, a hoće li postati i nešto više, znat ćemo uskoro.
A kako se to otprilike radi pokazali su im Sing Song Swingovci i nadam se da su malci pazili i upijali male tajne velikih majstora jazza. Iako su po vokaciji jazzeri, ekipa se s Ksenijinim dolaskom prešaltala i u vocal jazz/pop vode ali zadržavajući sklonost prema prearanžiranju skladbi tako da se uklope u njihov set. Ksenija je žena zmaj širokog raspona glasa i sjajne modulacije i mogućnoti prilagodbe, a praćena ovakvom ekipom podjednako su uvjerljivi i u interpretaciji klasika jazza poput „Cry Me a River“ Elle Fitzgerald i u okušavanjima u soulu („Say a Little Prayer“ Arethe Franklin), pop jazzu (Norah Jones), a vrlo je zanimljiva i njihova verzija popularne skladbe „Slow Slow“ nigerijsko-njemačke pjevačice Ayo.
No, pravi dokaz koliko ova ekipa voli šarati po glazbenim žanrovima je pop ljiga Georgea Michaela „Careless Whisper“ koja je aranžmanski totalno promijenjena (samo je poznata sax dionica ostala ista), ubrzana i pretvorena u gipsy swing poskočicu kao stvorenu za ples. To je ono što očekujem kod obrade, da pružiš nešto svoje, neko svoje viđenje pjesme. Mislim, stvarno, sljedeći put kad čujem neki mladi rock bend kako nemušto mrcvare npr. „Teške boje“ časna riječ, donijet ću kalašnjikov i sve ih posmicati… J
Nisam ostao do kraja svirke, dokusurio sam drugu Coca colu i lagano odšetao natrag kući. Prošle sezone Sing Song Swing je imao redovitu mjesečnu rezidenciju u kafiću Swan u centru, između Kapucinske i Šamačke ulice, ali ja tamo ne idem jer je prostor toliko zagušljiv da imaš dojam da si zabunom ušao u pušionicu opijuma u Šangaju J. No, uvjeren sam da ću ih negdje opet ošacovati i to vrlo brzo, a i vama preporučujem da bacite uho ako čujete da negdje imaju gažu.
Raspjevani swinger Hadžo
zlihadzoponovojase 