Sinoć je Osijek nalikovao na neku od velikih svjetskih metropola, događanja k’o u priči. Ja sam se opredijelio za jednu jazz i jednu blues svirku i bio je to pun pogodak!
A izbor je doista bio širok: seljoberi i čobani su masovno otišli u dvoranu Gradski vrt na Željka Joksimovića (khm, khm, moram pročistiti grlo, pardon, tipkovnicu), ali i za nas „normalne“ bilo je sviraka napretek. U St. Patrick’s pubu nastupao je novi bend na osječkoj jazz sceni, Au Privave, u Hiru neuništivi Ranđa i njegov The Blooz Band, a u nedavno otvorenom caffe baru Peppermint blues-rock grupa Bluestrip je predstavljala svoj novi materijal. Odlučio sam se za jazz i blues i nisam pogriješio.
Prva postaja – jazzeri u St. Patrick’s pubu u Tvrđi. St. Patrick’s je prvi pub otvoren u Tvrđi ako se dobro sjećam i on je predvodio trend preseljenja osječkog noćnog života u stari dio grada. Naime, u drugoj polovici i krajem 90-ih središte osječkog night lifea bila Radićeva ulica, onih nekoliko kafića na potezu od Pravnog faksa prema glavnom kolodvoru, da bi onda početkom novog milenija noćni život polako prelazio u Tvrđu. Tada sam radio u Zagrebu pa ne znam sve detalje, ali moguće da su se stanari Radićeve žalili na strašnu buku noću zbog koje nisu mogli spavati, pa su gradske vlasti odlučile cijelu priču pomaknuti u Tvrđu gdje je stanara znatno manje. St. Patrick’s je bila prva lasta koju su zatim pratili Becker’s, Old Bridge Pub, Matrix… Ne zalazim u te pubove baš često jer ne volim gužve i cuganje samo cuganja radi, a koncerti su tamo prilično rijetki pa je to bio razlog više da se ovaj put ipak ukažem.
Drugi je razlog bio što je nastupao novi osječki jazz bend imena Au Privave. Okosnicu benda čine saksofonist Benjamin Lamza i klavijaturist Mislav Pavin koje sam u duetu gledao ljetos na otvorenom u sklopu Plaža u Osijeku festivala. Bio je to dobar nastup, posebno me se dojmio mladi Mislav koji mi je do tada bio totalna nepoznanica, ali osjetilo se da im nedostaje prava ritam sekcija. Sada su ju pronašli u liku kontrabasista Zvonimira Likera i bubnjara Milana Ivanija, a nadjenuli su si i službeno ime Au Privave, prema poznatom jazz/blues standardu velikog saksofonista Charlieja Parkera. Što bi mogao biti problem obzirom da u Americi, u New Yorku, već postoji bend istog imena, pa da ih ne tuže zbog copyrighta ako ove naše ikada budu zvali u Ameriku…
I, što da vam kažem, ovo je bila dobitna kombinacija. Kontrabas i bubanj dali su njihovoj svirci onu potrebnu kvalitetu više, pravi organski zvuk, a i Mislavu su malo olakšali život jer se više ne mora zamarati s bas dionicama. I on i Benjamin zvuče opuštenije i prirodnije dok meandriraju između beebop-a, swinga, smooth jazza pa do bluesa, s dosta improvizacija i zanimljivih aranžmanskih rješenja. Dao sam naslutiti da bi ovo moglo biti pravo osvježenje na osječkoj jazz sceni i drago mi je što se pokazalo da sam bio u pravu. A bend si je dogovorio redovne gaže četvrtkom u klubu Peppermint, pa ću svakako otići uskoro da ih opet ovjerim.
Jer, imam dvije zamjerke ovom nastupu. Nijedna ne ide na dušu bendu, ali kvare doživljaj koncerta: prva je sam prostor koji nije baš concert-friendly jer je zvuk bio dosta mutan, pogotovo kad su i saks i kljove istovremeno bili u akciji, a drugo, te večeri u St. Patrick’s pubu održavala se promocija nekog piva i pub je bio pun ekipe koja jazzere nije jebala ni pet posto već su žamorili kao da su na tržnici. Ne znam za vas, ali ja dobijem mlade kad čujem kako guske u separeu pored kojeg sam stajao kvokoću k’o nespašene. Bio sam zahvalan na čudima tehnologije jer su svako malo ušutile da bi provjerile svoje mobitele, neizostavni Facebook i slične stvari. Drug O. i ja smo se zato preselili na rezervni položaj, za stol odmah do ulaza u pub gdje nije bilo bučno, svirka se dobro čula, a pridružile su nam se i dvije friendice s kojima smo guštali u dobroj svirci.
Pred kraj drugog seta odlučio sam krenuti prema kultnom kafiću Hir na drugi program večeri, nastup The Blooz Banda (https://www.facebook.com/The-Blooz-Band-162848433767689/timeline/). Ekipa koju čine Ranđa (gitarist i vokal), Vlado (gitara), Darko (bas), Vlatko (bubnjevi) i Željko (usna harmonika) inače redovito nastupa na binama osječkih klubova, no ovo im je bio prvi koncert nakon ljetne pauze pa su bili nabrijani poput pasa puštenih s lanca. Kako sam napisao u izvještaju s jedne davne svirke u pokojnom Mini Teatru, bloozeri izvode standarde čikaškog delta bluesa spajajući ga s rockom, r&b-jem, boogie woogijem, a sve garnirano s jako mnogo zajebancije. Ranđa je jedan od najosebujnijih frontmena na osječkoj sceni, nešto poput lokalne verzije Ramba Amadeusa, koji odlično funkcionira i kao gitarist (stari mačak si je nabavio i novu đitru i sad stvarno zvuči svjetski) i kao vokal zbog svog grubog, grlenog vokala koji zvuči kao glas crnca koji se upravo vratio s berbe pamuka ali i kao šoumen koji se dobro zajebava i to svoje dobro raspoloženje prenosi na publiku.
Bendovo putovanje kroz povijest bluesa uključila je autore poput John Lee Hookera, Howlin’ Wolfa, Johna Lee Hookera, neizostavnog Roberta Johnsona ili Muddyja Watersa čiji je standard „Got my Mojo Working“ izazvao najbolju reakciju publike zahvaljujući svom „call-and-response“ refrenu. Zna se da ja nisam veliki ljubitelj cover bendova, ali tu i tamo odem ovjeriti koji, a The Blooz Band su jedan od tih rijetkih koji mi se sviđa. Odlična svirka i odlična atmosfera u publici koja je ovoga puta uključivala dosta gerijatrije, osim mene tu je bio i poznati jazz basist Ivan Fekete te stari rocker Igor Berecki koji je u jednom trenutku zamijenio Željka na usnjari i pokazao da dobro „duva“.
U pauzi između dva seta popričao sam s Ranđom koji mi je rekao da se u Hiru 30. i 31. listopada planira održati dvodnevni blues festival s po pet bendova svakoga dana, pa vi bluesoljupci obratite pozornost i zaokružite si te datume na kalendaru. A kad sam mu rekao da sam upravo stigao sa jazz svirke samo se nasmijao i rekao: „Lako je njima: oni su trijezni i sviraju dobro. Trik je u tome da budeš pijan i da sviraš dobro“. Mudro zbori stara sfinga. J I stvarno, što je svirka dalje odmicala, a količina rakije koju su ispijali se rapidno povećavala, ekipa je djelovala sve bolje i raskalašenije i tko zna kako je to zvučalo do kraja jer ja sam negdje pred kraj drugog seta izvjesio bijelu zastavu i krenuo u laganini špacirung do kuće. Počeo mi je smetati dim koji mi je grizao oči, posebice iza ponoći kada se Hir po običaju napunio, a i bilo je dovoljno dobre mjuze za jednu večer.
Dakle, jako lijep provod za petak navečer i preporuka svima vama koji gravitirate ka Osijeku da jedan od ovih bendova ošacujete kad vam se pruži prilika. Vjerujte mi, isplati se.
Hiroviti Hadžo
zlihadzoponovojase 