Osijek Blues Fest – Gramofon Band, 2$ & Hope, Five Finger Discount @ Hir, 29. 10. 2015.

Osijek je nakon nekoliko sušnih godina ponovno dobio blues festival. Što je baš cool. U ovom slučaju prvi mačići se ne bacaju u vodu a, uostalom, debelog mačka Ranđu kao jednog od glavnih i neodgovornih ne bi ni mogli baciti u vodu bez pomoći krana… 🙂 

Metuzalemi, Pantelije, Brojevi Jedan i slična bratija koja čita ove moje gluparije možda se sjećaju da je Osijek, ne tako davno, imao svoj blues festival u hotelu Central, Međunarodni gala blues festival. Bilo je to od 2005. do 2009. godine, no kako sam tada radio u Zagrebu, nisam se često ukazivao. No, mit je ostao, a i žal među mnogim ljudima koji vole ovaj žanr za kvalitetnim međunarodnim festivalom. Puno se naklapalo o razlozima otkazivanja jednog dosta uspješnog projekta: da je glavni sponzor (jedna banka) propao, da se promijenila gradska vlast (došli su GlavaSSevi ljudi kojima je definicija kulture arlaukanje uz tamburaška govna), da su se organizatori razišli… Što god bila istina, festival je prestao postojati i ostala je rupa veličine međunožja kurve s Monmartrea. Doduše, bio je jedan zanimljiv one-off jazz & blues festivalčić u Portanovi 2012. godine i nakon toga ništa. A u obližnjoj Županji već cijelo desetljeće traje Sugarcube Blues festival…

A onda se ukazala udruga za promicanje blues i jazz kulture „Blues Club“ koja djeluje od 2013. godine s ciljem promoviranja blues i jazz glazbe u Osijeku i okolici. Upravo su oni organizirali dvodnevni Osijek Blues Fest koji je okupio glazbenike iz Splita, Županje, Vinkovaca i Osijeka. Festival se održava u osječkom kafiću Hir koji je jedno od rijetkih mjesta u gradu odakle blues i rock glazba nisu protjerani. A datum održavanja nije odabran slučajno, već se njime htjela obilježiti stogodišnjica rođenja legendarnog blues glazbenika Muddyja Watersa.

Zbog čak pet bendova koji su nastupali prvu večer, program je započeo točno u 21 h, što je pohvalno, a Hir je već bio gotovo pun što je još jedan dokaz da će ljudi doći u neko pristojno vrijeme na svirku i da koncerti ne moraju počinjati oko ponoći. Upad je bio simboličnih 10 kuna što je također u redu – nije mnogo za ljubitelje bluesa, a odvratit će lažnjake koji prate samo one kulturne događaje koji su mukte.

Iznad pozornice kočoperio se veliki banner kojeg su izvukli iz naftalina a prikazuje neku crnačku blues bandu iz 50-ih, a najbolji lik mi je neki Jeremija u sredini koji izgleda kao da je samo za taj foto session ustao iz groba te prvi nigger lijevo s ogromnim kezom veličine kanjona Kolorado i osebujnom oblekom koja uključuje gore sve fino – šulja, kravata, sako, a dolje trenerka, crne mokasine i bijele čarape. Čovjek da kojim slučajem ode u Hercegovinu odmah bi ga prihvatili kao svoga – crni brat ali bože moj, nitko nije savršen…

U uglu se nalazi TV s kojeg se puštao soundtrack u pauzama nastupa, neki američki show 50-ih u kome se govori o bluesu, sviraju stari majstori a meni je to sve skupa djelovalo montipajtonovski: imate ogromnu dvoranu ispunjenu do posljednjeg mjesta a u publici nema niti jednog crnca. Jedini crnje su oni koji nastupaju na bini. To je vrijeme kada je rasna segregacija još bila u punom zamahu, pa kad već nisi mogao izbjeći popularne crne blues izvođače u tom ranom razdoblju porađanja rock’n’rolla, mogao si spriječiti njihove hommies da uđu u studio i izazovu osjećaj nelagode među pristojnom, civiliziranom bijelom publikom. Totalno nadrealno!

Svirka je počela točno u devetku nastupom jazz trija Gramofon kojeg čine Goran Jurić gitara, Mirko Jurkić bas i Željko Prša bubanj. Otkud jazz na blues festivalu? Pa, ideja ekipe bila je ne ograničavati se isključivo na blues već pozvati žanrovski različite izvođače, a jazz i blues su braća po oružju, ne? Elem, iako ovaj bend postoji tek od ljetos, sva trojica Gramofondžija sviraju još od vremena kad su dinosauri bili mladi, a novi bend nadovezuje se na kvartet RadioNote Project. Glavni autor je Goran koji osnovnoj jazz potki benda pridružuje interes za različite ritmičke obrasce, od latina, funka pa do modernijih varijanti tipa break beata. Rezultat je fenomenalan amalgam različitih žanrova, razigrane dinamike i bogatih koloritnih harmonija kome kičmu drži sjajna ritam sekcija Mirka i Željka čije je bubnjanje prava poezija i užitak za gledati, a iznad svega toga lebde fine, filigranski precizne Goranove bravure na gitari.

Sve pjesme su im instrumentali (osim „Autumn in New York“ legendarne Billie Holiday gdje su u vokalnu pomoć pozvali curu iz publike) poduljeg trajanja i nije to lak zalogaj za svariti, ali isplati se. Ovo je glazba za sladokusce koja će u startu odbiti neljubitelje jazza ali i neke zadrte ljubitelje klasičnog jazza koji bi ovakve ritmičke bravure mogli smatrati herezom, no ako imate otvorene horizonte ovom bendu/projektu svakako treba dati šansu. Drago mi je što je masa ljudi u Hir došla već na njih i nisu bili topovska hrana kako to prvi bendovi često znaju biti.

Nakon Gramofondžija uslijedila je preduga pauza uzrokovana problemom sa stalkom za bubnjeve, a potom su se na binu popeli članovi seksteta 2$ & Hope, još jednog novog osječkog benda kojemu je ovo bio tek drugi nastup u karijeri (prvi su imali na Svjetskom danu glazbe ove godine u Sakuntala parku). Nastali su prošle godine, a postavu čine Mirta Ringsmuth vokal, Tomica Miklić gitara, Ivan Fekete – bas (ima li nekog jazz/blues benda u Osijeku gdje ovaj čovjek ne svira? 🙂 ), Branimir Toza bubanj, Tin Ringsmuth saksofon i Tomislav Bošnjak klavijature. U osnovi je to blues rock bend gdje su tradicionalne blues stvari poput „Born under a Bad Sign“ Alberta Kinga ili „Voodoo Woman“ Koko Taylor cijepljene Tinovim jazzy saksom što je bilo posebice efektno u ritmički nabijenim „Hard Times“ i „Blues is my Business“ koje su napravile sjajnu atmosferu u publici.

Mirta ima fleksibilan glas koji podjednako dobro funkcionira u bluesu ali i u soul/r&b baladama poput „This is my Will“ Meene Cryle koja je, iako je snimljena prošle godine, „nasaftana“ zvukom stare škole Motowna/Staxa ili „I’d rather go Blind“ neponovljive Ette James. Cijeli bend je uskočio u funky mode u „100 Days 100 Nights“ Sharon Jones & The Dap-Kings i moram iskreno reći da sam uživao u ovom nastupu. Dvodolarci jesu  reproduktivci, ali njihov repertoar čine uglavnom manje poznate i novije skladbe ženskih blues izvođača (je li itko čuo za „I Live Alone with Someone“ Carolyn Wonderland?) koje nisu poznate široj publici, a strast s kojom ih izvode i manji aranžmanski pomaci daju im dimenziju više. I ovaj bend definitivno preporučujem da bacite uho, stvarno se ne sjećam kad sam zadnji put ovako guštao.

Čovječe, dva osječka benda u nizu i oba sam nahvalio, to se jako rijetko događa u mom zlom univerzumu. Ali ću zato biti malo oštriji prema sljedećem bendu, Five Finger Death Punch, pardon, Five Finger Discount iz Županje (https://www.facebook.com/Five-Finger-Discount-Official-1462535020643393/). Ne zato što su Županjci, daleko od toga, već mi nisu ostavili poseban dojam. Ekipu čine Nera Talan vokal, Tomislav Vučičević gitara, Mario Vidović bas, Dean Raonić saks i Dane Peršić bubanj. Za razliku od Dvodolaraša, ovo nije blues bend koji uzima elemente drugih žanrova već stilski razbarušena i „šarena“ ekipa koja poput najsurovijih tezgaroša obrađuje sve i svašta, od rocka, rockabillyja, popa, jazza i bluesa. Takav „šaram-baram“ pristup teško bi funkcionirao i kod autorskih bendova, a kod reproduktivaca ostavlja dojam jeftinog svaštarenja. Taj dojam pojačava i prvoloptaški izbor covera, od „Crazy little Thing called Love“ Queena preko „Fever“ Peggy Lee ili „Stormy Monday“ T-Bone Walkera. Mislim, OK, sve je to kompetentno izvedeno i odsvirano, ali to smo toliko puta čuli do sada da imam dojam da slušam džuboks s dobrim, ali uvijek istim pjesmama.

Također, Nera ima vrckav, vjetropirski vokal koji odlično funkcionira u bržim stvarima poput „Johnny got a Boom Boom“ Imelde May, ali mi je manje uvjerljiva u laganijim pjesamama poput „Fever“ koju su i prearanžirali u bendovsku verziju i to mi nije sjelo. No, najveći problem Discountovaca je raspored pjesama u set listi: nakon žestokog početka nepotrebno su smirili loptu i ugnjavili publiku s pet-šest laganih i mid-tempo pjesama i ubili atmosferu među prisutnima koji su se narajcali nakon 2$ & Hope. Mene su uspavali pa sam nakon 40-ak minuta bacio ručnik u ring i krenuo kući.

Gledajte, nije da su Županjci loš bend, ali nakon dva izvanserijski dobra benda prije njih ovo je bilo razočarenje. I nemojte misliti da su me oni otjerali, oni su samo ubrzali moj odlazak. Nisam ni planirao ostati na osječkom Teatar Blues Bandu (koje sam gledao više puta) i The Blooz Bandu (koje ću ovjeriti u subotu u Županji na Sugarcube Blues festivalu, a nedavno sam ih gledao u Hiru). Popio sam svoje dvije obligatorne Coca Cole, poslušao ono što me zanimalo, nagutao se dima zbog čega ću vjerojatno uskoro opet na bliski susret s kardiologom 🙂  a i bilo je već blizu ponoći, pa sam smatrao da je tri sata mjuze za jednu večer sasvim dovoljno. Ionako planiram doći i na drugu večer pa se vidimo opet…

Hadžo, blueser sa srcem punim štepova

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s