Osijek Blues Fest – Harp Explosion, Harpoon Blues Band @ Hir, 30. 10. 2015.

I drugu večer osječkog Blues Festa sam ovjerio, čisto da podržim scenu kako se to obično kaže (i što često govore oni koji scenu podržavaju ispijajući pivkana po osječkim birtijama i pričajući kako je ta ista scena u totalnom kurcu 🙂 ), ali kao ni prethodne večeri nisam ostao do kraja. 

I druga večer prvog Osijek Blues Festa bila je vrlo dobro posjećena, iako je ljudi bilo nešto manje nego u četvrtak. Ima li to veze s line-upom (koji je i po meni bio bolji prve večeri) ili s klasičnim osječkim ritmom izlazaka četvrtak/subota i uobičajenim vikend migracijama studoša nemam pojma, ali u Hiru nije bila gužva kao prethodne večeri. Što mi nije toliko smetalo, moglo se lakše disati i nisi morao trpjeti udarce laktom u rebra uslijed gužve. Nije bilo ni fotografa i snimatelja koji su očito došli na prvu večer, malo pofotkali te otišli dalje u potrazi za novim senzacijama. Od Ranđe sam dobio feedback što se događalo prethodne večeri nakon što sam zgiljao i to je po njemu bio raspašoj. U što ne sumnjam, pogotovo nakon tolike količine alkohola koja je protekla kroz njega i The Blooz Band dok se sami nisu popeli na stage. Sa svirkom su završili iza pola tri, u vrijeme dok sam ja već duboko bio u carstvu snova.

Svirka je opet počela točno na vrijeme, a prvi na meniju bio je poznati vinkovački usnoharmonikaš Igor Djeke – Iggy koji nastupa pod pseudonimom Harp Explosion (https://www.facebook.com/HARP-EXPLOSION-Thee-One-Man-Band-242587182419227/ , http://harpexplosion.bandcamp.com/ ). Čovjek je autor, glazbenik, vlasnik DIY etikete, čest kolaboracionist na izdanjima drugih bendova, a odnedavno je postao i član Kojine legendarne Disciplin A Kitschme. Kao glazbenik, Iggy je one man band – čovjek, usnjara (odnosno više njih) i loopovi i efekti. Njegov nastup je kombinacija vintage i modernog – na već nasnimljene loopove, ritam bubnja i druge efekte dodaje citate iz filmske thrash produkcije 50-ih i 60-ih, a na sve to dolazi prljavo blueserski zvuk usne harmonike i sirovi vokal s temama o vampirima, vanzemaljcima, atomskoj bombi i sličnim temama iz dubokog undergrounda od prije 60 i kusur godina.

Iggyjev zvuk naslanja se na sirovu energiju svog imenjaka Iggy Popa i njegovih Stoogesa te zvuk garage rocka, bluesa i psychobillyja. Čovjek uglavnom izvodi vlastite autorske pjesme ali i pokoju kultnu obradu i jednostavno je nemoguće razlikovati koje je koje. Nakon svake stvari mijenja usnjaru i naoružan je čitavim redenikom različitih modela čije nijanse samo on zna razlikovati i uklopiti ih u nastup. Problem kod ovakvih one man bandova je to što često pozitivan prvi dojam polako preraste u monotoniju. Ne mogu reći da se čovjek ne trudi, da ne daje sve od sebe, on ulaže jako mnogo energije u to što radi (i dobro to radi), ali jebeš ga, sat vremena je ipak bilo too much, barem meni. Ali ja sam bar pozorno gledao i slušao, najveći dio ekipe je ćakulao i nisu se doimali preveć zainteresirani za ono što dolazi s bine. Tako da, što se neke interakcije tiče, nula bodova ali dobro, to je takav zvuk, previše underground za prosječnog ljubitelja bluesa, no čovjeku svakako treba skinuti kapu.

Nakon što je Iggy pokupio svoje prnje s bine, nasljedili su ga Splićani iz sastava Harpoon Blues Band. Petorku predvodi još jedan usnoharmonikaš, Predrag Lovrinčević Lovre, ujedno i glavni vokal, a postavu benda danas čine još Vice Ercegović (električna gitara), Tomo Primorac (bas), Ivan Gilić (klavijature, vokal) i Mijo Vrvilo (bubnjevi). Ekipa se od 2007. često mijenjala, no bend su uvijek činili ljubitelji bluesa i majstori svoga instrumenta pa ni ova inkarnacija nije razočarala. Uigranu momčad s više stotina nastupa po raznim klubovima, manifestacijama i festivalima karakterizira iskrenost, opuštenost i energija kojom jednostavno opčine sve prisutne.

O sviračkom umijeću ne treba ni govoriti: od uvodnog boogie rocka „On the Road Again“ Canned Heata preko klasika bluesa, Muddy Watersove „I just wanna Make Love to You“ ili John Lee Hookerove „Dimples“, pa do blues/rock standarda „Walking by Myself“ Garyja Moorea (koju je vrlo dobro otpjevao klavijaturist Ivan) ili Jeff Beckovog sjajnog „J. B.’s Blues“, ekipa je pokazala da ih zasluženo smatraju jednim od najboljih blues bendova u nas. U uvodu balade „Too Late“ Lovro i bubnjar Mijo su se zajebavali na račun svojih godina tvrdeći da moraju malo usporiti jer su prematori za ovakav tempo, ali po energiji uloženoj tijekom ovih sat i kusur ne bi se to reklo. Zapravo, svaki član benda dobio je priliku da se pokaže, prije svega mladi gitarist Vice sa svojim preciznim riffovima i solažama, dok je Lovre briljirao u John Mayallovoj „Room to Move“ sjajnom dionicom na usnjari.

Ono što mi se nameće kao pitanje nakon gledanja nastupa ovih Splićana je zašto bend ne radi autorske stvari. Svirači ovakvog kalibra morali bi imati tu želju, taj drive da predstave nešto svoje, autorsko i originalno. Harpunaši su po kvaliteti svirke daleko iznad prosječne blues tezge (uostalom, ne bi ih bez razloga Zdenka Kovačićek zvala da nastupaju s njom kao backing band) i mislim da bi im autorski materijal bio logičan i potreban korak naprijed.

A to je možda i najveći nedostatak prvog Osijek Blues Festa: premalo autorskih bendova. Uz iznimku Gramofona koji su autorski jazz band, osim Iggyja i osječkog Bluestripa (koji su nastupili poslije Harpunaša ali ja sam do tada već bio „gone baby gone“), svi ostali su isključivo izvodili obrade i to mi pomalo smeta: OK, svirka može biti super i sve, ali gledajući ove izvođače stječe se dojam da je blues kao žanr mrtav, zakopan u vremenu i prostoru i da nema novih autora. Što dakako nije istina, od Tomislava Golubana preko novosadskih Šinobusa pa nadalje (a ima ih još sijaset) blues živi i opstaje kao glazbeni žanr, niša koja nema neku veliku sljedbu ili mainstram uspjeh, ali i dalje privlači i staro i mlado. To se i po šarenom profilu publike u Hiru vidjelo: jebote, rijetko se događa da nisam najstariji na svirkama u gradu… A bio je i Ukropina tamo, svež kao da je upravo izašao iz sarkofaga 🙂 ali ne da se matora raga…

No, to je na organizatorima da razmišljaju o idućim izdanjima festivala. A trebalo bi ih biti jer bilo bi šteta da ovo bude prvi i posljednji blues festival u gradu. Naravno, svjestan sam da se sve radilo iz entuzijazma i s malo para (navodno su i svi bendovi nastupili besplatno) pa dok se pitanje financiranja ne riješi teško je očekivati jača i atraktivnija imena, a i pitanje je bi li Hir bio prikladan jer je ipak riječ o malom prostoru koji je u četvrtak već pucao po šavovima, no za sada smo tu gdje jesmo.

Kad se podvuče crta, Osijeku ovakav festival definitivno treba. I zato neka OS Blues Fest živi stotinu godina, ili bar onoliko dugo kao i ja. A ja planiram živjeti vječno…

Hadžo s harpunom zabodenim u srce

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s