Sugar Cube Blues Fest: Zdenka Kovačićek & Harpoon Blues Band, The Blooz Band @ MKC, Županja, 31. 10. 2015.

Četiri, sva četiri su pala! Ljudi, ovo je bio moj četvrti koncert u isto toliko dana što nije baš neka novost, ali sva četiri su bile blues svirke. Mislim da mi se to nikad do sada u životu nije dogodilo! 

Da rekapituliramo: u srijedu sam u Peppermintu gledao Tomislava Golubana, u četvrtak i petak u Hiru prvi Osijek Blues Fest a u subotu u Županji drugu večer Sugar Cube Blues Festa. To kažem nije neka posebna novost jer, primjerice, ovo ljeto sam odradio sva četiri dana EXIT festivala, ali imati ovoliko svirki u Slavoniji ipak se ne događa tako često, pogotovo kada je blues u pitanju. Svojevremeno sam bio sva četiri dana na beogradskom jazz festivalu i bilo je super, ali ovo je nešto sasvim novo. I drago mi je što je bilo tako.

Da budem iskren, za odlazak u Županju smo se odlučili taj dan. Tri mušketira – drug Š., drug M. i ja, odlučili smo spojiti ugodno s korisnim pa smo najprije otišli preko granice, u Orašje, na ćevape kod Baće, a potom smo se vratili u EU i u centru Županje otkrili simpa kafić Noma koji pravi dobru kavu, a drže i kolače. Probali smo tortu s nutelom i bila je jako dobra, ali 11 kuna je harač. No dobro, koliko često idemo u Županju?

Obzirom da je datum bio 31. 10., Noć vještica, neki su županjski lokali bili i prikladno uređeni za taj spektakl, a nama je najviše u oči upao kultni Rock Caffe u glavnoj ulici koji je nudio Helloween program uz – tamburaše! Inače, najveći događaj u gradu nije bio tamo neki blues festival kako biste vi neupućeni i naivni pomislili već koncert Saše Matića u Orašju. Njegovi plakati su se kočoperili po cijelom gradu i lik je očito neka cajkaroška faca, a to što mi živimo u pećini i nikad nismo čuli za njega, to je naš problem…

U MKC-u smo se nacrtali oko 15 do cenera, prostor se tek polako punio a na pozornici su već bili Ranđa i njegovi pajdaši (Vlado gitara, Darko bas, Vlatko bubnjevi i Željko usnjara ) iz osječkog The Blooz Banda (https://www.facebook.com/The-Blooz-Band-162848433767689/timeline/). Propustio sam ih prve večeri OS Blues Festa jer su svirali posljednji, ali evo sudbina je kurva i nisam ih mogao izbjeći u Županji. Nije ni da sam htio: mislim da su ekipa jedan od boljih blues (ili blooz) bendova u osječkoj varoši, što zbog kvalitetne svirke, što zbog ludog frontmena, što zbog sirove energije koju emitiraju s bine. Najbolji su u klupskim prostorima i kad ih alkohol malo ponese pa se ne zamaraju finesama u svirci već naprave raspašoj kao u Hiru prije mjesec dana, no u Županji su bili više skulirani.

Prvo, sam prostor MKC-a je velik, s velikom binom i dobrim ozvučenjem, ali kad nema mnogo publike to baš nije poticajan štimung. Bloozeri nisu imali ni lokalnu osječku podršku (osim nas i još jedne ekipe koja ih je došla ovjeriti) pa nije bilo te interakcije. Ranđine egzibicije su se svele na „hvala ljubitelji bluesa“, pokazivanje vražjih rogova i obavezne skokove u mjestu na kraju svake pjesme, ali kad se sjetim ludorija kojima obično svjedočim na njihovim svirkama ovo je bio vrlo suzdržan i pristojan nastup. Moguće da su bili razvaljeni od dvije večeri osječkog Blues Festa, no atmosfera nije bila onako divljačka i zapaljiva kakvu oni znaju napraviti.

Ali, mojo ih ipak nije napustio i dobili smo sat i kusur žestokog čikaškog bluesa s nizom dobro poznatih standarda Muddyja Watersa („You’re gonna Miss me when I’m Dead and Gone“, „Got my Mojo Workin’“ i „Hoochie Coochie Man“), B. B. Kinga („Rock me Baby“) da bi cijelu priču priveli kraju uz Hookerovu „One Bourbon, one Scotch, one Beer“, klasičnu odu pogonskom gorivu svakog bluesera ili rockera koji drži do sebe.

Pod pauzom smo nas trojica malo coolirali vani i hvatali svježeg zraka, a ja sam iskoristio priliku fotkati jednog oldtimer caddyja koji pripada rockabilly baru Hang Loose iz Vinkovaca. Eto, sad znamo da u Vinkulji postoji i rockabilly bar kojeg treba ovjeriti prvom prilikom, a dopalo mi se i to što im na pločicama piše 666. To te ja pitam! I dok smo mi tako kulirali, priđe nam jedan lik bajker i kaže drugu Š.: „Svaka čast!“¨, a nama uletilo tupilo od nekuženja što sad to znači. I onda nam je sinulo: lik je zamijenio druga Š. za Ranđu: obojica su krupni, prosjedi i nose naočale. Mislim, OK, i nama muškarcima svaka plavuša bujnog poprsja je ista, što je tu čudno…

Vratili smo se natrag u sad već pristojno popunjen klub kad su se na bini ukazali Zdenka Kovačićek (http://www.to-be-zdenka.hr/, https://www.facebook.com/zkovacicek/) i splitski Harpoon Blues Band () koji zadnjih nekoliko godina nastupaju i kao Zdenkin prateći band. Tako sam imao rijetku priliku u dvije večeri gledati isti bend u dvije uloge: kao samostalne obrtnike u Hiru i kao potporu Zdenki. U oba slučaja su ostavili jako dobar dojam.

Zdenka Kovačićek je legenda hrvatske glazbe, bez daljnjeg, žena kameleonskog glasa kojoj niti jedan žanr nije stran. Bakutaner ima preko sedam banki ali ju i glas i stas još služe. Kako sama kaže: “Rock is my life, jazz my passion, and the theatre my big love!” I to troje kad se savršeno posloži, uz odličan bend iza sebe, sve fercera k’o švicarska ura. A ono što smo dobili je pravi mali presjek Zdenkine karijere: od šlagera iz 60-ih poput uvodne „Još jednom stavi istu ploču“, preko jazz standarda („What a Difference a Day Makes“ Dinah Washington), mainstream pop hitova s početka novog milenija „Ja živim svoj san“ ili „Na kraju ponosna“, swinga („Is you is or is you ain’t my Baby“), a usudila se obraditi i jednu Josipu Lisac („Dok razmišljam o nama“) i ostati živa. To ne može svatko.

Prvi dio koncerta bio je tek podizanje atmosfere, publika je još bila ukočena, Harpunovci su svirali korektno ali ništa više od toga i nešto mi je falilo, neka iskra da zapali tu cijelu stvar. A ona je došla u vidu posebne gošće, jazz pjevačice Lele Kapowitz koja je ranije tog dana imala radionicu pjevanja i ostala je na svirci. Kad su se njen i Zdenkin glas poklopili zemlja se zatresla: obje su sjajne vokalistice iako različitih stilova, a našle su se u dvije pjesme koje su publiku digle iz mrtvih. Odjednom je i bend ubacio u petu brzinu, posebice u blues klasiku „Route 66“ i jebeš mi sve ako ovo nije bila možda i najbolja verzija ove pjesme koju sam ikada čuo uživo. Samo zbog toga se isplatilo doći do Županje.

Nakon toga rutinerka poput Zdenke, kad je vidjela da joj publika jede iz ruke, znala je da treba nastaviti u revijalnom tonu pa se prebacila na svoj program tribute to Janis Joplin. Pohvalila je Harpunovce rekavši da su oni najbolji Janis tribute band što možda i jest točno, ali ja ne volim te tribute spike, plus Zdenku sam gledao u Beogradu na Beer Festu kada je izvela cijeli program posvećen Dženisici i to mi je bilo totalno bezveze. Baka je uspjela napraviti odličan ugođaj u MKC-u, publika se dobro zabavljala uz „Piece of my Heart“, „Me and Bobby McGee“, „Mercedes Benz“ i druge klasike, ali za mene je to nakon onog sjajnog srednjeg dijela s Lelom bio put prema dole.

Nakon sat i 20-ak minuta Zdenka se povukla u backstage, a Harpunovci su ostali sami na bini i krenuo je program koji je bio po konceptu gotovo identičan onome od večer ranije u Hiru. Obzirom da sam ih gledao tamo, drugu M. je to bilo dosadno a druga Š. je libo racku, zaključili smo da je to bilo dovoljno kulture za jednu večer i krenuli smo natrag za Osijek.

Ja sam izletom bio zadovoljan: ćevapi u Orašju, torta i dobra blues (i blooz) svirka u Županji, šta ćeš više od života? Da ti plavuša bujnih grudi popuši kurac? Mah, još da neku zarazu navučem, hvala lijepa… 🙂

Hadžo, blues slastičar

 

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s