Moj prvi tekst na novom blogu i prvi nakon četiri i pol mjeseca pauze i izvještaj s koncerta Hladnog piva u Slavonskom Brodu. Mogao sam i bolje proći… 🙂
Nakon četveromjesečne pauze evo mene opet. „Dugo sam bio daleko, dal’ me poželeo neko?“ pitao se davnih dana Đole. Znam da je u mom slučaju odgovor „ne“, ali to je u redu, i ja za vas imam žešću kurcobolju pa smo kvit.
Dakle, za one koji ne znaju, ja od studenog prošle godine radim u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu pa sam odlučio uzeti mali hiatus od bloga i od svega. To nije bilo teško napraviti obzirom da je, što se koncerata tiče, Brod dno dna. Pa i još gore. Zamislite da se spuštate niz Marijansku brazdu u Tihom oceanu i dođete do njenog dna, tamo gdje se užarena lava iz Zemljine kore izlijeva u ocean i pretvara u paru, i mislite si: „To je to, ovo je dno dna“, a onda čujete kako odozdo netko lupa i viče: „Ej vi gore, kako je kod vas?“. To vam je Sl. Brod.
Ne zajebavam se: u ova četiri mjeseca tamo sam odgledao tek dvije svirke: Rolin Humes u Kući piva u prosincu i sad Pivopije. Kuća piva i legendarna Rupa jedini su bastioni rocka u Brodu, uključujući i žive svirke, ali uglavnom ugošćuju bezvrijedna coveraška govna, ostalo je sve najcrnji narodnjak (ćirilica naravno) i nešto malo jeftine konfekcijske elektronike. I kad se to sve stavi u kontekst, onda je fino popunjena dvorana Brod tijekom nastupa HP-a bilo ugodno iznenađenje. Nije bila gužva da se ne može disati ali bilo je fino popunjeno.
Znate kako ja rogoborim zbog kasnih početaka koncerata? E, svaka čast Pivopijama, svirkata je počela u 21 kako je bilo i najavljeno. Kao predgrupu uzeli su Osječane Garage In July koje sam naravno preskočio ali su mi pričali poslije da su zadovoljni i nastupom i reakcijom publike. Ja sam čak malo ranije zbrisao iz kampa (nadam se da moji šefovi ovo ne čitaju J), pokupio friendicu i taxijem se dovezao do dvorane, ali smo svejedno stigli kad je koncert HP-a već bio počeo. Stigli smo na „Svijet glamura“, naslovnu stvar njihovog predzadnjeg albuma. Čuvši nju, pomislio sam da se nismo morali toliko žuriti…
HP nisam gledao uživo još od Ferragosta 2014., a kako su trenutno na turneji na kojoj promoviraju svoj zadnji album „Dani zatvorenih vrata“ kojim baš nisam bio oduševljen (iako je malo bolji od prethodnika) htio sam vidjeti na što to liči. Presuda: nisam razočaran ali ni oduševljen. Mile, Zoki, Suba, Šokac i Deda imaju prinovu u bendu: trubač Mario koji je obogatio zvučnu sliku trupe, onako kako je to Stipe nekoć radio. Momak je još dosta stidljiv i nenametljiv, fali mu scenske sigurnosti i šoumenšipa koji je Stipe imao, ali valjda će se vremenom otkraviti. Dobro duva, a zahvaljujući njemu bend je u set listu vratio i neke pjesme koje nisu izvodili dulje vrijeme poput „Bačkizagre“ ili „Par pitanja“ koja je zvučala fenomenalno.
Bend je u odličnoj formi, što jest jest. To je uigrana mašinerija kojima se, doduše, i dalje omakne da krenu u različite pjesme pa nastane kuršlus, ali kad to riješe onda ga stvarno praše sve u 16. Mile je rođeni šoumen, iako se čovjek pošteno usukao i avetinjski smršavio, ne štedi se ni trenutka tih dva sata i kusur koliko je svirka trajala. Pričao mi je poslije u backstageu da se pošteno izmorio i da mu sve teže padaju ovakvi napori, ali na bini se to ne vidi. Vidi se doduše da manje špreha između pjesama, očito je naučio s godinama da štedi energiju i kanalizira ju tamo gdje treba.
Da parafraziram naslov jednog od njihovih recentnih singlova, bend doista vjeruje u svoje nove pjesme, toliko da su izveli skoro kompletan novi album, osim tri-četiri pjesme. To je pošteno; za razliku od recimo Sejinog Pušenja koje na promociji novog albuma odsvira samo prvi hit singl, a onda udaraju na žicu nostalgije. Kod Piva toga nema: sviđao se tebi novi album ili ne, dobit ćeš ga skoro u cjelini i cijelosti, pa se ti misli!
I baš si mislim: koliko je to pošteno s njihove strane, toliko je i zajebano jer i zadnji album, kao i „Glamur“, za mene je toplo-hladna priča: uživao sam u nekim stvarima poput prekrasne laganice „Lijepa riječ“ koja me naježi svaki put kad ju čujem, ali me smore s groznim „Dibidusom“ ili iritantnom „Mojoj maj(i)ci“. Početak bisa mi je bio sjajan: nabrijana Badreligionovska galopirajuća „Žena“ kao dokaz da HP i danas može zvučati kao staro-novi punk bend, pa hitčina „Firma“ za zborno pjevanje, i taman me naracjcaju a onda ga useru s „Konobarom“.
I tako to manje-više ide kroz cijeli koncert: šarena set lista gotovo isključivo sastavljena od materijala sa „Šamara“ naovamo i prilagođena publici koja se još nije ni rodila dok smo mi stari fanovi slušali HP. S prva četiri albuma mrvice: „Pjevajte“, „Trening“ i „Nema više“ i ćao đaci. Ne sjećam se kada sam (ako ikada) gledao puni koncert benda a da nisu izveli „Fur immer Punk“ i „Ne volim te“. Ali zato su tu bili „Zimmer frei“ i „Politika“. ‘Bem vas u izbor!
Za kraj smo dobili lijepo iznenađenje u obliku posvete legendarnim KUD Idijotima koji je grubo prekinut paljenjem svjetala u dvorani jer su nadležni procijenili da je bend prekardašio satnicu. Poslije svirke odveo sam friendicu u backstage da se upozna s ekipom a i da malo proćaskamo, da Deda i ja razmijenimo iskustva s ležanja na kardiologiji (on ima samo ugrađene stentove dok ja imam ganz promijenjene krvne žile, 1:0 za mene J) i da pričamo o seksu i nedostatku istog, znate već o čemu pričaju ljudi kojima „ide četrdeset i neka“.
Uglavnom, od koncerta HP-a dobio sam manje-više ono što sam i očekivao. Davno su prošla ona vremena kad sam na njihovoj svirci cijeli koncert proveo u prvim redovima uživajući u svakoj pjesmi: ovo više nije isti bend, ovo više nisam isti ja, ali ovo je bend koji ipak vrijedi vidjeti uživo. Da, moj prvi tekst na blogu nakon četiri i pol mjeseca pauze je izvještaj s koncerta Hladnog piva u Slavonskom Brodu. Mogao sam i bolje proći, ali mogao sam proći i mnogo gore.
A novo druženje s bendom po svemu sudeći imam u ponedjeljak 9. svibnja u Novom Sadu na obilježavanju dana pobjede nad fašizmom. A dva hladna piva godišnje za nekoga tko uopće ne pije alkohol i više je nego dovoljno, zar ne mislite?…
Brodar Hadžo
zlihadzoponovojase 