Doista se ne mogu sjetiti kada sam posljednji put (ako ikada) pisao o nekom događaju iz Belog Manastira. To je mrtav grad s jako malo kulturnih događaja i stvarno jako rijetko idem u tom pravcu. Ali, možda se slika promijeni nakon što je tamo zaživio projekt Etnološkog centra baranjske baštine.
Etnološki centar nalazi se u ulici kralja Tomislava 70 (kad idete iz Osijeka to vam je druga ulica lijevo nakon Inine pumpe). Izvana je to obična baranjska kuća, ali kad uđete unutra to je vrlo velik prostor s ogromnim dvorištem kojim dominira mali amfiteatar sa 100-tinjak sjedećih mjesta. Ideja cijele ove priče je na jednom mjestu čuvati etnološka blaga Baranje kroz stalne postave te povremene postave/izložbe, tu je i veliki vrtni paviljon, velika konferencijska sala, suvenirnica te puno planiranih kulturnih i turističkih sadržaja tijekom cijele godine. Zvuči ambiciozno, a i izgleda zanimljivo, cijeli projekt navodno je koštao 9 milijuna nečega, od čega je najveći iznos došao iz mitskih EU fondova, mitskih zato što su mnogi čuli da postoje i sanjaju o njima, ali ih nikada nisu vidjeli. Baranjcima je uspjelo dočepati ih se i na prvi pogled dobro su ih iskoristili.
Vesela trojka u sastavu drug Š., Herr H. (kojemu je ovo prvo pojavljivanje na mom blogu, čestitam čestitam!) i dežurni zlikovac ja ukazala se na mjestu zločina nešto iza 19 h. Tako to uvijek radimo kad negdje idemo prvi put: locirati, identificirati, uhititi i izručiti… Hm, ne to, to je iz neke druge priče 🙂 , mislio sam reći locirati i identificirati mjesto događaja, vidjeti kada počinje program te, ako se ima vremena, otići negdje osvježiti grlo. To je vrlo dobar plan jer se pokazalo da će koncert početi točno u najavljenih 20 h, pa kako smo bili u cajtnotu s vremenom nismo otišli do centra grada kako smo namjeravali već smo otišli do obližnje birtije na brzinsku cugu. Birtiju možete i sami zamisliti: otužno mjesto s gomilom lokalnih kronera i lica s tjeralice, narodnjačkom glazbom koja trešti iz zvučnika, očajno lošom kavom i ocvalom konobaricom u kratkim jeans hlačicama i crnim čarapama ispod.
Izdržali smo 20 minuta, strusili na brzinu onaj otrov i vratili se do centra. Na ulazu su nas zamolili da ispunimo neki upitnik o tome tko smo, što smo i to, pa OK; ja sam pod rubriku država napisao „Katolička džamahirija“ jer je dan ranije bio onaj skup katolibana protiv ženinog prava na pobačaj. Vozeći se do Belog, komentirao sam kako ću i ja ponovo postati vjernik jer sam se uvjerio da Sotona postoji, živi u Hrvatskoj, ima OIB, osobnu i putovnicu na ime Željka Markić 🙂 …
Točno u osmicu na bini u amfiteatru bio je cijeli požeški Big Band, svih 20-ak lakih komada. Jebeš me dementnog, ali ja sam siguran da sam ih negdje već gledao, međutim ne mogu se sjetiti ni gdje ni kada, a kopati po tisućama starih recenzija stvarno mi se nije dalo, pa to ostaje neriješeno. Enivej, to je uglavnom mlađa ekipa, članovi Gradske glazbe Trenkovi panduri te profesora i učenika Glazbene škole Požega i najmlađi su big bend u Hrvatskoj. Za ovaj put bili su pojačani vokalnim gostima: Damjanom Pilovićem, Jelenom Korov Ježić i Vlatkom Kopić i priredili su jako dobar program.
Nakon uvodnog instrumentala za otkravljivanje i postizanje radne temperature, program je krenuo s Damjanom na vokalu. Momak ima nešto michelbubleovsko u sebi, od fizičke sličnosti do sličnosti u vokalu i scenskih pokreta, pa ako nisam ljubitelj lika i nedjela onog kanadskog croonera, uživo to vrlo dobro funkcionira. Bend se rasvirao u swingerskoj verziji Queenove „Crazy little Thing called Love“ te u big band preradi – zamislite ovo – „Jump“ od Van Halena. Vrhunac koncerta za mene je uslijedio prilično rano s fenomenalnom funkijadom u vidu Stevie Wonderove „Superstition“ gdje je ekipa puhala kao da sutra neće doći, a našlo se tu mjesta i za solo na usnjari, solo na gitari i solo na saksofonu (stari mačak Arsen Ereš koji se pridružio mladcima za ovu prigodu).
Između pjesama, kako bi dao malo vremena ekipi da odmori usta, publiku je svojim opservacijama zabavljao basist i vođa benda Zvjezdan Marjanović koji se dobro zabavljao pa me je doslovno sledio kad je najavio Halida Bešlića („nešto meni za dušu“), da bi potom bend izveo Čolićevu „Stanicu Podlugovi“. Nemojte se tako zajebavati sa srčanim bolesnikom… 🙂
Damjana je potom na vokalu zamijenila Jelena u izvedbi klasika Randy Crawford „Street Life“ i legendarne Arsenove „Ono sve što znaš o meni“, a na terenu pokojnog barda ostala je i Vlatka u „Pamtim samo sretne dane“. Damjan je ponovo zablistao u „Feeling Good“ Nine Simone, aranžmanski sličnijoj Bubleovoj verziji od prije desetak godina.
U kvalitetom prilično ujednačenom programu dvije stvari su mi ipak zasmetale: duet Damjana i Jelene u „Ljuljaj me nježno“ Olivera Mandića koja je bila previše zašećerena i sladunjava da je to bilo bljutavo, a druga je obrada Baretove „Put ka sreći“ koja je toliko isprostituirana i izraubovana da je postala neslušljiva. Mislim, realno, kad ti svaki kirvajski bend počne svirati neku pjesmu, svaki ozbiljniji bend koji iole drži do sebe trebao bi se odmaknuti od nje što dalje…
Bend je svoj jednoipolsatni nastup okončao istim instrumentalom kojim su ga i otvorili, a onda se raja preselila do jedne od kuća gdje su bili posluženi baranjski specijaliteti: kulen, sir, kruh masti, vina… Bio sam nešto indisponiran pa se nisam grebao za zalogaj, a ljubitelj roštilja i miješane mesine kakav već jesam, rekao sam da mi je ispod časti gurati se s gomilom za tamo neki kulen. Sačekali smo da Herr H. potamani sve što si je natrpao na tanjur, a potom smo krenuli natrag za Osijek zadovoljni kako je cijela stvar ispala. Big bend je bio jako dobar i preporučujem vam da ih svakako ovjerite ako vam se negdje ukaže prilika, a ako prolazite kroz Beli svratite i do novootvorene atrakcije, ima se što vidjeti. A ako se obistine optimistične najave o bogatstvu kulturnih događaja u tom prostoru, eto nas malo češće u Baranji…
Crni Hadžo
https://www.facebook.com/Big-Band-Po%C5%BEega-1560830557483448/
zlihadzoponovojase 