POPUP26 – Marijan Crtalić, „Njih su dvojica, a mi smo sami“ @ kompleks željezničkog kolodvora Osijek, 25. 05. 2016.

P1130690

Fight! Šora! Makljaža! Tko kaže da kultura mora biti dosadna i jednoobrazna? Sinoćnje, 26. izdanje POPUP-a, ući će u sjećanje okupljenih prvenstveno po neugodnom prizoru fizičkog sukoba koji je zasjenio sve ostalo, uključujući i performans osebujnog Šiščanina Marijana Crtelića… 

Festival POPUP od samog početka si je postavio jedan vrlo zanimljiv i neobičan cilj: na jedan dan nekom izložbom, performansom ili nečim trećim oživjeti kulturne i druge prostore u gradu koji se ili uopće ne koriste, ili se ne koriste za potrebe kulture. Stoga je bilo samo pitanje vremena kada će u fokus svog interesa staviti i ogroman prostor kompleksa željezničkog kolodvora / HŽ infrastrukture koji se nalazi uz Trpimirovu ulicu, kod podvožnjaka. Radi se o velikom broju hangara koje je HŽ nekoć koristio (dok je Osijek bio važno željezničko čvorište prema istoku i sjeveru), no kako je Osijek postao slijepo crijevo Hrvatske u svakom smislu, a pogotovo u prometnom, tako su se i ti hangari prestali koristiti i prepušteni su propadanju.

OK, prošle je godine HŽ Infrastruktura ustupila taj prostor gradu i plan je bio da se, dobivanjem titule Evropske prijestolnice kulture, povuku neka sredstva da se dio tih hala obnovi i prenamjeni za potrebe kulture, no titula EPK je otišla Rijeci koja, da ne griješimo dušu, nije čekala Godota, odnosno EU fondove, već je sama obnovila velik broj svojih starih industrijskih postrojenja i pretvorila ih u centar društvenih zbivanja (stara tvornica papira Hartera je najbolji ali ne i jedini primjer). To je jedan od razloga što su oni dobili tu titulu, a Osijek je ispušio. Posljedično, prilika da se ovaj ogroman kompleks industrijske baštine barem dijelom „civilizira“ i „kulturira“ je propao, a znajući u kakvom je stanju gradski proračun ne vidim u skoroj budućnosti da će se pojaviti neki novci.

No, zahvaljujući POPUP-u dobili smo rijetku prigodu vidjeti kako jedna od tih hala izgleda iznutra. Većina Osječana nikada nije nogom kročila u taj prostor, možda ni ne znaju da on postoji, ni ja nikada nisam bio tamo iako taj prostor gledam svakog dana jer mi je terasa stana (48-ica na Sjenjaku) okrenuta baš na tu stranu. Čovječe, imam kulturni događaj doslovno 50 metara od svog stana, to se traži! Kakav sam čangrizav i omatorio, i šetnje do Tvrđe postale su mi predaleke…

P1130684

A ovaj prostor nije odabran slučajno. Osim što je on nastavak težnje projekta da uvijek pronalazi neke nove lokacije i što bi on danas-sutra trebao postati kulturni inkubator Osijeka i okolice, održavanje instalacije Marijana Crtalića baš tamo ima i još jedan argument. Naime, Marijan, inače čest gost underground umjetničkih projekata poput Barutane, cijeli svoj život posvetio je istraživačkom projektu „Nevidljivi Sisak“ koji se bazira na istraživanju kompleksa Željezare Sisak, golemog industrijskog postrojenja koje je postalo jednom u nizu žrtava tranzicije i pretvorbe naše HDZ-ovske te je prepušteno propadanju. Stoga je prostor devastiranog kompleksa HŽ-a u Osijeku savršena lokacija za pokušati transponirati u njega devastiranu Željezaru Sisak.

A to transponiranje izvedeno je vrlo uvjerljivo. U središnjoj prostoriji objekta bila su postavljena tri projektora koji su projicirali slajdove vezane uz Željezaru nekad i sad; u stražnjoj prostoriji vrtjela se projekcija autorove glave koja je, kad se gleda iz glavne prostorije, zbog rešetkastih prozora izgledala kao da je u zatvoru (mjesto kamo su lokalni HDZ-ovi mafijaši i htjeli poslati Marijana ali im to barem za sada za sada nije pošlo za rukom); u trećoj prostoriji prikazivao se dokumentarni film „Industrijski raj“ o zlatmim godinama i propadanju Željezare i propadanju cijelog Siska kao izravne posljedice, a u prostoriji odmah do ulaza prikazivali su se isječci Marijanovih performansa na lokaciji tvornice poput „Umjetnika u udruženom radu“ gdje je držao govor u stilu socrealističkih direktora svako malo šamarajući sam sebe 🙂 , a u jednoj maloj prostoriji bio je postavljen televizor iz kojeg je dopirala buka Željezare snimljena tijekom 90-ih. Ta užasna buka odjekivala je cijelom halom i na neki ju je način pretvarala u sisačku Željezaru. U početku je ta buka bila totalno nepodnošljiva, no kako je vrijeme prolazilo tako smo se i mi polako navikavali na nju i na kraju smo potpuno oguglali. Baš kao što su i Šiščani vremenom oguglali na pljačku i devastiranje najveće vrijednosti svoga grada.

P1130678

I dok sam ja tako lutao od prostorije do prostorije i čekao najavljeni autorov performans, čuo sam neki udarac i buku u glavnoj prostoriji, a kad sam se vratio vidio sam dva lika, jednog na podu i jednog iznad njega. Onaj na podu je bio mladić, student, a ovaj iznad njega profesor na osječkom Sveučilištu, mislim. Što se točno dogodilo znaju oni upućeniji, koliko sam ja shvatio njih dvojica su česti posjetitelji POPUP-a i nakon zadnjeg izdanja nešto su se gadno posvađali i profać je priprijetio momku da više ne želi da ga vidi na tri metra od sebe jer će ga razbiti. I eto, dogodilo se da su njih dvojica završili na istom mjestu u isto vrijeme i lik je ispunio prijetnju. Mi svi smo ostali paf, konsternirani jer ovako nešto možda možeš očekivati u nekom narodnjačkom klubu ili na nogometnoj utakmici, ali na kulturno-umjetničkom događaju? Ljudi, za sve ove godine koliko pohodim kulturu u gradu, ovako nešto nisam doživio. A još je frapantnije što su obojica akademski građani; ako je ovo razina današnje akademske  komunikacije, onda nam je visoko školstvo u mnogo većem kurcu nego što sam mislio… 🙂

Naravno, ovaj je događaj bio definitivni antiklimaks cijele večeri i svi smo se osjećali popišani zbog onog čemu smo svjedočili. Popišan je bio i sam Marijan koji je odradio svoj planirani performans, „Kvadratura kruga“, koji se sastojao u njegovom šutanju kartonske kutije dok je pjevao „Internacionalu“. U performansu mu je nenadano pomogao i jedan klinjo koji je to sve shvatio kao igru i dobru zajebanciju, ali bilo je kasno da se stvar popravi. Otišao sam s performansa „Njih su dvojica, a mi smo sami“ (inače, klasičan citat iz Alana Forda, možda ste ga prepoznali?) s gorkim okusom u ustima i pitajući se što će se dogoditi na idućem POPUP-u: hoće li možda opet pasti u drugi plan tko izlaže, a svi ćemo se pitati hoćemo li svjedočiti još jednom bliskom susretu treće vrste? Ili će se morati zvati zaštitari ili policija da spriječe potencijalne izgrede?

P1130695

Ajte molim vas, često kažem da ovakvim kulturnim događajima treba malo dinamike i uzbuđenja, ali nisam mislio baš na OVAKVO uzbuđenje…

Uzbuđeni Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s