Nakon što smo u Somboru zadovoljili potrebu za kulturom i potrebu za punjenje trbušina, vesela četveročlana družina uputila se u obližnji Bački Monoštor ovjeriti dio atmosfere druge večeri Regeneracije Dunava.
Od Sombora do Monoštora je nekih 15-ak minuta ugodne vožnje stazama revolucije kojima nitko ne vozi osim lokalnih mještana. U Monoštoru smo se ukazali nešto prije ponoći. Na festivalu je bila manja gužvica, par stotina ljudi, ne više, sreo sam tu i dosta poznate ekipe uključujući i momka iz benda Line Out koji je uključen u organizaciju festivala i koji nam je ispričao kako je mala bina rezultat smanjenog dotoka sredstava sa svih strana, ali najvažnije je da se tradicija održi. Slažem se s time, a ako opet kapne neka veća kinta, lako će se dogovoriti i Stonesi da dođu…
Na maloj bini su bila neka dva nesretnika koji su puštali dub s matrica što je još bilo podnošljivo, ali njihovo urlanje u mikrofon nije pa sam uključio opciju „ignore“ i posvetio se razgledavanju prirode i društva, s naglaskom na ženski dio društva. Pa, festival je po tom pitanju vidio i bolje dane, ali i ja sam po tom pitanju vidio bolje dane pa smo tu negdje… 🙂 Super mi je bila ona ekipica što tradicionalno pali vatru na kojoj bi slona mogao ispeći i bilo bi sigurno lijepo popričati s njima da nije bilo one buke s pozornice…
A onda oko ponoći dvojica nespašenih završavaju nastup, a počinje omanja seoba naroda preko drvenog mostića u majčicu prirodu. OK, imam i ja iskustva s odlascima u mrak sa ženskim bićem pod rukom(najčešće pijanom k’o demon), pratim i moderne swingerske trendove i sve to, ali ovo mi se učinilo ipak malo too much. No, povodljivi kakvi već jesmo, krenuli smo za njima i na našu veliku žalost otkrili da mlada ekipa ne ide na grupni sex u prirodu već na performans spaljivanja dolara od slame.
Tamo na livadi napravljena je velika skulptura dolara od slame, a za njezino spaljivanje bio je zadužen najveći piroman s ovih prostora, osječki likovni umjetnik i profać na Umjetničkoj akademiji Nikola Faller koji se specijalizirao za paljenje koječega. Kao osnivač Land art festivala Slama uvijek je na kraju manifestacije palio kojekakve buše, ptice Feniks, ma čovjek ima izrazite piromanske sklonosti i ne bih se čudio da je u srednjem vijeku u nekoj ranijoj inkarnaciji bio ovlašteni spaljivač vještica… 🙂
Dobro, Faller je OK lik i zabavno je gledati ga onako polugolog kao nekakvog poganskog šamana dok pleše oko skulpture dolaru govoreći nešto o tome kako je to lažni bog kome se ne treba klanjati (slažem se, ja mislim da je bog švicarski franak ili eventualno britanska funta 🙂 ) a da bi ga onda svečano zapalio i ošurio sve nas koji smo se malo previše približili poneseni umjetničkim trenutkom, šta li. I dolar je gorio i gorio i lijep se plamen digao, ali skulptura je ostala stajati. I onda smo mi shvatili pravu poruku performancea: koliko god ga ti napadao, dolar i dalje stoji uspravno ponosan kano klisurina. Što je otprilike isto ono što studenti ekonomije na osječkom sveučilištu bubaju četiri godine. A mi smo to naučili za 15 minuta… 
Nakon što je osječki šaman zavšio svoj nastup, uslijedila je nova seoba naroda, ovaj put u pravcu bine, na kojoj se nalazi dvojac Kali Fat Dub (https://www.facebook.com/kalifatdub/, https://soundcloud.com/harispilton/sets/kali-fat-dub-ringi-pil-iz). Bend tvore DJ i producent iz Ljubljane Haris Pilton i pjevač, reper i MC Chakka Svraka, Somborac koji već dugi niz godina ničim izazvan živi u Zagrebu. Chakka je nekoć bio MC u Zion Crew-u, bio je kreativna okosnica projekta Golem uz producentski dvojac Tomec & Grabber i Yurija iz ST!llnessa, a sada se udružio s Harisom i uživo su me izuli iz cipela.
Chakka je nastupio s nekom maskom na glavi koju kao da je maznuo iz JNA vojnog kompleta s ugrađenom baterijom, što je vjerojatno vidio u spotu Daft Punka pa mu se to učinilo fora. A možda je to sastavni dio njihovog imidža jer svoju glazbu ionako opisuju kao „post apokaliptični gipsy arab dub s balkanskom poezijom“. Drugim riječima, zamislite Mad Maxa na ovim našim balkanskim pustopoljinama i tu ste negdje…
Ali nastup im je bio bombastičan. Ne očekuješ to od nastupa na matricu, barem ne ja, ali na količini uložene energije i interakciji s publikom mogao bi im pozavidjeti i Henry Rollins u mladim danima. Haris u pozadini miksa zapaljivu smjesu reggaea, duba, etna, drum’n’bijesa, breakbeata, trip hopa, i koječega ostalog, dok Chakka na sve to dodaje surovo istinite tekstove o životu na ovim prostorima. Chakka se već ranije dokazao kao oštar kritičar sranja koje nas okružuje, ali posljednjih godina stvari su toliko otišle unatrag da mu materijala ne nedostaje.
I tako on jebe majku majčinu političarima, bankama, policiji, vojsci, repa o prosvjedima, deložacijama, nasilju, netoleranciji, licemjerju, stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe. Naslovi pjesama s njihovog prošlogodišnjeg debi albuma „Ringišpil iz Haada“ kao da su preuzeti iz dnevnih novina, sa stranica crne kronike: „Apokalipsa“, „Živi zid“, „Racija“, „Vesti iz zemlje“… Reggae glazba je oduvijek predstavljala iskrene društveno kritične tekstove, od Marleya i Tosha nadalje, ali su se njihove poruke dosta razvodnile ulaskom u mainstream, pa mi je drago što još ima izvođača koji pokušavaju promijeniti trenutno stanje ili upozoriti na probleme oko nas.
No, čak i da ste pripadnik mlađih generacija ispranih mozgova koje ništa ne zanima ili samo pasivni slušatelj koji očekuje svoju dozu eskapizma, da vas glazba raspleše i razmrda, ovaj dvojac je napravio sjajan tulum; rasplesali su okupljene koji su skakali oznojeni i okruženi tankom koprenom dima trave u zraku. I nigdje redara, nigdje drotova, nema nasilja, super atmosfera po kojoj je Regeneracija nadaleko poznata.
Haris i Chakka su pičili nekih 50-ak minuta, izveli su većinu stvari sa svog debija i da su tu stali ovo bi bio koncert za pričati unucima koje nemam. No, onda su sami sebe pozvali na bis i odlučili ponovo izvesti četiri pjesme ali ovaj put u prearanžiranim verzijama (idući mjesec treba se pojaviti i njihov album s remixevima). I tu su počeli daviti žive mačiće. Osim što sam protivnik ponavljanja pjesama (imaš 30 ili 45 minuta materijala, sviraj toliko brate, ne rasteži to na cjelovečernji koncert), remiksevi su mi zvučali puno inferiorniji originalima tako da smo nešto iza jedan ujutro odlučili baciti ručnik u ring i krenuti put Osijeka.
Ali, bio je ovo sjajan izlet, dva odlična koncerta (Božo Vrečo u Somboru i Kali Fat Dub u Monoštoru), žderačina, krkačina i sve što već uz to ide i dobra zajebancija. Što više treba od života matorim dripcima poput nas? Žene? Taman posla, pa da pokvare magiju ovog „Saturday Night Fevera“… 🙂
Hadžo, štovatelj boginje Kali
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
zlihadzoponovojase 