Drugu večer UFO-a obilježila je metalurgija i slab odaziv publike. Ali, čak i neljubitelj tvrdog zvuka poput mene bio je zadovoljan i zadovoljen…
Kad sam objašnjavao jednom od organizatora festivala zašto nisam došao na prvu večer UFO-a, rekao sam da nisam htio biti okružen pijanim kretenima u kockastim dresovima, obzirom da se u dvorištu Vege pred početak svirke gledala tekma Hrvatska-Španjolska. On mi je odgovorio da nisu bili pijani, a ja sam dodao da su svejedno kreteni u kockastim dresovima. A i headlineri su bili Belfast Food, pa dokle više jebala vas jeftina kopija Irske, hoćete Irsku, sjednite na avion k’o svaki pošteni Osječanin unatrag zadnje tri-četiri godine i idite tamo, nemojte nas iz godine u godinu daviti ovim dosadnim kreaturama koje samo kruže po osječkim binama: ako nisu na UFO-u, onda su na OLJM-u, ili na Norijadi, ili negdje peto. Bit će da daju popust na količinu lokalnim organizatorima pa ih zato stalno zovu…
Iako je moj plan bio odgledati sve bendove druge večeri, kao i obično život se umiješao, jedan poziv menja sve što bi rekao Cane, i ja sam završio na cugi sa starom friendicom koju dugo nisam vidio, pa dok sam joj ja ispričao sve o mojim problemima sa srcem i kroničnom nejebicom, potrajalo je to… Tako sam u dvorište Vege stigao tek oko jedanaestice. Odmah sam primjetio jako malen broj ljudi: tek stotinjak. Situacija će se nešto malo popraviti do kraja večeri, ali ne mnogo: očito su na ovu večer došli samo ljubitelji hard i heavy zvuka, a svi ostali, osim druga M. i mene, to su preskočili.
Bina je bila velika, kao i prethodnih godina, tako da mladi bendovi dobiju pravu sliku kako je to svirati na velikim binama i velikim festivalima. Smanjen je i broj bendova na pet do šest po večeri, tako da više nema situacija da bend nastupa u sedam navečer pod još jakim suncem, a nitko ih ne gleda osim tonca i konobara. Satnica se ispoštovala do u minutu točno što matori cindravci poput mene jako cijene, a ni cijene cuge od 12 kuna za pola litre mineralne ili piva nisu bile prestrašne. Čekajte dok dođe Pannonian pa ćete vidjeti što je harač… 🙂
Par minuta prije nego su bili najavljeni na binu se popeo bend Wasteland (https://www.facebook.com/wastelandcro/), petorka iz Belog Manastira koji sviraju black metal s folk metal prizvucima. Članovi benda imaju vrlo milozvučna imena – Morgoth, Executor, Gothmog, Lurtz i Orkenwolf (šteta što s njima više nije Defiler koji ih je napustio prošle godine), a takav im je i glazbeni izričaj. Nastupili su s obojanim licima, vjerojatno zato što do Belog još nije stigla vijest da su se Kiss prestali šminkati još tamo negdje sredinom 80-ih 🙂 . Sama svirka je tehnički bila vrlo dobra, brutalna i žestoka, uz povremena ispadanja klavijatura što ne znam je li do njih ili do tonca. Growl vokal je dakako potpuno nerazumljiv, a problem je bio i to što je u miksu bio gurnut u drugi plan tako da nismo znali pjeva li Morgoth na hrvatskom, engleskom ili švedskom, sve dok nije najavio milozvučnu šansonu „Pokolj“ koja govori o vikinzima koji su poklali svećenike jednog samostana. To mi se odmah dopalo jer sudeći po porukama kakve šalje vrh Katoličke crkve, takvih pokolja bi trebalo biti više, samo Vikinzi izgleda nisu u formi zadnjih 500 i kusur godina 🙂 . Ja ovu glazbu ne volim i ne kužim, ali junački sam izdržao tih pola sata napada Vikinga. Ponadao sam se, priznajem, ali nitko me nije silovao…
Nakon 15-ak minuta na binu se penje osječka trojka War-Head (https://www.facebook.com/warheaddeathrash/, http://www.war-head.net/). Dario (bas i vokal), Vladimir (gitara) i Eldar (bubnjevi) bend su s najdužim stažem na osječkoj metal sceni jer već 15 godina thrashaju u gotovo nepromijenjenom sastavu i to se čuje. Sami sebe opisuju kao death / thrash metal bend za Armageddon Millenium, Eldarov studio se zove Armageddon, debi album im se zove „Still no Sign of Armageddon“… Uglavnom, shvatili smo poruku, veseo i zabavan bend kao stvoren za pučke veselice i kirvaje.
Odmah treba reći: ova trojka jebe majku majčinu bez vazelina. Od prvog tona pa idućih 35 minuta gruvali su kao da sutra dolazi Ragnarok i pokazali su kako thrash metal treba zvučati: glasno, žestoko, moćno, masno i brutalno. Ovdje nije bilo problema sa zvukom ni vokalom za što se može ali i ne mora vješati tonac: ova trojica imaju toliko iskustva i kilometara u nogama i, uspoređujući ih s klasicima žanra koje sam gledao, od Metallice preko Megadetha do Slayera, razlika je u veličini bine i glasnoći zvuka. Ali ni po čemu drugom. Pjesme poput „Mass Immolation“, „Terrorizer“ ili „Who Dares Wins“ očito su dobro poznate osječkim ljubiteljima metala koji su se natiskali uz zaštitnu ogradu, a pala je i prva šutka. Ni ovo nije bend koji ću slušati kod kuće, ali još niti jednom kad sam ih gledao uživo nisu me razočarali.
A onda je uslijedilo polusatno mučenje, tonska proba benda Nervosa (https://www.facebook.com/femalethrash/, http://www.nervosaofficial.com/) koja je trajala vjerojatno koliko i njihov let od Sao Paola do Evrope. OK, u pitanju su tri pičke pa nas to možda ne bi trebalo čuditi, ali to je najobičnije izdrkavanje. Postao sam, hm, vrlo nervozan, no isplatilo se kad su točno u jedan ujutro na binu izašle Fernanda (vokal i bas), Prika (gitara) i Pitchu (bubnjevi). Već sama činjenica da gledamo tri cure iz Brazila koje sviraju thrash metal zanimljiva je i egzotična sama po sebi, ali još kad cure prirede pakleni show, e to je nešto drugo.
OK, budimo iskreni, cure piče old school thrash metal na koji su očito utjecali bendovi koje sam gore pomenuo i tu su manje originalne od War-Headovaca, ali su sve to nadoknadile energijom i usviranošću (ipak su već dvije godine konstantno na turneji). Fernanda je tipično brazilski vatrena frontvumenica: pjeva, svira đitru, skače po pozornici, animira publiku… Cura kao da ima čigru u guzici i gotovo da nije stala tih sat i nešto sitno koliko su svirale. U uvodu pjesme „Into Moshpit“ pozvala je publiku da napravi mosh pit što su određeni oblici života i učinili, a kasnije je od njih zatražila i da naprave „wall of death“ što baš i nije ispalo bajno jer za dobar wall of death trebaš puno više ljudi od ovih 20-ak. Ali, suradnja između benda i publike bila je odlična, i takva je ostala do samog kraja. Cure su odradile i jedan kraći bis, a onda se program završio jer je pređena granica od dva ujutro, a lokalni panduri znaju biti veoma neuviđavni prema organizatorima rock koncerata.
Uglavnom, za nekoga tko ne voli i ne sluša metal moram priznati da je ovo bila sasvim ugodno provedena večer. Ostatak festivala ne nudi više ovako žanrovski „čiste“ sadržaje, pa vjerujem da ću i ostalih dana pronaći nešto zanimljivo za poslušati i pogledati.
Nervozni Hadžo
zlihadzoponovojase 