Taman sam dan ranije festival nahvalio na sva usta, kad UFO-ovci uspješe opet zasrati do daske (ide im to, imaju dugogodišnje iskustvo u zasravanju… 🙂 ) i sjebati mi treću večer festivala, a možda i cijeli festival, do jaja…
Prvo, neke objektivne okolnosti: pobjedom nad Španjolcima hrvatska repka došla je u situaciju da utakmicu osmine finala igra u subotu u 21 h umjesto u nekom popodnevnom terminu što su svi očekivali, pa i organizatori festivala. Zato je u program za subotu ubačeno gledanje tekme, a glazbeni program je očerupan gore nego što su HDZ-ovci očerupali vlastitu vladu (i državu). Neki bendovi su dobili odjebenicu (Seljačka buna), drugi su prebačeni na četvrtak (osječki Candyflip), odnosno petak (sarajevski Billy Andol), tako da od subote nije ostalo ništa vrijedno spomena osim Pipsa.
Takvo pretumbavanje odrazilo se i na staru boljku festivala: kašnjenje i pomjeranje termina. Džaba što ste na Facebooku okačili novu, revidiranu satnicu: mogli ste ju komotno okačiti mačku o rep jer je cijeli program od početka kasnio 45 minuta. Pri tome su još mali bendovi dodatno fasovali jer su morali skraćivati svoje nastupe, a oni koji su dobili povlašteni status to nisu morali, no o tome kasnije.
Drugo, subjektivne okolnosti: u srijedu sam preživio tri metal benda, ali bio sam mentalno spreman na taj napor. U četvrtak sam očekivao stilski raznolikiji dan, no jebiga, nisam dovoljno detaljno provjerio biografije izvođača. Tri metal benda u jednoj večeri, ljudi, to je moj godišnji ili bar polugodišnji prosjek (nešto metalurgije ostavljam za Explosive binu na EXIT-u) i sve preko toga je previše, nemam dovoljno dug fitilj za taj žanr.
I onda zamislite moj šok kad dođem do dvorišta Vege, taman na početak sarajevskog benda Flatline (https://www.facebook.com/Flatlinebh; http://www.reverbnation.com/flatlinebh), kvarteta koji za sebe kaže da je njihov žanr „post-traumatsko iskustvo“. Za mene je to bilo prije traumatično iskustvo: njihov hardcore je usporen, prošaran metaliziranim riffovima a la Crowbar ili Down, a pjevač Jasmin je totalno nerazumljiv u svom growlanju. Već nakon druge pjesme imao sam deja vu feeling, nakon treće isto, a kad su priveli kraju svoj polusatni set nisam bio siguran jesu li odsvirali četiri pjesama, pet, ili možda samo jednu. Do kraja nastupa sve mi se to pretvorilo u jednu tanku ravnu liniju (slučajnost ili ne, ali to je ime benda) i ne znam kako sam se natjerao da izdržim do kraja. OK, moram priznati da je i bend bio cool, vidjeli su da su topovska hrana i da ih publika ne zarezuje ni dva posto, pa su pred zadnju stvar rekli to je to, nećemo vas više smarati. Pošteno, ali prekasno drugari, ja sam već debelo smoren…
Dok sam se opskrbljivao mineralnom na šanku oduševilo me što je tonac u pauzi između pjesama puštao Eltona Johna, UB40 i Tinu Turner. Nakon ovog horora to mi je zvučalo poput najbolje glazbe svih vremena… Uočio sam i jednu zanimljivu stvar: iako je Osiejk svjetska metropola komaraca, u dvorištu Vege ih nema. I komarci su dovoljno inteligentni da znaju da od heavy metala bježati… 🙂
Ali, užas je tek počinjao jer su se na binu popeli Gothic (https://www.facebook.com/Gothic.Romania/). Pojma nisam imao tko su oni, ali sam na tonskoj čuo da su stranci jer su se toncu obraćali na engleskom. Ispostavilo se da je riječ o kvartetu iz Rumunjske, i to ni manje ni više već iz Transilvanije, Drakuline domovine. Prikladno jer su mi krv isisali na slamku. Mogu oni svirati sto godina i biti najpopularniji rumunjski metal bend i štatijaznam, ali ono što sam ja vidio su četiri lika koji su zastali negdje u death metalu 90-ih i ne mrdaju odatle. Ne mogu im osporiti sviračku kompetentnost niti solidan scenski nastup, ali meni je to bilo smiješno. I bolno za uši. Znam, nisam pravedan prema ovoj družini, ali moja tolerancija za metal bila je debelo u crvenom…
Ali, ni to nije bilo najgore, dno dna tek nas je čekalo nastupom umaške Manntre (https://www.facebook.com/ManntraOfficial/?fref=ts; http://www.manntra.hr/). Da nešto neće biti u redu vidio sam već kad su se ispred bine počele gurati mlade djevojke, a kad imate grozdove mladih djevojaka u prvim redovima to je obično znak da vas čeka grozan bend. Ali Manntra nije grozan bend, ovo je jezivo grozan bend, četiri momka koji kao da su izašli iz neke parodije o boy bendu (pjevač pozer, emo gitarist i basist koji kao da je pobjegao iz muzeja voštanih figura) koji si je umislio da je Van Gogh u etno fazi a la „Kolo“ i na to još nakalemio rammsteinovske metal gitare. To je samo po sebi zvučni autoput za traumu, a dodajte tome još gomilu preglasne elektronike koja dolazi s laptopa i dobijete zvučni ekvivalent lošeg kolaža gdje uzimanje po malo od svega i svakoga nije rezultiralo ičim slušljivim. Imaju odličan scenski nastup, koriste svu silu pirotehnike poput vatrenih plamenova (vidjelo dete da to rade Laibach, Siddharta i slični pa ajmo i mi), čak bih pohvalio i Markov vokal da ovo nekog kurca valja. Možda spoj lokalnog istarskog etna i metala zvuči dobro na papiru, ali na papiru se i ja doimam kao artikuliran i donekle inteligentan čovjek, a kad me upoznate otkrijete da sam žešći retard… 🙂
Manntri je ne samo trebalo sto godina da se naštimaju, već njima nisu skraćivali nastup pa su nas terorizirali gotovo sat vremena. Bilo je oko pola jedan kad su se konačno udaljili s bine, a ja sam potpisao kapitulaciju i otišao kući šaljući ne u kurac, već u trokurac i bend i organizatore i boga u koga ne vjerujem. Žao mi je što nisam ovjerio Čakovčane Clone Age, dok sam Kandžiju odslušao htio-ne htio jer mi terasa stana gleda na Tvrđu pa mi njegovi basevi nisu dali da zaspim k’o čovjek. Lik je završio u pola tri. Pa je li to normalno?
Dakle, svih šest bendova koje sam u dvije večeri odgledao na UFO-u bili su metalci na ovaj ili onaj način. Ne da sam popizdio nego to nije normalno. Stoga sam odlučio da više neću gledati niti jedan metal bend do kraja UFO-a, sve i da u sastavu imaju plavušu bujnih grudi koja radi fellatio rock kritičarima… 🙂
Gotički Hadžo
zlihadzoponovojase 