Milko i Maha @ Rock bar King, Đakovo, 28. 06. 2016.

P1140392

Milko Kiš alias Deda, inače klavijaturist Hladnog piva i Robert Mahović Maha iz benda Problem Child sinoć su održali neobaveznu svirku u đakovačkom rock baru King. Bila je dobra zajebancija, a prisutna je bila i troglava osječka aždaja. 

I opet je jedan poziv „menjao sve“, kako kažu Brejkersi. Taman sam se pomirio s tim kako nemam nikakvih večernjih aktivnosti u svom rasporedu, kad se javi drugarica V. s informacijom da ima svirkata u Đakovu i da nastupa naš stari drug iz tisuću bitaka, Deda iz Hladnog piva s jednim friendom. Par telefonskih poziva kasnije pridružio nam se i drug M. te smo krenuli put Đakova.

King smo našli iz prve. Klub se nalazi u ulici Franje Račkog, na cesti koja vodi od centra Đakova prema Kauflandu, i to je jedna od onih jazbina u koje zalaze samo kurve i mornari, odnosno ona ekipa koja još sluša rock glazbu. Jedno od onih mjesta sa stalnom klijentelom, ali koje fensi šmensi đakovačka mladež vjerojatno izbjegava u širokom luku jer se tamo ne puštaju cajke. I mjesto u kome ne možeš živjeti od muha: nas Osječane jebu komarci, ali ovakvu najezdu muha nisam dugo doživio…

Taman po dolasku Milko i Maha su privodili kraju tonsku probu pa su nam se pridružili na cugi. Za druga M. Deda je bivši suradnik jer je nekoliko puta nastupao s Anti Music Bendom sredinom 80-ih (iako se AMB ponosio svojim neznanjem sviranja instrumenata, trebao im je netko tu i tamo tko zna pospajati kablove…), za mene i drugaricu V. on je stari prijatelj, a mene i njega povezuje i još jedna stvar: obojica smo prije nekoliko godina imali operaciju na srcu. U dobrom smo društvu: Zoran Predin, rock kritičar Petar Janjatović… Kao što je Milko rekao tijekom druženja: „Jebeš muškarca bez barem dva stenta“! 🙂

P1140394

E sad, što Deda i Maha rade u Đakovu? Nećete vjerovati, u ponedjeljak su nastupali u glazbenom dijelu programa manifestacije koja se zove Susreti hrvatskih književnih kritičara. Doista, jedina stvar gora od susreta hrvatskih književnka je susret hrvatskih književnih kritičara, čak ni susret hrvatskih glazbenih kritičara ne bi bio tako loš jer glazbeni kritičari su ionako svi odreda alkosi i cirozajetraši koji bi za mjesto svog druženja vjerojatno odabrali najbližu birtiju i nalili se do besvijesti. Ali, ovo je bila opcija finjaka, velika dvorana, događaj u sklopu Đakovačkih vezova, kultura na treću impotenciju…

A Deda ima svoju glazbenu karijeru izvan Hladnog piva. On se bavi glazbom još od vremena inkvizicije, imao je nekoliko projekata sa strane ali koji su prolazili ispod radara, no sjetio ih se friend iz Đakova koji je pomislio da bi njih dvojica mogli baš prigodno zasvirati između kritičarske govorancije. A kad su već tu u Đakovu, zašto onda ne bi odradili i jednu neobaveznu svirku za društvo iz birtije?

Svirka je bila toliko lo-fi da gotovo nitko nije znao za nju. Ni Deda se nije pretrgao od reklamiranja, a bogami ni vlasnik birtije. Par Facebook evenata okačenih u zadnji čas i to je to. Možda je ideja i bila da to bude intimna svirka za 20-30 ljudi, ako je tako u tome su uspjeli. Pričali smo poslije na povratku kući je li se mogla više naglasiti Dedina povezanost s Pivom, ali znam da čovjek ne voli da se to prenaglašava jer je njegova solo priča ipak iz nekog totalno drugog filma.

Svirka je počela oko devetke, kad se sumrak spustio nad Đakovo. Priznajem, moja je najveća bojazan bila da će njih dvojica izvoditi isključivo obrade drugih izvođača, a ja zbog cover bendova ne idem ni do Tvrđe, a kamoli do Đakova. No, znam da Deda ima dosta autorskih stvari (upravo dovršava svoj debi album) pa me to ponukalo da dođem. I, nisam pogriješio.

Prvi polusatni blok činile su obrade i taj dio mi je bio OK ali ništa posebno. „Dead Flowers“ i „Suzie Q.“ kao otvarači, „Garden Party“ Rickya Nelsona u aranžmanu Johna Fogertyja, „House of the Rising Sun“, „Hit the Road Jack“… Sve klasici za postizanje radne temperature ali, kažem, ništa što već nisam čuo ranije.

P1140398

No, drugi dio je bio mnogo zanimljiviji jer su Deda i Maha odsvirali nekoliko Dedinih autorskih pjesama koje su vrlo dobro zvučale uživo. Deda nije pevac velikog raspona glasa i to se kod obrada čuje, ali kod njegovih vlastitih skladbi se osjeti da su prilagođene njegovom vokalu. Plus, čovjek svira kljove, akustičnu gitaru i usnu harmoniku i doista je, kako kaže ime jedne od njegovih pjesama, „One-Man band“. Maha pripomaže na akustari i šteta što nije češće ulijetao s pratećim vokalima, ali ovo su pjesme pravljene da ih jedan čovjek može izvesti.

Lirički, pjesme se kreću od poetskih, preko religiozno-ljubavnih pa do socijalno kritičnih; ima tu i rocka i bluesa, elemenata šansone, ali i vodvilja u načinu Dedinog sviranja po kljovama i zajebancije između pjesama. Mile Kekin se možda ne mora plašiti konkurencije u Pivu, ali i Deda je samosvojan autor koji bi se, po izlasku albuma, trebao više posvetiti koncertima i promociji, tom poslovnom aspektu svoje karijere kojim se do sada nije mnogo opterećivao.

Nakon još jednog bloka covera osječka je ekipa napustila birc jer među nama ima i onih koji drugi dan rade, onih koji krajem tjedna putuju u daleke predjele… Bio je ovo lijep izletić do Đakova: otkrili smo jedno novo mjesto koje se čini OK za doći i popiti cugu kad nas put nanese u taj grad, čuli smo uživo dio materijala što nam ga Deda sprema te smo se dobro zezali u ugodnoj i opuštenoj atmosferi. Meni dosta, a pametne tko jebe…

Hadžo, Lord of the Flies

P1140400

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s