U samo dva mjeseca gledao sam dvije popularne predstave Georgesa Feydeaua: „Bubu u uhu“ u Hrvatskom domu u Vukovaru te sad „Gospođicu iz Maxima“ na otvaranju Osječkog ljeta kulture u HNK. Nastavim li ovako, uskoro ću postati pravi Feydeauolog…
Počelo je 16. po redu Osječko ljeto kulture i to izvedbom predstave „Gospođica iz Maxima“ Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija. Dan je tradicionalan, 29. lipnja, dan svetih ovoga i onoga, kobajagi zaštitnika grada, lokacija koja priliči fensi šmensi događaju – osječki HNK, puno rulje, kao i obično kad je nešto mukte, inače su to mahom ljudi koje ni puškom ne bi mogao natjerati u ovu ustanovu. Tu su naravno i više i niže rangirani političari i političarčići i sve si nešto mislim ako je ovo creme de la creme Osijeka onda smo stvarno duboko zaglibili u… Pogodite što! (Nije krema 🙂 )
Počelo je uobičajenim uvodnim trkeljanjima koja su bila milostivo kratka, ali jedna buba mi je upala u uho: predstava „Gospođice“ je prikazana kao dar gradonačelnika Bandića Osječanima, a cijeli OLJK predstavljen je kao dar gradonačelnika Vrkića istim tim Osječanima.
Halo, ljudi!
Kad netko nešto daruje, on to plaća iz vlastitog džepa. Jesu li Bandić i Vrkić iz svog vlastitog džepa platili ove manifestacije? Naravno da nein. To su „darovi“ iz proračuna gradova Osijeka i Zagreba jer, zadnji put kad sam provjeravao na karti, Zagreb se nije zvao Bandićevo a Osijek nije bio Vrkićevci. I još nešto, zna se tko puni proračune: građani određene jedinice lokalne samouprave, dakle ako netko nekome poklanja OLJK, onda to građani Osijeka poklanjaju sami sebi. Znam da je predizborna kampanja u jeku i tijeku, ali boga mu poljubim, ovo je povratak u vremena kulta ličnosti kada su se o našim potrebama brinuli jedna i nezamjenjiva Partija i jedan i nezamjeniv (osim kada nešto gadno ne zasere) Drug. A drugovi Bandić i Vrkić pokazuju da su još duboko ukopani u doba starog sustava…
Sad kad sam to skinuo s one stvari, idemo reći nešto i o predstavi koju nam je Zagreb poklonio. „Gospođica iz Maxima“ jedno je od najpoznatijih djela francuskog komediografa Georgesa Feydeaua čiji sam komad „Buba u uhu“ prije dva mjeseca gledao u Vukovaru. „Bubu u uhu“ sam također gledao prije 15-ak godina u Zagrebu baš u teatru Komedija. Vidite kako je svijet malen?
I „Gospođica“ je komedija zabune, odnosno zabuna, višestrukih. Pariški liječnik g. Petypon (Saša Buneta) nakon bančenja u noćnom klubu/bordelu „Maxim“ dovodi kući vrckastu kurtizanu Cicu (operna pjevačica Sandra Bagarić u glavnoj dramskoj ulozi) kad mu u posjet bane njegov stric, strogi general Petypon (Željko Duvnjak). Vidjevši Cicu u bračnom krevetu, zamijeni ju za nećakovu suprugu gospođu Petypon (Jasna Palić Picukarić) te ju pozove u svoju vilu na selu na vjenčanje Clementine (Nina Kaić Madić). Cica pristane, ne znajući da je Clementinin zaručnik njezin bivši među kojima još tinja žar nekadašnje vatrene ljubavi. Naravno, i gospođa Petypon će doći na selo i možete zamisliti kakva će zbrka nastati…
Feydeau je i ovdje ostao dosljedan svom poznatom stilu ismijavanja francuskog građanskog društva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Generalova ekipa na selu su sve sami uštogljeni malograđani i licemjeri puni prijezira prema svima koji ne pripadaju njihovoj „haute culture“, predvođeni gospođom Vidaouban koja je lokalni guru, provincijski autoritet po pitanju mode i svega drugoga, a da zapravo pojma nema ni o čemu (svaka sličnost s nama glazbenim kritičarima je zlonamjerna 🙂 ). Cica svojim prirodnim, neotesanim i prostačkim ponašanjem unosi pravu pomutnju među njih, uskoro ju svi oponašaju i govore: „Skinite mi se! Otkačite! Ne šljivim nikoga!“, a kad im Cica uvali „pojačani napitak“, sok s dosta alkohola, u potpunosti se razotkriva njihova malograđanština, snobizam i lažni moral.
Feydeau ne štedi ni druge slojeve društva, pa tako vidimo vječno pijanog seoskog župnika (Vid Balog) – u ono vrijeme se o pedofiliji nije toliko pričalo, u nekoj modernijoj verziji ovog komada možda bi župnik bacio oko na stasitog Vojvodu 🙂 , glupe vojnike, drskog prodavatelja životnog osiguranja… Fora je gledati komad od prije sto i kusur godina i otkrivati koliko se malo, ili uopće, nije promijenila ljudska narav.
Dok je vukovarska „Buba“ bila djelo skupine glumaca-amatera s gotovo nikakvim budžetom, ovdje je riječ o dosta zahtjevnoj i skupoj produkciji, od secesijske scenografije Dinke Jeričević, preko kostimografije Danice Dedijer, a sve u svojim rukama čvrsto drži redatelj Ivica Kunčević koji vrlo dobro upravlja (pre)glomaznim scenskim pogonom od dvadesetak likova. Kod glumaca, iako je nezahvalno bilo koga isticati, atraktivna Sandra Bagarić briljira kao Cica, posebice u izvedbi pjesme o svojoj umornoj zdjelici (čik pogodite od čega joj je zdjelica umorna 🙂 ), a odlično joj pomaže čitava plejada mlađih i starijih glumaca. Da bez starca nema udarca potvrđuju iskusni Željko Duvnjak i Vid Balog, pri čemu ovaj prvi svojim nastupom, artikulacijom i gestama dominira pozornicom i krade show glavnim likovima.
Predstava se odvijala u dva čina s 15-minutnom pauzom između tijekom koje sam se iz dvorane HNK, gdje je bilo vruće za popizdit’, preselio u dvorište, u onaj prolaz prema Superu, gdje su oni koji nisu imali „sreću“ nabaviti ulaznice mogli predstavu pratiti putem video zida. Kvaliteta zvuka nije baš bila svjetska, ali vani je bilo mnogo ugodnije nego unutra, a tamo sam sreo i druga Z., stećka s kupanja, s kojim sam komentirao predstavu. U parkiću iza kazališta vidjeli smo i glumce kako također hvataju zrak pripremajući se za drugi čin. A govoreći o osvježenjima, vani je bio postavljen šank gdje se publika mogla osvježiti uz čašu vina, a neki su to bogami koristili i iskorištavali, pa smo tako drug Z. i ja gledali kako nekoliko redova ispred nas župan i intendant HNK truse čaše vina kao da sutra nikada neće doći…
Sve u svemu, bilo je ovo dobro i efektno otvaranje Osječkog ljeta kulture anno domini 2016. Bit će tu još puno lipih stvari ali ne smin’ pričat’, no smijem pisati o njima, stoga što drugo da vam kažem osim „Stay tuned“…
Hadžo, gospodin iz Maxima
Fotke: OLJK, http://ljetokulture.osijek.hr/
zlihadzoponovojase 