Pomaknuvši festival za sredinu tjedna, organizatori ARLE uspjeli su izbjeći potop kojemu je Slavonija bila izložena za vikend i uslijed kojega je otkazano ili odgođeno nekoliko open-air festivala, ali smo opet svjedočili zbrci i javašluku u organizaciji…
Ove godine, dakle, ARLA se s tradicionalnog vikenda premjestila u sredinu tjedna. Na prvi pogled čudna odluka, no ako je razlog bila loša vremenska prognoza za vikend, koja se u potpunosti ostvarila, sasvim opravdano. Naravno, srijeda znači problem u pronalasku ekipe koja će s tobom ići na festival jer neki ljudi, ničim izazvani, šljakaju i ustaju se rano ujutro k’o vješci, ali tri mušketira u sastavu drug M., drug B. i ja kao drugarica odlučili smo baciti okce.
Naravno, kao i prošle godine na dan održavanja festivala u Osijeku je padala kiša, ne obilna doduše ali dovoljna da malo odgodimo polazak dok se situacija ne smiri. No, tu nije bio kraj grčkim drahmama: tek što smo napustili Osijek, automobil druga M. se počeo „ponašati“, trokirao je i upalila se lampica koja signalizira probleme s ubrizgavanjem goriva. Mi smo munjevito reagirali i okrenuli se natrag prema gradu, no tada se lampica ugasila, motor je ponovo probrujao, pa smo trebali donijeti odluku tipa „Should we stay or should we go“. Pa smo pomislili ko ga jebe, da li bi Kolumbo otkrio Ameriku da se vratio u Španjolsku nakon prvog jačeg nevremena; da li bi kapetan Pikard otkrio toliko mnogo novih svjetova da se vratio u bazu prvi put kad je imao problem s jezgrom reaktora na „Enterpriseu“? Naravno da ne, tako smo i mi hrabro krenuli tamo gdje ljudska noga još nije kročila 🙂 – prema Đakovu i Strossmayerovom parku.
Došavši na mjesto zločina uvidjeli smo da je još trajala tonska proba. Naravno, program je po rasporedu trebao početi u 20 sati, no i organizatori su gledali u nebo kao i mi pred polazak pa je tonska završila tek negdje oko 21 30. Već to nije slutilo na dobro, no ono što nas je izbezumilo je činjenica da na festivalu nije bilo šanka. A večer topla i ugodna, kao stvorena za kvašenje grla otrovom po izboru, pa smo se nas trojica odlučili prošetati do Korza i opskrbiti se vatrenom i običnom vodom iz neke od lokalnih trafika. Ja sam iskoristio priliku da probam sladoled iz jedne od slasti na Korzu i to je najodvratniji sladoled kojeg sam jeo u dugo vremena, toliko vodenast i bezukusan da bi to trebalo prijaviti nekom nadležnom tijelu.
Kad smo se vratili do parka, taman je završio lokalni bend No Hurry Brigade, ali nismo preveć plakali za njima jer momci često nastupaju po zabitima Slavonije und Baranje pa ćemo ih već negdje uloviti, ako opet ne uspijemo pronaći izgovor da ih eskiviramo. Inače, troškovi festivala očito su bili skresani jer, osim šanka, nije bilo ni video zida sa kojekakvim zajebancijama koje su nas uveseljavale prethodnih godina u pauzi između bendova, tako da smo bili osuđeni na komunikaciju među sobom i onih nekoliko Đakovčana koje znamo. Netko poduzetniji od nas vjerojatno bi krenuo u ekšn jer se tu okupilo dosta mladog svijeta, neki od kojih su već bili lagano „cuga“, no neš ti poduzetništva od strane tri matora stećka… 🙂
Iako su po planu i programu sljedeći trebali nastupiti Osječani Indigoscience, na bini su se ukazali prvi od dva headlinera večeri, riječki One Piece Puzzle (https://www.facebook.com/onepiecepuzzle ; http://onepiecepuzzle.bandcamp.com/). Davno je bilo kad sam ih zadnji put gledao uživo, u međuvremenu sam mislio da su nestali s lica zemlje nakon što su se debi albumom „13 zlatnih hitova“ i pobjedom na Art & Music festivalu u Puli (za bod ispred Goribora, nešto zbog čega se svi članovi žirija vjerojatno i dan danas stide) u rekordnom roku vinuli do zvjezdanih visina, a onda – pad u ništavilo! Bend je promijenio i postavu, pa su se starom i provjerenom dvojcu bez kormilara Armageljonu na gitari i gospodinu T. za bubnjevima pridružili nova pjevačica Ana Balkana i maskirani Svemir Travica na basu i bend je spreman ponovo da „pere dere roka guzi“.
Bend je malo promijenio i zvučnu sliku: i dalje je to nekakav spoj industrial rocka, elektronike i metala koji zvuči poput kombinacije Marylina Mansona i Leta 3 s curom za mikrofonom, samo što je elektronika malo potisnuta u drugi plan (iako po mom mišljenju još uvijek pretjeruju sa sempliranjem). Ana se pokazala dostojnom nasljednicom Ratke: vokalno ne zaostaje mnogo za njom, no Ratka je ipak bila posebna pojava na sceni i kad bi provrištala sledila bi ti krv u žilama. Ali, Ana svira i ritam gitaru i dobro pjeva, pardon, vrišti, urla i buči, tako da su tu negdje.
Bend je prosvirao veći dio svojih zlatnih hitova uz nekoliko novih stvari, i tu su počeli problemi: nove pjesme su mi jednostavno dosadne. Ok, nisu mi ni mogle ući u uši jer ih nigdje nisam niti mogao čuti (na radiju ovakvu glazbu nitko normalan neće pustiti, a lutanja po bespućima Interneta nisu me odvela do njih), ali djeluju mi kao loše podgrijane verzije starih OPP songova. A to ponavljanje se očituje i u tekstovima – OPP nikako da se odmaknu od svoje analne faze i u svakoj pjesmi netko nekoga guzi što brzo dosadi. No, najiritantnija su bila dva momenta: jedna stvar u narodnjačko-elektroničkom kožuhu koja je ordinarno smeće (unatoč tekstu u kome kritiziraju crkvu što uvijek pozdravljam), te neki dugi i dosadni instrumental s indijskim motivima koji me natjerao da odem do parka da malo prošetam. Drug M. ih je okarakterizirao kao „Let 3 za siromašne“, meni su oni i dalje OK i drago mi je što su se vratili među žive, ali nisu me nešto ohrabrili da ih opet odem negdje gledati.
I još jedna bezobrazna stvar: bend je svirao sat i deset minuta, što nije bed samo po sebi, ipak su oni jedni od headlinera i sve, ali kako mi je bilo rečeno prije početka svirke, svaki bend je pristao skratiti svoj nastup za par pjesama kako bi se ispoštovao rok do dva ujutro do kada festival treba završiti. Naravno da je sve bilo produljeno i dogodilo se ono što se i obično u takvim situacijama događa: kola su se slomila na najmanjima, a najboljima.
No, to nisu bili Indigoscience (https://www.facebook.com/Indigoscience-776617192444313/ ; http://www.indigoscience.com.hr/), osječki post-rock bend kojeg sam predstavio u rubrici bendova na koje treba obratiti pozornost. Ne znam zašto je došlo do promjene u rasporedu bendova jer staviti instrumentalni, eksperimentalni i hermetični bend poslije buldožera kakav su (unatoč manama) OPP, doista nema smisla. Momci su odbili najveći dio publike koja je taman počela đipati na Riječane i čuo sam preko nekoliko negativnih komentara na njihov račun od strane lokalaca da su dosadni i da kakva je to glazba no dobro, dečki su sami odabrali jedan ovako težak i zatvoren žanr pa moraju biti spremni na negativne komentare.
A što se mene tiče – thumbs up; u odnosu na prethodnu svirku u dvorištu Kazamata na Re:art festivalu ekipa djeluje opuštenije i sigurnije u sebe, malo su se otkravili i shvatili da ne moraju biti zacementirani na svom mjestu na bini što je njihovom nastupu dalo potrebnu dinamiku, a otkrio sam i da mi se njihova najdraža stvar zove „Puberty Vertigo“ za koju su sami rekli da „tako zvuči pubertet“. I moj pubertet je zvučao tako nekako otprilike, s mnogo indie rocka i plesnih ritmova, sve što ova stvar ima u sebi i po meni to im je apsolutni highlight nastupa. Dobar post-rock koji vas može rasplesati. Šteta kažem što su nastupili poslije OPP jer su „ubili atmosferu“ – ovakvi bendovi obično nastupaju ili prvi ili posljednji…
E, onda se na binu popeo bend o kojem sam malo prije govorio, da su najmanji a najbolji – dame i gospodo, zagrebački duo The Yellow Buzz (https://www.facebook.com/TheYellowBuzz). Dvojac čine Adam Lončar na gitari i Bruno Bolfan za bubnjevima, sviraju opaki i sirovi garažni blues rock i predstavljaju naš odgovor na bendove tipa The White Stripes ili The Black Keys uz jednu bitnu razliku – i jedne i druge volim i slušam, gledao sam ih i uživo no bio sam vrlo razočaran, dok su mi TYB bili poznati samo po nekoliko stvari s YouTubea, ali su uživo razvalili.
Mislim, rokaju oni i na svom debi albumu naslovljenom po nazivu benda, no produkcijski je to ipak malčice ispeglano i umiveno, dok su uživo ova dvojica djelovali poput džukaca puštenih s lanca: divlji i neobuzdani. Adamovo sprintanje s jednog kraja bine na drugi podsjetilo me na mladog Jaggera, s time što on nije ništa svirao, dok naš momak ispaljuje masne i distorzirane blues rafale koji bi avione mogli rušiti s neba, dok Bruno lomi kosti bubnjevima kao da su mu najmrskiji neprijatelji. Ogoljeno, bučno i energično, a opet dovoljno melodično i s puno groovea da raspleše čak i moje mrtvački ukočene noge, dečki su imali nastup koji je oduvao sve ostale te večeri u Đakovu. No, kako već rekoh, kola su se slomila na njima: svirali su manje od 25 minuta i taman kada su razđipali okupljene, morali su otići s bine.
Jest, bilo je već jedan i kvarat, sljedeći su nastupali pravi headlineri festivala, sinjsko-zagrebački M.O.R.T., no obzirom da je sutra bio radni dan, moji drugovi su dali znak za polazak. Ja ne radim ali sam jedva dočekao da krenemo: s ovim bendom nikako da dođem na zelenu granu jer kad god imam priliku da ih ošacujem uživo nešto se ispriječi, ali ja na to gledam s ove strane: koliko ima domaćih bendova koje vrijedi čekati do pola dva ujutro? Odgovor: niti fuckin’ jedan! Mortovce ću možda ošacovati nekom drugom prilikom kad budu svirali u nekom pristojnijem terminu, recimo 22 h ili tu negdje. Inače sumnjam.
Naravno da smo i na povratku imali drahmu s lampicom za gorivo, srećom bez ozbiljnih posljedica, uspjeli su nas zaustaviti i revni đakovački policajci i svašta nešta, tako da ćemo ovogodišnju ARLU pamtiti i po tome. A što se samog festivala tiče, najvažnija stvar je da se održao, unatoč vremenskim i financijskim (ne)prilikama, sve drugo će prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš…
Hadžo koji ARLAuče
zlihadzoponovojase 