Četvrti mockumentary braće Kreše i Luke Pejića posvećen Višnjevcu i njegovim misterijama njihov je najkraći i najslabiji do sada, no dovoljno zanimljiv i zabavan da ga se isplati pogledati, ali ovaj put su si autori sami pucali u nogu prikazavši kao predjelo dva kratkometražna filma koji su oba bolji od headlinera…
Eto ljudi, sredina srpnja je i sezona kiselih krastavaca, ali u Osijeku događanja k’o u priči. Sinoć smo tako imali bogat program Pannonian Challengea, sportski i glazbeni (o tome u zasebnom raportu), a u galeriji Waldinger u osječkoj Tvrđi održana je premijera novog kratkometražnog mockumentaryja udruge „Novi Film“, odnosno braće Kreše i Luke Pejića, „Bazga: Piće bogova“.
Riječ je o četvrtom humorističnom filmiću posvećenom Višnjevcu i njegovim „tajnama“, a obzirom da je riječ o njihovom najkraćem filmu do sada, koji traje samo 15 minuta, Pejići su odlučili kao uvod prikazati još dva kratkometražna amaterska filma: „Perspektiva detektiva“ i „Magnum 365“.
Nemam problem s tim, uvijek je lijepo pogledati dobre i zanimljive filmiće koje vjerojatno inače ne bismo imali prilike vidjeti. Manje je lijepo to što smo se svi zgurali u prostoriju za projekcije galerije Waldinger stisnuti k’o sardine, disali smo na škrge jer je vrućina bila za popizdit’, a autori su nas još ostavili da 15 minuta čekamo na početak projekcije. Naravno, čekalo se da dođe „ekipa“. Moš’ mislit’! Cijela prostorija se gotovo podavila, posjetitelja je bilo više nego što je bilo stolica unutra tako da su neki filmove odgledali stojeći sa strane, a oni čekaju nekoliko drkaroša i džabalebaroša koji nisu zakasnili zato što je galerija na kraju svijeta, već zato što su kasno digli svoje lijeno dupe…
Posjetitelji su dobili besplatne kokice i sok od bazge kako bi užitak gledanja filmova bio kao u kinu, a organizirana je i tombola u kojoj, naravno, nisam sudjelovao, kao što ne sudjelujem ni u drugim igrama na nesreću. Tombola je organizirana po završetku projekcije, a ja sam iste sekunde kad je film završio s prikazivanjem izletio van poput topovske kugle hvatajući zrak kao da sam upravo oborio svjetski rekord u ronjenju na dah. Ljeti bi ovakve događaje trebalo organizirati ili vani na otvorenom ili negdje gdje postoji klima. Ovo je jebeno neizdrživo!
No, dosta bitchanja, krenimo s filmovima. Prvo smo dobili „Perspektivu detektiva“ autora Damira Štimca i Ante Marina iz Zagreba koji su zaduženi za scenarij i režiju. Film je snimljen za RAF (Reviju amaterskog filma) i radi se o „making of“ filmu, filmu o snimanju filma: prati Damira i Antu kako smišljaju film koji će prijaviti za RAF, a to je ujedno i film koji su prijavili za RAF. Zajebano? Možda malo, ali super zamišljeno i jako duhovito.
Ideja filma je da je njegov glavni junak detektiv Moren Pit slijep, pa kad pratimo događanja iz njegove vizure vidimo samo mrak na ekranu 🙂 . U najboljoj sceni filma autori se poigravaju idejom da u film ubace i titlove i didaskalije, tako da film o slijepom glavnom junaku prilagode – gluhoj publici. 🙂 Ima još takvih fora i dumina, no najvažnije je da je film svjež, inventivan te strašno duhovit i zabavan. Svaka čast ekipi, film je jednostavan, totalni diy, a „totalno drukčiji od drugih“ što bi rekle Vještice. Obavezno ga pogledajte ako vam se ukaže prilika.
Potom smo gledali još jednu osječku premijeru, mockumentary „Magnum 365“, zajednički projekt mladih umjetnika iz Splita Luke Hrgovića i Duje Medića u kome ismijavaju globalnu celebrity kulturu. Duje Medić glumi američkog supermodela hrvatskih korijena Bianca Medica, a Luka Hrgović modnog dizajnera i fotografa Lucasa Hasselblada koji zajedno rade modne revije, performanse i slične gluposti. Kroz njihov odnos na jedan vrlo groteskan način prikazuje se svijet glamura kao kaljuža površnih, samodopadnih likova opsjednutih sobom i vlastitom nazovi veličinom.
Film je prepun referenci i citata iz pop kulture i modnog miljea, od spretno ubačenih montaža stvarnih supermodela koji s divljenjem govore tobože o Biancu, do referenci na legendarne naslovnice zvijezda poput Seana Conneryja, Burta Reynoldsa ili Davida Hasselhoffa koji su u svojim mlađim danima na svašta pristajali samo kako bi zaradili neki dolar. Odlično su ubačene Biancove naslovnice Voguea, The Facea ili Rolling Stonea, film je pun izraza divljenja „tepihu“ na muškim prsima kao ultimativnom dokazu muževnosti te pretencioznih floskula tipa „fashion is art, art is fashion“. Sve u svemu, riječ je o efektnoj i provokativnoj satiri koja do koske ogoljuje celebrity kulturu i daje zanimljiv komentar društva u kojem su svi opsjednuti takvim besprizornim likovima.
I onda, kao šlag na torti (koji to na kraju nije bio), glavni film večeri. „Bazga: Piće bogova“ bavi se bazgom, autohtonom višnjevačkom biljkom, i nasljednik je hvaljenih filmova Pejić & Pejić višnjevačke franšize: „Moć i raščika“, „Strava i paranormalno“ i „Krkani“. Naravno, bave se autori i drugim projektima u sklopu udruge Novi film, ali lokalnoj publici vjerojatno su najpoznatiji po ovima gdje u svom karakterističnom zajebantskom stilu govore o „misterijama“ njihovog rodnog mjesta.
Ni „Bazga“ se ne udaljuje od njihove već dobro uhodane, sada bih mogao reći, staze slonova. Film se sastoji od intervjua s brojnim mještanima koji se bave proizvodnjom tog „pića bogova“, daje nam simpatičan povijesni prikaz bazge u Višnjevcu kroz lik Sv. Malahija iz Negoslavaca, a meni je najbolja scena štrajka berača bazge zbog teških uvjeta rada dok okopavaju zemlju i pjevaju klasik Vaye Con Dios „Puerto Rico“.
Ima tu dobrih dijelova, nije da nema, no ima i problema. Prvo, a to sam napisao i u prikazu njihovog prethodnog filma „Krkani“, ovaj se koncept već poprilično potrošio i ovdje Pejići djeluju kao da su na automatskom pilotu. Drugo, njihovi prethodni filmovi o Višnjevcu imali su mnogo zanimljivije teme za obraditi, ali bazga? Realno, ljudi, koga boli kurac za bazgu? Višnjevčane možda to i zanima, ali mene ne; sok od bazge ne pijem, nikada nisam niti ću i ta me tema jednostavno ne zanima. Pa one scene kada sugovornici govore recepte za pripremu soka od bazge, to su „Male tajne velikih majstora kuhinje“ iz najgore noćne more!
Konačno, ni sugovornici u filmu nisu bili nešto pretjerano zanimljivi (čast izuzecima!), ali ni Pejići kao „novinari istražitelji“ nisu mi djelovali posebno inspirirani. Jednostavno, ovaj film nije duhovit i zabavan i ne teče poput njihovih prethodnih filmova. OK, publika u Waldingeru se smijala i očito dobro zabavljala, ali pretpostavljam da je dobar dio njih iz Višnjevca i došli su iskazati svoj lokalpatriotizam.
Kažem, film nije loš, ima on svojih dobrih strana, ali u usporedbi s prethodnicima slabiji je bar za klasu do dvije. No, ono što je najgore: dva filma prikazana kao predjelo „pojela“ su glavni film večeri. Ovo će sigurno biti popularno u Višnjevcu, ali ako niste podrijetlom ili mjestom života vezani uz to mjesto ili ne konzumirate sok od bazge, možete ga ošacovati i ne morate. Nećete ništa dobiti ni izgubiti…
Hadžo, slikar bazganizma
zlihadzoponovojase 