Rock večer 17. po redu Pannoniana ipak se održala i to je dobra vijest, ali ako pogledamo sramotno malen broj posjetitelja pitanje je ima li ona uopće smisla jer rock očito više ne živi u Osijeku niti ima publike koja prati tu čudnu prahistorijsku vrstu glazbe kojoj je mjesto izgleda prije u Arheološkom muzeju…
Rock večer Pannonian Challengea trebala se održati u prošlu subotu, no organizatori se nisu konzultirali sa Svevišnjim koji nam je poslao kišu, vjetar i pad temperature što je uvjetovalo otkazivanje cjelokupnog programa, i sportskog i popratnog. Istodobno je žrtva vremenskih hirova bio i Backyard festival u Donjem Miholjcu, no između organizatora dva festivala očito je postignut deal da se rock večer Pannoniana održi ovaj tjedan, a da u programu nastupe dva benda koja su izvorno trebala svirati u Miholjcu: Tea Break iz Beograda i Francuzi Joke, uz Mašinka koji je i u prvoj varijanti bio zakazan za Pannonian. Obzirom da su petak i subota rezervirani za hip hop i elektroniku, četvrtak je bio jedini logičan dan.
Obzirom da je riječ o koncertu koji je bio najavljen za oko ponoći, neki će se s pravom upitati otkud matoro gunđalo poput mene na svirci obzirom da sam ja poznat po izbjegavanju koncerata koji ne počnu do 22, najkasnije 23 sata. Pa eto, dogodilo se da sam bio u Tvrđi na premijeri novog filma braće Pejić, potom sam odradio cugu s nekim friendovima tako da sam već bio tamo. A i lijepa, ugodna ljetna noć prosto me je mamila da još malo ostanem vani na svježem zraku…
I tako sam se nešto iza 23:30 nacrtao u dvorištu Vege i dočekao me je obeshrabrujući prizor jedva pedesetak ljudi koji su se udostojili doći. S druge strane, dočekao nas je velik stage, s kvalitetnim osvjetljenjem i ozvučenjem na kome se nije štedjelo. Dočekao nas je i šank na kome je pola litre točenog piva koštalo 15 kuna što je sinonim za pljačku što također objašnjava zašto na njemu nije bilo neke velike gužve…
Nakon što je neki DJ zavšio s tamburanjem tobože zagrijavajući publiku koje nije bilo, na scenu se popela beogradska četvorka Tea Break (https://www.facebook.com/teabreakmusic/; http://www.teabreakmusic.com/), bend kojeg sam tijekom godina više puta gledao ali uglavnom preko grane, nikada u Osijeku. Razlog je taj što im je ovo tek druga svirka u mom gradu, a prethodna je bila prije nekoliko godina u klubu Exit, no ja sam tu večer išao za Vinkovce gledati nešto deseto pa je mogućnost čvanga otpala. No, eto njih ipak ovdje nakon što jedno vrijeme nisu bili baš aktivni zbog zauzetosti drugim stvarima.
Igor (vokal i ritam gitara), Miša (gitara), Mlađa (bas) i Aleksa (bubnjevi) idealan su bend za manifestacije poput Pannoniana: sviraju čvrst i melodičan punk rock koji, osim klasičnih punkera, mogu slušati i ljubitelji skate punka i metalcorea, na sceni su energični i usvirani do krova, a imaju i catchy pjesme pjevnih refrena koje baš leže pičkici poput mene. Svega toga bilo je i ovaj put, s time da su još imali saveznike u odličnom zvuku na bini i u publici i toncu koji zna svoj posao. Set lista tipična za set od 45 minuta pred publikom koja te ne pozna baš najbolje: best-of izbor najvećih razarača („Suffer for the Last Time“, „Life Injection“, „The Sign“), nekoliko novijih s prošlogodišnjeg EP-a „Something’s Wrong. Everything’s OK“ te par obrada, od onih dobro poznatih poput „Screamager“ od Therapy? do jednog velikog iznenađenja – njihove obrade pjesme „Zbogom Marija“ KUD Idijota koju su prvi put izveli uživo i riječ je o prvoj pjesmi na nekom od dobardanskih jezika u njihovom repertoaru. Inače, tu su stvar posvetili meni nazvavši me „najvećom bitangom ovde“ što je samo djelomično točno – nisam najveća, barem ne u društvu osječkih punk bendova 🙂 , ali sam sigurno najstarija ili među starijima. Na riječ bitanga nemam primjedbi…
Ako hoćete dokaz koliko je rock’n’roll nisko pao onda je to kad rock bendovi posvećuju pjesme kritičarima (OK, ja sam ipak prijatelj benda pa je valjda to prevagnulo), a još kad zovu Kocu iz Fat Prezidenta na binu… Koca gostuje Tea Breakovcima na pjesmi „Killing Words“ i to je bio najzabavniji moment cijele večeri: čovjek se popeo na binu, krenuo s bacanjem, a kad je trebao zapjevati u mikrofon ispostavilo se da mic – ne radi. Ej ljudi, to je bio takav urnebes da to riječi ne mogu opisati, morali ste biti tamo: onda je mic proradio ali se Koca pogubio pa je zaboravio riječi, onda je mic opet crko i meni je to bilo presmiješno. Čak smo poslije nastupa zajebavali ekipu iz Debeljaka da je ovo bio Kocin najbolji nastup i da bi mu i ubuduće trebali davati mikrofone koji ne rade. Tekstove će im ionako pjevati publika. I to bolje… 🙂
Poslije svirke sam popričao s ekipom iz stanke za čaj pa su mi ispričali da su izuzetno zadovoljni organizacijom i profesionalnošću ekipe iz Pannoniana, dobili su sve uvjete za dobar nastup, a dobili su čak i honorar, i to u lovi. To naglašavam jer znate koji je najčešći honorar za rock bendove? Gajba piva i miješana pizza… Momci su svoje dobro otprašili, ali ne znam jesu li uspjeli nekoga preobratiti u fanove jer svi mi koji smo bili u prvim redovima već ih od ranije znamo i slušamo ih. Imam samo jednu zamjerku: za sam kraj odsvirali su još jednu obradu, ovaj put od Rise Against, i mislim da su tri covera u 45 minuta previše za jedan autorski bend.
Kratka stanka, doduše ne za čaj već za novu rundu pića, a na binu se penje Mašinko (https://www.facebook.com/masinkoZG/; http://www.masinko.net/), zagrebački sekstet kojeg sam posljednji put gledao također na Pannonianu prije tri godine ali na livadi kod skate parka. Nema noviteta što se tiče postave, to su i dalje stare mrcine (Šulc vokal; Perica gitara, Lovro gitara; Andrija gitara, Srki bas i Pitura – bubnjevi) s četiri gitare u bendu i to zvuči prejebeno. Kao i zadnji put, napravili su odličan štimung u publici čiji se broj popeo na malo većih 200-ak duša, ali za veliki prostor Vege to je i dalje bilo premalo.
Mašinko je legitimni nasljednik Tunine Mikrofonije (uostalom, u set listi imaju i jednu neobjavljenu stvar Mikrofonije, „Gotova stvar“) jer sviraju melodičan punk rock sa višeglasnim stadionskim refrenima kao stvorenim za zborno pjevanje. Sve pjesme su im brze, žestoke i energične i svojih 50-ak minuta iskoristili su fakat sjajno. Najveći dio set liste činile su stvari s njihovog posljednjeg izdanja, albuma „Svugdje je doma ali lijepo je najljepše“, i to su bili sve sami razarači: „Kad idemo van“ s legendarnim refrenom „Prestar da umrem mlad“ koji kao da je pisan za mene, „Sude mi“ kao punk odgovor na Thompsona, „Pjesma zajedništva“, „Odzvanjala je pjesma“, „Kada vjetar kaže stani“ s laganim introm i outrom te uraganom između i već legendarnim „Bumerangom“ kojeg su posvetili hrvatskoj dijaspori u svijetu.
Bila je tu i obrada Brkova „Cvjetalo je meni cvijeće“ s kompilacije „Brkati prijatelji“ koju su mogli i preskočiti da se mene pita premda je ova stvar u njihovoj verziji definitivno bolja od originala, ili bar slušljiva. Bili su tu i stari favoriti poput „Sretan“, „Glorije“ i njihovog najvećeg hita u karijeri, „Potjeha“, koji je natjerao sve živo u publici da dignu ruke u zrak i skaču k’o nespašeni. Ranije sam ih kritizirao da su im gotovo sve pjesme o opijanju i da je to zamorno, premda sam svjestan da većina njihove publike također ide u istu crkvu, pardon, birtiju 🙂 , no novi materijal predstavlja ih kao zrelije tekstopisce koji prate aktualno sranje u državi i govore i o važnijim problemima od onoga kamo strpati pat-šest piva tijekom dobrog izlaska. Reakcija publike koja je bendu tijekom cijelog nastupa doslovno jela iz ruke pokazala je da je Mašinko zacementirao status koncertne atrakcije, a odlična svirka benda pokazala je da su oni toga svjesni. Kod njih nema zajebancije po pitanju kvalitete živog nastupa, sa svim ostalim se mogu sprdati, najviše sa samima sobom, što i čine na bini i van nje.
Taman sam pomislio da je gotovo kad eto ti i bisa na kome se Mašinku ponovo pridružio (a tko drugi?) Koca iz Debeljaka u klasiku Fat Prezidenta „Pobuna“. Ovaj put Koca je bio na visini zadatka, ipak je to njegova stvar, ne?, mikrofon ga je služio i sve je odradio kako treba unatoč poodmaklom stadiju alkoholnog pijanstva (na istoku ništa novo). Bio je ovo odličan završetak jednog odličnog nastupa gdje su dečki jednostavno objasnili. A kud Mašinko prođe tu trava ne raste, tako da sam odlučio odjebati nominalne headlinere večeri, Joke: em je već bilo prošlo pola dva ujutro, em sam ih nekoliko puta gledao u Zagrebu gdje su redovni gosti na brucošijadama i bezveze su.
Zaključak je da sam uživao u nastupu Teabreakaša i Mašindžija, ali pogled na prazan plato Vege bio je vrlo tužan. Možemo mi tražiti izgovore: da je četvrtak, da većina gostiju još nije došla…ali taj prizor potvrđuje moju davnu tezu da rock glazba više ne živi u Osijeku. Bojim se da ovakav slab posjet ne rezultira time da se idućih godina rock večer u potpunosti ukine: znam da je to dio tradicije Pannoniana i da je rock glazba u DNK organizatora, no s komercijalne točke ovo je bio zaron biblijskih proporcija. A i čemu se zajebavati s nečim za što tvoja publika očito slabo mari? Lamentiranja o tome da je Pannonian zadnja crta obrane u borbi protiv šunda samo su lupetanja kojima možete premazati moju kurčinu i polizati ju: rat protiv šunda u Osijeku odavno je izgubljen i tu nema povratka na staro. No, ako će Pannonian biti spreman i dalje svjesno ići u gubitke, za mene je to OK: ionako me osim te rock večeri ništa na festivalu preveć ne tangira…
Hadžo izazivač šunda
zlihadzoponovojase 