Nadaleko ishypirani projekt In Da Sofa nije ispao ništa drugo nego fensi šmensi kombinacija subotnje špice i stočnog sajma, za koji još plaćaš upad. Loše iskustvo koje ću ubuduće preskakati…
Stvar je kod mene prilično jednostavna: ako želim s nekim razgovarati, idemo na cugu gdje ćemo se pošteno napričati i sve. Ako želim gledati koncert, odem na svirku. Ne idem na svirku klafrati kao da sam na tržnici. A to je manje više koncept projekta In Da Sofa.
Sad će opet netko reći da sam konzerva iz 18. stoljeća i ima istine u tome. Ja kažem da sam stara škola koja je svjesna da se vremena mijenjaju i da nove generacije donose sa sobom neke nove trendove, nešto od čega mi se može čak i dopasti. In Da Sofa je projekt započeo prošle godine na terasi restorana Iktus, a zamišljen je kao tri vikenda zabave gdje ljudi sjede na DIY namještaju, druže se, pijuckaju koktele, opuštaju se i čagaju uz „umilne“ zvukove nekih DJ-eva. Ja sam to efektno eskivirao do sada jer, budimo iskreni, boli me kurac za tamo neke šklopocije od sofa, druženje s trogloditima koji nastanjuju ovaj grad, preskupe koktele, a tek kakvu kurcobolju osjećam prema trećerazrednim DJ-evima i njihovom nazovi umijeću…
Dakle, to nije mjesto za nas, što bi rekli Idijoti, no kad sam čuo da će ovaj vikend nastupiti živi bend zanimljivog imena In da do re SOFA MILA ti do odlučio sam doći i baciti oko i uho. Tko su sad pa ti, pitate se? Bend čine Mila Bauković vokal, Vedran Zec gitara, Slaven Batorek klavijature, Dario Hleb bas i Ivan Šmit za bubnjevima. Sve odreda vrsni jazz glazbenici poznati iz raznoraznih lokalnih bendova, okupili su se posebno za ovu prigodu u formaciji u kojoj još nisu nastupali. Dopala mi se ideja da odem pogledati svirku jednog novog benda uz hladnu cugu u ruci no konačan rezultat bio je razočaravajuć.
Do Iktusa sam došao oko 22:30, platio upad 25 kunića za koji dobiješ jednu konzumaciju na šanku, pokupio svoju Coca colu, prvu od nekoliko, i krenuo malo u istraživanje. Gužva još nije bila velika, ali su svi stolovi i stolice u stražnjem dijelu terase bili zauzeti, uključujući i sofe po kojima je cijeli event i dobio ime. U prednjem dijelu ekipa je stajala, cugala i časkala čekajući da krene svirka. Dok sam ja obavljao izvid, petorka se popela na binu i počela nastup.
Rekao sam da su to sve jazz glazbenici, no ovo nije bilo zamišljeno kao čisti jazz koncert već nekakav funky jazz s puno soula, funka i plesnog groova koji ekipu treba natjerati na mrdanje bokovima. Svirka je tehnički bila jako dobra, kako se to od glazbenika ovakvog renomea i očekuje: sve su stvari prearanžirali u funky jazz ruho, zvukom su dominirali bogati slojevi kljova Slavena kao čarobnjaka za tipkama, a Milin specifičan vokal poput ljepila je povezivao pjesme iz različitih žanrova i epoha.
Ekipa je krenula s nekoliko laganijih skladbi za zagrijavanje, počevši s jazziranom „The Boy from Ipanema“ Diane Krall, sjajnom big bendovskom swingericom „Why don’t You do Right“ Peggy Lee i klasičnom rock baladom „Just the Way You are“ Billyja Joela. Onda su krenuli s pjesmama za ples na koje nitko nije plesao. Dio krivice ide na dušu benda jer Wonderova „Sunshine of My Life“ ili „Halleluyah I Love Her so“ Ray Charlesa baš i nisu plesnog kalibra, a pogotovo je dubiozan odabir „Come Together“ Beatlesa uz koju ni motordžije ne bi mogli plesati. Neke su pjesme u novim aranžmanima izgubile izvorni plesni groove: „Faith“ Georgea Michaela je ostala bez svoje zanimljive izvorne gospel-rockabilly vibre, dok su disko klasik The Jacksonsa „Can You Feel It“ i funk klasik „Play that Funky Music“ Wild Cherryja umrtvljene. Zapravo, neke velike razlike između pjesama za zagrijavanje i onih za ples nije ni bilo; bend je sve to odsvirao korektno, ali ovo jednostavno nisu aranžmani za ples već za stajanje negdje u kutu, cuganje i kuliranje.
Što sam ja i radio, i da su i ostali to radili bio bi to sasvim fin i pristojan ugođaj. Ali ne, čobani koji su se tamo skupili bend nisu zarezivali ni tri posto, oni nisu tamo došli da nešto slušaju već na čašicu razgovora i rezultat je bio taj da je žamor nadjačavao bend s bine. Em razglas nije bio nešto naročito jak, em još sviraju jazzerski tiho, već u drugom redu ništa nisi mogao čuti jer su ovi oko tebe mljeli kao nespašeni. Pazite, ekipa stoji metar od bine i priča kao navijena dok bend svira, to je ponižavajuće za bend, a samo govori o kulturi onih koji na ovakve događaje dolaze. Takvim čobanima, kojima je čuvanje ovaca intelektualno-kulturni vrh, važno je samo da se produciraju i idu na mjesta koja su in i u trendu.
Promijenio sam nekoliko lokacija pokušavajući pronaći neki mirniji kutak i nije mi uspjelo. Ne samo što mi je žgadija uništila doživljaj koncerta već sam saznao velevažne informacije o cijenama na tržnici u Rovinju, o upisima djece u srednju školu ili o novom Appleovom pametnom telefonu i slične stvari bez kojih nisam mogao živjeti, a znam da ne možete ni vi, pa sam ih zato podijelio s vama… 🙂
Mila se u jednom trenutku povukla s bine i prepustila momcima da otpraše dva klasika jazz instrumentala, „Cissy Strut“ The Metersa i „The Chicken“ gdje su sva četvorica imali priliku da kroz solo dionice pokažu da su sjajni glazbenici, a potom se Mila vratila na stage kako bi izveli „Watermelon Man“ Herbieja Hancocka i to je bilo to. Tek sat i deset minuta, sramotno kratko no, s obzirom na okolnosti, možda je bolje reći milostivo kratko. Čak sam imao dojam da je i bend digao ruke od sviranja pred nezainteresiranom gomilom i prepustio stvar DJ-u.
„Zabavu“ je potom nastavio neki lijevi DJ naoružan laptopom i miksetom. Pa jebem mu mater nerotkinju, niste li mogli dovesti nekoga stare škole tko hendla gramofone i napravi kakav-takav show već nekog dripca koji s rukama u džepu bulji u mp3 listu na monitoru? Prestrašno. Izbor glazbe inače nije bio uopće loš, malo starog soula, reggaea, hip-hopa i r&b-ja, ali nije me ponukao da ostanem dulje. Tri kole sam stukao, previše sam love ostavio na šanku za ovakvu „uživanciju“…
Jer, ovo definitivno nije bila svirka za uživati. Nije bilo ama baš nikakve reakcije, nikakvog kontakta između benda i publike i to je bilo mučno za gledati. Sve bi to bilo bolje u nekom drugom kontekstu, ali ovdje, svirati pred stokom sitnog zuba koja te nimalo ne zarezuje, bilo je traumatično iskustvo kako za bend, tako i za mene koji sam došao zbog njih. Ne znam za vas, ali meni je jedno loše iskustvo obično dovoljno da batalim buduće dolaske na evente tipa In Da Sofa, no nikad ne reci nikad. A Milin bend bih volio vidjeti još jednom, pod uvjetom da ovo nije bila jednokratna svirka i nikad više zajedno. U tom slučaju skoro bih mogao reći da mi je drago što sam ih imao priliku pogledati. Skoro…
Hadžo na truloj sofi
zlihadzoponovojase 