Novi Sad nije bio u planu za ovaj vikend, no znate već po kom principu funkcionira moj takozvani život: „jedan poziv menja sve“, odnosno u ovom konkretnom slučaju jedna cuga mijenja sve i ja se opet zatekao preko granice…
Vruće i sparno subotnje prijepodne najlakše se prebrodi uz neku cugu u jednom od kafića uz Dravu: popiješ kavicu, prolistaš novine, popričaš s ekipom koju nisi vidio, pa, od zadnjeg vikenda (pametni ljudi za to koriste subotu prijepodne, čobani i moroni koriste koncerte). I dođe ti tako drug B. i veli da ima žarku želju da skoči malo do Novog Sada, jako mu se dopao kad je bio zadnji put, on vozi, plaća gorivo i sve i samo mu treba ekipa za podršku. Ovakvu nemoralnu ponudu nismo mogli odbiti pa smo na licu smjesta poziv prihvatili stari putnici za NS: drug Š., drug O. i ja koji nikome nisam drug.
Krenuli smo ranije nego obično da ovjerimo legendarni novosadski Štrand i pazi duminu: tek što smo izašli iz Osijeka, prolazimo aerodrom u Klisi, ja pričam svoje priče iz davnina i taman im govorim o Francuskinji koju sam onomad ostavio na hrvatsko-srpskoj granici zato što mi nije dala pičke, kad vidim drug B. vadi novčanik i nervozno ga pretražuje. Ispostavilo se da mu je osobna ostala u džepu drugih hlača, pa smo odmah okrenuli auto i vratili se natrag za Osijek. I sad zamislite da ja nisam pričao tu priču (podsjetite me jednom da vam ju ispričam, vrlo je poučna i pokazuje da nisam Zli Hadžo bez razloga 🙂 ), mi bi došli do granice i onda bi se mogli slikati. Da sam ja vozač i da smo išli mojim metromobilom frke ne bi bilo: čovjeka bih ostavio na granici pa nek’ lovi prijevoz kući, ali kad je on vozač i vlasnik auta, to malo komplicira stvari…
Odmah po dolasku u NS krenuli smo do Štranda, netko da se okupa, netko da umoči noge u Dunav, a netko da se nagleda mladog mesa. I tek što smo ušli u kupalište ugledali smo dvije mlade koke koje bi i zakleti neženja poput mene zaprosio na licu mjesta i ja sam naravno odmah krenuo za njima veselo mašući repićem poput ćuke (samo što džukci repić imaju odozada a ja naprijed, no to su sitnice), no u onoj gužvi uspjele su mi pobjeći. Eto koliko sam bio blizu oltaru: 50% posla sam već napravio – ja bih, ona vjerojatno ne bi… 🙂
U jednom trenutku ostavio sam trojicu mušketira okruženih golotinjom i otisnuo se do centra za obaviti osnovne životne potrebe poput promjene kuna (sve novosadske mjenjačnice primaju kune, ali često vam neće imati za vratiti pa je preporuka da ponesete sa sobom točno onoliko kuna koliko želite promijeniti), nadopune bona za mobitel da mogu slati pohotne pozive, klope u nezaobilaznom Bubiju (gulaš s krumpir pireom, topla preporuka) te cuge u još nezaobilaznijem Ribaru gdje su me pronašla ona trojica nesretnika, a pridružila nam se i drugarica J. iz Novog Sada koja mi uvijek uljepša dan kad se vidimo.
I tako mic po mic, pao je mrak, pa smo mi kao prave nokturalne životinje krenule prema obali Dunava, ne da polegnemo jaja kako to rade morske kornjače već da odgledamo jazz koncert na Brod Teatru SKCNS-a. Za one neupućene, Studentski centar je prije nekoliko godina kupio neku ploveću šklopociju od Grunfa, kompletno ju preuredio, uparkirao ispod Petrovaradinskog mosta s novosadske strane Dunava i pretvorio u multimedijalni prostor koji se tijekom tri ljetna mjeseca koristi za različite sadržaje, od svirki, preko filmskih projekcija, kazališnih predstava, igraonica za djecu…
Mi smo stigli nešto iza devetke, svirka još nije počela a svi su stolovi na obali ispred broda bili zauzeti, no uzeli smo četiri guzosjeda (to je stručni naziv, ne znam koji je laički) i parkirali naša dupeta. Bilo je tu sigurno 200 ljudi, što za stolovima a što gore na zidiću od keja odakle si također imao odličan pogled, a i zvuk je bio jako dobar.
Svirka je počela oko pola deset kada se na binu popeo bend Bliks iz Kragujevca (http://www.bliks.rs/ ; https://www.facebook.com/BLIKS-949459458411617/). Ima ih petero, a ekipu čine Ivana Panić (vokal), Ivan Ćirilović (gitara), Miloš Petrović (bas), Saša Ranković (bubanj) i Aca Pejčić (klavir). Postoje od 2009. godine i do sada su izdali jedan studijski album „Otkucaji“, a nedavno im se pojavio i drugi, „Druga strana horizonta“ koji su ovaj put promovirali.
Njihova glazba može se opisati kao jazz pomiješan s cijelim nizom drugih glazbenih pravaca, od bossa nove, preko laganog funka do bluesa, sve uvijeno u pop aranžmane pogodne za puštanje na radiju, a izvode isključivo svoje autorske stvari i još pri tom pjevaju na srpskom jeziku, što je rijetkost u jazz glazbi i bendu daje prepoznatljivost i originalnost izraza. Glazbeno su izuzetno potkovani, svirka im je ugodna i pitka, a meni se posebno dopao upečatljiv Ivanin vokal i način na koji ona kombinira klasično pjevanje s vokalizama pretvarajući svoj glas u još jedan instrument koji dodatno obogaćuje zvuk benda.
Sve pjesme traju tri do četiri minute, nema mnogo improviziranja što će možda odbiti hard core ljubitelje jazza, ali bi moglo privući više mainstream orijentiranu publiku. Predstavili su svih deset pjesama s albuma onim redom kako se pojavljuju na njemu, od uvodne „Normala“ do posljednje, naslovne, a meni su se sve dopale, a posebno darkwooddubovska „An-pasan“, odličan zvuk gitare u „Balansu“ te „Ler“, najpopičnija stvar od svih, koja bi mogla i trebala biti najveći hit s albuma.
Sve skupa trajalo je 45 minuta i šteta što nismo dobili još nekoliko starijih pjesama na bis jer ovo je bilo jako ugodno iskustvo. Zvuk je bio jako dobar i dovoljno glasan da je pokrivao klafranje s par okolnih stolova, što znači da ni Novi Sad nije imun na čobanluk i seljakluk na jazz koncertima, ali to nije bilo ni blizu onako iritantno kao večer ranije na In Da Sofa.
Krenuli smo za Osijek odmah nakon svirke i šokirali se kad smo kući stigli već u pola jedan ujutro. Ej, pola jedan, pa mi obično ne krećemo iz NS-a prije jedan ili dva. Dopao nam se ovakav raniji aranžman i dogovor je pao da ćemo definitivno ovjeriti još nekoliko događanja iz SKCNS-ove bogate ljetne ponude. A o ponudi Štranda da i ne govorim…
Hadžo koga kanda znate sa Štranda
zlihadzoponovojase 